Redakcija Lećeti, lećeti, lećeti i slećeti u Podgoricu, plavetno divno nebo iznad, ljudi kao i uvijek, da ih ne znam pomislio bih kako su lijepi, i jesu, ali, prazne biološke kutije su to u kojima mafija, bez ikakvog napora, pakuje dvedeset punih godina svoje sadržaje, bez ičega, bez ikakvog otpora osim one ogromne i nikad više viđene pobune crnogorskih liberala, niđe nikog drugog ni na vidiku ne bješe ni dan danas nema, žabokrečina koja zaudara na sve četiri strane svijeta, i uvlači, usisava u nutrinu svoju svaki oblik života, svakog gamizanja koje nije u korist mafiji!
Strašnu li si sudbinu izabrala Goro Crna i tvrdoglavo je, mehanički, uporno sprovodiš. Koliko li je primitivne sebičnosti u tome, koliko zlomisli, koliko samoubilačkog, kako uživaš u samouništavanju, u evropskoj istoriji takva sudbina niđe drugo, sem ođe, poznata nije. I ovog puta, naravno, sve tako krčka oko mene šireći isparavanja otrovna, počinju osmjesi, javljanja, tapšanja, sve se kreće dobro poznatim redom na isti način kako se i zmije otrovne elegantno kreću, a u tom zmijolikom kretanju stanovnice i stanovnici uživaju. Mislim se: neka im ga, i kažem sebi – ničim im, ti Slavko, osim rođenjem, ne pripadaš, ničim. Oni misle da su sve, a ne prazne kante u kojima se puni mafijaški otrov, jer mafija je njihov jedini prostor bitisanja i oni ga vide kao svoju kolijevku, da, taj prostor ispunjen svakodnevnim zločinom, ah…
Ovoga puta došao sam na, skoro nevjerovatan poziv kafe knjižare „Krug“, koja je odlučila da mi priredi književno veče, prvo književno veče posvećeno meni, krvniku crnogorske mafije, biće to događaj za pamćenje, kakva se hrabrost nalazi u tom pozivu!
Krećem se Gorom, ja koji sam nekad imao u glavi stotine i stotine telefona, ja koji sam bio okružen mnogima koji mi se prikazivahu kao prijatelji, a onda me izdadoše, ja koji sam desetine hiljada okupljao na nezaboravnim mitinzima, ja koji bijah jedina nada i posljednja šansa Crne Gore, ja koji ostadoh – sam… e ta samoća je jedino istinito ogledalo Crne Gore, nje prepune štancovanih kanti dizajniranih i proizvedenih samo za jedno: da se u njima puni, čuva i umnožava mafijaški otrov, to je to, i ništa više! A ja srećan što sam sam, što sa sebe skinuh taj plašt crnog nesojstva koji mi podlo navlačiše, bez uspjeha, ada kako, punih dvadeset godina. Ne slomiše me, ne pobijediše, ne poniziše oni mene, nego ja njih raskrinkah potpuno i do kosti, ali taj veličanstveni čin veličanstvene misije koju Gori darovah, ne ostavi skoro nikakvog traga osim kod malecnog broja pojedinaca i pojedinki, onih u čijim očima vidite prezir prema mafiji, ali i vatru pobune, i duboko razočarenje spoznajom da je Gora, skoro do kraja, ispunjena i napumpana slugama, i nesojima, i kriminalcima, i špijunima, to je svakodnevica i svakogodišnjica u kojoj se jedva diše, ukoliko na ovom prostoru pluća uopšte i postoje… roboti su to!
Za veče se nijesam posebno pripremao, nije bilo potrebe jer znam mnoge stvari, a kad se to tiče poezije moju govorim iz duše i srca, to se osjeća, to se vidi, to se može dodirnuti, to se prenosi, to ulazi u slušaoca, oduševljava ga, nosi. Inače, veče će pratiti čudesan muzički trio Vilija Ferdinandija, tako da će utisak biti skoro savršen.
U zakazano vrijeme došao sam u lokal, već je bio ispunjen, mjesta sa sjeđenje nema, stoji se oko visokih stolova, oh, divnih li lica, osmjeha, srdačnosti, prijateljstva. Brzo se ispunjava i prostor oko lokala, prepuno je, dolazi trio, smješta se, dogovaram sa Vilijem dragim što, kada i kako, čeka me mikrofon, visoka šankerska stolica, u vazduhu se osjeća da nešto čudesno slijedi, i počelo je…
Jedna divna, prelijepa dama otvara veče, pojašnjava što nas sve očekuje, prolama sa aplauz, srećni su, a onda trio počinje da svira, ama divno! Trio završava, ustajem, obraćam se, dižu se dva liberalna prsta, skandira se: E viva Montenegro, jezgro one prekrasne atmosfere koja nas je pratila godinama i godinama tu je, ne nikako pred nama, nego je u nama i sa nama, ljepota! Kažem im i za mog oca Vukašina, književnika, da je objavio pet romana i jednu poemu, ali da je bio van pogleda kritike samo iz jednog razloga, i kažem im ga: „Moj otac nije bio udbaš, bio je slobodan čovjek i time se ponosim, i hvala mu do neba zbog toga!“ Salve aplauza!
Počinjem, govorim moju prvu i jedinu rimovanu pjesmu, a onda krećem u izbor napravljen iz moje objavljene tri zbirke. Ljudi stihove upijaju, riječi pjevaju u njima, jedan mali svemir se rađa upravo tu i mi ga zajedno stvaramo, o Gospode, hvala ti! Završavam u poeziji od aplauza i povika, divno je… Ponovo trio preuzima svoje, muzika je krasna, a onda ponovo ja. Ovog puta govorim moju najnoviju poeziju koja rađa kod prisutnih salve oduševljenja, oni shvataju, razumiju, vide, da je moja poezija živa, da leti iznad njih i da ih podiže na vrhunce sa kojih pucaju pogledi Ljepote i pogledi Istine, i da, najvažnije, i najnježnije: otvara se pogled Ljubavi prema majci našoj, Gori Crnoj.
Poslije sat vremena drugog čitanja završavam, a onda se obraćaju pitanjima novinari, a zatim prisutni, u Istini se kupamo i uživamo svi, i to traje, traje, traje, a veličanstveno je, aplauzi se ređaju, oduševljenje raste, počinje da pleše svoj čarobni ples.
Tako se, te noći divne, u Podgorici, u jednom kafiću koji vode divni ljudi, desilo Čudo koje se pamti. Prenijeli su ga mediji, a ono što je sigurno, grčila se od bola te večeri, mafija crnogorska, i neka je… Oni su prolazna gamad, a mi – vječni Ljudi!
Preneseno sa: http://slavkonotebook.wordpress.com/
