Redakcija Slobodan-Zoran Obradović
Slobodan-Zoran Obradović
BOG JE JEDAN
Drveni stari minaret džamije, koju on uvijek ugleda kada izađe na balkon kuće u kojoj su stanovali u toj maloj kasabi, sezao je visoko gore u nebo. U kući nikada nisu pričali na temu vjere, tako da on nije bio siguran ni kojoj religiji pripada. Doduše, možda je još bio mali, razmišljao je, mada ga je bunilo da neka mnogo mlađa djeca od njega su prošla obred suneta, obred kojim dječaci muslimani ulaze u svijet islama. Znao je da su svi uglavnom prošli dobro jer su imali par dana tretman kao kraljevi u svojim kućama, ali da su se i žalili na bol koji su morali da odleže u postelji uz suze, naročito prvog dana suneta. Slabo je podnosio bol i zaklinjao se duboko negdje u sebi da on neće pasti u ruke, pa makar mu kupili i biciklo.
Stalno je iščekivao dan svoga suneta da pobjegne od kuće i tim pokaže da on nije mačji kašalj. Niko mu još nije rekao da on i neće biti sunećen, jer on je pripadao dijelu te male kasabe koji su bili hrišćani.
– Bog je jedan! – bio je očev ljutit odgovor na njegovo zapitkivanje koji je bog jači – bog neba ili bog groma. Zbunio ga je otac…
Njegov balkon mu je omogućavao da vidi bradato lice mujezina na minaretu. Iščekivao ga je redovno, proučavao igru sjenki na mujezinovom licu, pokušavao da uhvati emociju. Dječački ga je čudilo kako je uvijek ozbiljan i izgledao mu je strašno blijed.
U susret akšamu izašao je na svoj balkon sa lavorom na glavi. Ponovo je iščekivao dobro poznati glas i melodično pjevanje.
Lavor koji je držao sa obje ruke, činio je da ne vidi ništa, a što god kaže da napravi krug oko njegove glave i odliježe na neki čudan način.
– Allahu ekber, Allaaaaahu ekber – odjeknulo je sa minareta. To je i čekao, spremno je odgovorio sa svog balkona:
– Alaaaaaaaaah ekber…
– Allahu ekber, Allaaaaahu ekber! – opet mujezin nastavlja svoju molitvu.
– Alah ekber, glavom u leđen! – završava on svoj dio dueta.
– Opet ono Miljetino pafče zavija sa balkona! – kaže stari komšija ljutito svojoj ženi Sabriji.
– Šuti, muko, žao mi ga je, dženabet je to, no je još mali, grehota je ako čuje Miljeta.
Čuje njihove komentare, ne razumije što je grehota da čuje njegov otac ovo njegovo pjevanje, uzima vazduh i nastavlja da bubnji u svoj lavor:
– Alah ekber, glavom u leđen…
Lavor ili leđen, jedno te isto, a njemu pomaže da pojača glas, ali mu zaklanja vid i ne može od njega ništa da vidi niti dobro da čuje, sem sebe i svoje zavijanje. Da je mogao da vidi ili čuje, vidio bi ili čuo oca kako mu se prikrada, pa bi možda, ako bi imao hrabrosti pokušao da pobjegne… Ovako miran stoji sa lavorom na glavi i urla još jače:
– Alaahhhhhhhh… h! – to zadnje h mu je ostalo u grlu, skoro da ga je udavilo kad se nešto sručilo na lavor i njegovu glavu. Dobio je lavorom po glavi, ili glavom u leđen kako je najavljivao svojim pjevanjem.
– Jesam li rekla da je grehota, uvijek ga odere od batina kad napravi kakav zulum – čuo je gotovo plačne riječi stare komšinice.
– Čuj, matrače! – odlijegalo je kroz grohotan smijeh njenog muža.
Iz knjige „ Neprilagođen“ objavljene 2012. godine IP „Grafokarton“ Prijepolje
Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije Tražim te, sonetni vijenac Jednom tako u vijeku biva i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničkih knjiga više autora Stihom govorim 1 i Stihom govorim 2 u kojoj je objavio i svoje pjesme. U pripremi za štampu mu je roman „Blago Milonjića“ i knjiga proze Ovo ću da ti ispričam.
U 2012. godini zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012 godina – Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012.g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić nagrađen u kategorijama: ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Pohvala na konkursu USKORA, Beograd za sonet Sana na međunarodnom književnom konkursu „DRAGAN ŽIGIĆ“ za najbolja književna ostvarenja u 2012. godini. Nominacija za Antlogiju izdavačke kuće Skriptio u Ljubljani (najbolje kratke priče sa prostora bivše Jugoslavije). Pohvala Udruženja prosvetnih radnika i pisaca Makedonije, za knjigu Neprilagođen (2012. godina).
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.
