Redakcija Mogli bismo kazati da je slikarstvo koje poštuje načela islama, a ona su izražena kroz zabranu slikanja likova ljudi i životinja, po svim kriterijumima dio islamske umjetnosti. Podsjetit ćemo se pojma slike kao umjetničkog djela. Slika je umjetničko djelo koje se služi bojama da bi izrazilo neku ideju ili osjećanje. Prikazivanje veličine oblika u prostoru postižemo podjelom likovnog djela na planove, a oblici se najčešće nalaze u tri plana: u prvom planu, drugom planu i trećem planu koji zovemo „pozadinom“. Redoslijed slikanja najčešće ide od slikanja pozadine do prvih, tj. najbližih oblika. Sliku, kao realnu tvorevinu, čine platno i skup boja, a crtež čine papir i crte olovkom ili nekim drugim crtačkim sredstvom. Potrebno je da se svijet slike izdvoji iz realnog svijeta, a to se postiže ograničavanjem slike ramom, odnosno izborom detalja koji će biti prikazani (na taj način slikar posmatraču sugeriše određeni način posmatranja). Okvir ističe pojavljujući sadržaj slike i odvaja pojavljujuće od realnog bića.[1]
Slikar sebi daje zadaću da predstavi djelo po ličnom izboru stila, a kasnije ga stručnjaci uvrštavaju u neki od priznatih pravaca: realizam, ekspresionizam, modernizam i sl. Zadatak umjetnika nije da se izrazi, već da napravi (prim. aut.) nešto novo, neviđeno, izmišljeno, izmudreno, po prvi put viđeno.[2]
Slika – Motiv ćilima na slici
Specifičnost djela koje pravi umjetnik (prim. aut.) vidi se u tome što ono nikada nema samo jedan zauvijek fiksiran smisao. U isto vrijeme, umjetničko djelo posjeduje krajnje neobičnu osobinu – sposobnost da može prevazići epohu u kojem je nastalo i da u potpuno izmijenjenim uslovima ima sasvim drugačija značenja i način komuniciranja. Potonjim generacijama izmiče značenje koje je neko djelo imalo u vrijeme kada je nastalo i zato nikada se ne smije pitati šta je nekim djelom umjetnik htio da kaže, već samo šta određeno djelo govori nama, danas i ovdje. Umjetnička djela putuju kroz vrijeme i ona ne stare kao što stare oni koji su ih „stvorili“. Umjetnička djela se ne troše kao upotrebne stvari iz naše okoline, ona ne zastarijevaju kao što je to slučaj sa naučnim pronalascima, pa niko neće neko umjetničko djelo baciti samo zato što je staro i zamijeniti ga novim kao što se inače čini sa predmetima tehničkog svijeta. Umjetničko djelo zauvijek određuje kontekst u kojem nastaje.[3]
Za zapadne umjetnike umjetnost je moć koja transformira fizičko okruženje u odsjaj duhovnog svijeta. Postupno je došlo do estetiziranja samih neposrednih ostvarenja svakodnevice. Naime, ništa nije preostalo što bi svakodnevicu, podarujući joj njezin smisao, nadmašilo kako bi u modusu cikličkog prisjećanja u nju zadiralo i ovoj istoj svakodnevici ukazivalo na njezin načelni smjer.[4]
Moderni Zapad osjeća izvjesnu nelagodnost pred nekim oblicima manifestacije svetoga.[5]
Radi čitalačke publike informativno i ukratko definirat ćemo neke termine iz svijeta umjetnosti:
Crtež je umjetničko djelo koje se služi linijama da bi izrazilo neku ideju ili osjećanje.
Slika je umjetničko djelo koje se služi bojama da bi izrazilo ideju ili osjećanje.
Grafika je umjetničko djelo koje se izražava linijama i površinama, a otiskuje se u više jednakih primjeraka sa obrađene ploče, matrice (klišea).
Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja (krasnopis).
Vajarsko djelo (skulptura) je umjetničko djelo koje se služi trodimenzionalnim oblicima da bi izrazilo neku misao ili osjećanje.
Primijenjena umjetnost ili industrijski dizajn su umjetnička djela koja upotrebljavaju sve materijale, a imaju za cilj da estetski oblikuju predmete svakodnevne upotrebe.
Arhitektura je vid umjetnosti koja se služi trodimenzionalnim oblicima da bi ostvarila prostor radi čovjekove potrebe za stanovanjem, molitvom, radom i cjelokupnom kulturom življenja.
Ornament je ukras na predmetima čiji se oblik ponavlja u određenom ritmu.
Dekorativno slikarstvo je grana primijenjene umjetnosti koja u raznim materijalima oblikuje slike namijenjene određenom prostoru.
Skica je prethodna likovna priprema za ostvarenje umjetničkog djela.
Karikatura je crtež (slika, grafika ili skulptura) kojim se naglašava ili mijenja dio stvarnosti u namjeri da se istakne smiješno ili satirično.
Strip je niz crteža kojima se prikazuje neka radnja.
Ilustracija je likovno djelo koje prati i dopunjava književni ili neki drugi tekst.
Slika – Staro Rožaje, ulje na platnu, slikar Aldemar Ibrahimović
Bojama izražavamo različite doživljaje i poruke. One imaju snagu djelovanja na raspoloženje ljudi. Tako je, prema umjetnicima analitičarima, crvena boja, na primjer, boja strasti i ljubavi; bijela boja -boja nevinosti; crna boja žalosti u kršćanstvu, a pobožnosti u islamu; žuta boja ljubomore; zelena boja proljeća, buđenja nove nade, simbol islama; plava, po nekima, djeluje umirujuće itd.
Slika – Akovska (Bjelopoljska) čaršija
Što se tiče umjetnosti u kršćanstvu, evropskom umjetnošću vlada neograničena čežnja da se svakoj predodžbi religiozne vrste da zaokružen oblik i da se sav sadržaj misaonog života izrazi u slikama.[6]
Evropsko i islamsko poimanje umjetnosti je toliko različito da se čovjek može zapitati da li njihova zajednička upotreba riječi kao što su “umjetnost” i “umjetnički” ne stvara više konfuzije negoli razumijevanja. Gotovo sve u evropskoj umjetnosti je slikovno prikazivanje (image – lik). Figurativno slikarstvo i skulptura zauzimaju najvisočije mjesto u hijerarhiji evropske umjetnosti. Oni se smatraju “slobodnim umjetnostima” za razliku od arhitekture koja je uvjetovana potrebama tehničke prirode i prema tome zauzima niže mjesto, a na još nižem “dekorativne” umjetnosti. Sa evropske tačke gledišta, kriterij umjetničke kulture leži u njenom kapacitetu da predstavi prirodu, ili štaviše, njenom kapacitetu da predstavi čovjeka.
Sa islamske tačke gledišta, nasuprot tome, čovjekovo glavno polje djelovanja nije imitacija ili likovni opis prirode. Ljudsko djelovanje nikada ne može dostići božansku umjetnost, već uobličenje ljudskog ambijenta. Svi objekti kojima je čovjek prirodno okružen trebali bi biti obdareni umjetnošću: kuća, fontana, posuda za vodu (krčag), odjeća, ćilim. Umjetnost bi trebala pronaći u njima savršenstvo koje oni već posjeduju u skladu sa svojom datom prirodom. Savršenstvo zgrade, naprimjer, proizilazi iz trodimenzionalne geometrije (slijedeći savršenstvo materije u njenom kristalnom obliku), dok umjetnost tkanja ćilima uključuje dvodimenzionalnu geometriju zajedno sa harmonijom boja. Islamska umjetnost ne pridodaje ništa strano objektima koje oblikuje – ona jednostavno iznosi na svjetlo njihove suštinske kvalitete. Ona je u biti objektivna – ni potraga za najsavršenijim profilom kupole, niti ritmičko oslikavanje linearnih ornamenata nemaju mnogo zajedničkog sa ličnim halom umjetnika.[7]
Umjetnici vole istraživati prostor, ali i beskonačnost. Jedan od umjetnika koji je težio ovom cilju je holandski umjetnik (grafičar) Maurits Konelis Esher i osobine koje krase njegove grafike su paradoksalno poigravanje prostorom, vremenom, perspektivom, spajanje predmeta sa dvije i tri dimenzije, miješanje površinskih i prostornih odnosa, ismijavanje gravitacije i dr.
Esher naučnike naziva ”mislećim” ljudima, a umjetnike ”osjećajnim”, pa kaže:
„Zaista vjerujem da postoji određeni kontrast između ljudi iz naučnih zanimanja i ljudi koji se bave umjetnošću. Često postoji obostrana sumnjičavost i netrpeljivost i u nekim slučajevima jedna grupa znatno podcjenjuje drugu.“[8]
Slika – Rad Ibrahima Rekovića[9] – „Plav, knjižara i čitaonica iz 1471. god.“
Čovjek koristi znanje koje mu je dato od Allaha dž.š. i pravi oblike koji će mu u životu služiti: sto, stolica, auto, avion itd. Međutim, on pravi i umjetničke oblike, slika, crta, vaja, što se u svijetu umjetnika zove vidom ”stvaranja” iz razloga što takav oblik prije nije postojao, nego je to djelo unikat i original.
Vjernici radije kažu Bog je stvorio, čovjek napravio, ali se u komunikaciji ipak koriste i pojmovi kao sto su ”čovjekovo stvaralaštvo, pregalašvo” i sl. A u Kur’anu se kaže: „Gospodar tvoj sve stvara i On je sveznajući.“[10] Krunski znak Božijeg stvaranja u otkrivenom svijetu jeste čovjek.[11] Znakove Božije ne opažamo samo u čudesnom skladu kosmosa i djevičanskoj ljepoti prirode, u azurnom plavetnilu neba i morskog beskraja, u njihovim ritmovima vječnosti po kojima jesu dio sveopćeg jedinstva, u čovjeku i njegovom djelu, nego i u raskošima i simbolima svete umjetnosti.[12]
Historija umjetnosti primila je mnoge nove impulse iz studija umjetnosti orijentalnih civilizacija, ali se, ni u kom slučaju, nije oslobodila izvjesnih predrasuda koje se javljaju od njenih samih početaka. Neke od najdublje ukorijenjenih navika su da se sudi o vrijednosti umjetničkog djela stepenom njegove stvarne ili pseudo “originalnosti” ili vrijednostima njegovog “revolucionarnog” karaktera, kao da suštinski kvalitet umjetničkog djela nije njegova ljepota. Međutim, većina historičara umjetnosti je prvenstveno zainteresirana umjetnikovom individualnošću i oni izravno nisu okupirani duhovnim istinama koje umjetnost može da prenese.
Muslimanski umjetnik samim svojim islamom, svojom pokornošću božanskom zakonu, uvijek je svjestan činjenice da on nije taj koji stvara ili izmišlja ljepotu, već da je umjetničko djelo lijepo onoliko koliko je ono podčinjeno kosmičkom redu i prema tome reflektuje univerzalnu ljepotu: El-hamdu li-llahi wahde-hu. Ova svjesnost, isključujući sav prometeizam, ni u kom slučaju ne ukida radost umjetničke kreativnosti, kao što i sama djela o tome svjedoče. Prije bi se moglo reći da ona daje islamskoj umjetnosti smiren i, na neki način, impersonalni karakter. Prema razumijevanju jednog muslimana, umjetnost čovjeka podsjeća na Allaha, kada je impersonalna poput zakona koji vladaju kretanjima nebeskih tijela.[13]
Neke muslimanske zemlje bile su tolerantne prema slikanju freski. Zanimljivo je da se zidne freske pojavljuju skoro isključivo u evropskoj Turskoj (Rumeliji). Motivi ovog slikarstva su većinom sveta mjesta u Meki i Medini, cvijeće, bilje i busenje. U razvoju freskovnog slikanja udjela su imali i perzijski i italijanski umjetnici u osmanskoj službi. U drugu ruku je tehnika muslimanskih iluminatora uticala na druge slikarske sredine.[14]
U osmansko doba postojalo je i minijaturno slikarstvo koje se najviše koristilo kod ukrašavanja stranica Kur’ana a.š.
U Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima čuva se rukopis Kur’ana (Mushafa) koji predstavlja vrhunsko djelo islamske kaligrafije 16. stoljeća. Mushaf je pisan 987. hidžretske godine, tj. 1571. na zahtjev Husein-paše. Rukopis ima 233 lista veličine 39 x 28,5 cm i povezan je kožnim omotom. Ukrašen je sa 352 minijature, uglavnom rađene u plavoj, zelenoj i crvenoj boji, na zlatnoj podlozi. Motivi su krug sa šiljcima okrenutim duž stranice, kvadrat i stilizirana kupa cvijeća. Prepisivač i iluminator nije poznat jer je rukopis potpisan samo inicijalom Dž.
Od slikara – minijaturista najpoznatiji je Osman Nakaš koji je radio u ateljeu u Istanbulu. Bio je na čelu tog ogromnog i izuzetno plodnog ateljea koji je radio po narudžbama sultana Sulejmana Veličanstvenog. Urađene su u ovom ateljeu Surname – knjige o životu i ratnim podvizima sultana i Hunername – prikazi svjetkovina i scena iz svakodnevnog života. U okviru ove aktivnosti brojni slikari ovog ateljea uradili su na stotine minijatura raznih kvaliteta.”[15]
Slikarski rad dr. Mersade Nuruddine Agović
Ovo je bio kraći prikaz islamske umjetnosti, oblast slikarstva na našim prostorima, gdje su u minulim stoljećima i muslimani uzimali učešće u okviru granica koje su im određivale vjera, kultura i tradicija, a prikazane su i reprodukcije slika nekih današnjih bošnjačkih slikara.
_________________________
GLAS ISLAMA 294, STRANA 24-25, Rubrika: SEHARA, Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović
[1]Uzelac Milan: Uvod u estetiku (Predavanja u zimskom semestru 1992.), str. 56, Vršac, 2011.
[2]Zurovac Mirko: Umjetnost kao istina i laž bića, str. 372, Matica srpska, Novi Sad, 1986.
[3]Uzelac Milan: Uvod u estetiku (Predavanja u zimskom semestru 1992.), str. 82, Vršac, 2011.
[4]Bubner Rudiger: Estetsko iskustvo, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
[5]Elijade Mirča: Sveto i profano, str. 69, IK ZS, Sremski Karlovci – Novi Sad, 2003.
[6]Huizinga Johan: Jesen srednjeg vijeka, str. 140, Naprijed, Zagreb, 1991.
[7]Uloga umjetnosti u islamskom obrazovanju http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=883
[8]Esher Maurits Konelis: Istraživanje beskonačnosti, Ezotheria, str. Beograd, 1998.
[9]Reković Ibrahim: Izgubljeni ambijent Plav i Gusinje nekada, Almanah, Podgorica, 2008.
[10]Sura El Hidžr, ajet 86.
[11]Izutsu Toshiko: Sufizam i taoizam, str. 217, Logos, Sarajevo, 1995.
[12]Schuon Fritjof: Dimenzije islama, str. 62, El Kalem, Sarajevo, 1996.
[13]Burckhardt Titus: Osnove muslimanske umetnosti, Delo br. 7, Beograd, 1978.
[14]Balić Smail: Kultura Bošnjaka, str. 177, RiR, ipp Tuzla, II izdanje, Zagreb, 1994.
[15]Zukić Kemal: Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str. 659, Bošnjački institut, Sarajevo, 2001.
