Redakcija Sovjeta Grubešić
JEDAN BERLINSKI DAN S ALEJANDROM P. [1]
-imaginacija-
“I cannot speak with my voice, so I speak with my voices. “
Alejandra P.
Hodala sam bulevarom Unter den Linden prema Pariser platzu između prekrasnih palača i kitnjastih poprsja careva i vojskovođa, s namjerom doći do Hotela Adlon nasuprot Brandenburških vrata. Dugačak je to bio put za nekoga tko je 30 sati putovao s radnicima u Oranienburg na rijeci Havel, i bio oduševljen Berlinom, sve dok nije saznao da su u tom mjestu bile prve logorske barake iz Drugog svjetskog rata.Bus me odvezao na Alexander platz, a dalje… Rekli su mi da odem metroom preko Merkische kvarta, čije desetokatnice obrubljuju pšenična polja, mnogo je bliže, ali ja nisam htjela propustiti ni minut berlinskog dana i noći.
U Hotelu Adlon imali su jednokrevetnu sobu u prizemlju preostalog dvorišnog krila. Namještaj je bio veoma star, mirisao na paljevinu i pljesnivost, no opet nekako gospodski kao u onim britanskim serijama o obiteljima sa 400 godišnjim podrijetlom. Vrata se nisu mogla zatvoriti. Nekada su , vjerovatno bila izbačena iz šarki, a kasnije su samo plesala na iskrivljenim štokovima . Podmetnula sam prekrasnu ofucanu fotelju pod klimavu kvaku dok sam se presvlačila, pa potom u pratnji torbice sa dokumentima i bijednim novcima, za 30 zapadnonjemačkih maraka putzfrau mi je dala 90 istočnonjemačkih, odjezdila preko mračnog stubišta do malog kafea, nalik radničkoj menzi, odakle su se kroz veliki izlog lijepo mogla vidjeti grčko-neoklasična vrata zajahana raspomamljenim konjima i božicom uskovitlane toge. U blizini je bio i Checkpoint Charlie, točka nadanja mnogih mladih ljudi. Osim vojnog motora sa prikolicom i dva naoružana vojnika pod šljemovima koji su utopljeni u SMB boju izgledali kao mrljavi cvjetičasti oblik na slici slijepog impresioniste, nikoga nisam vidjela.Jedino nju. Sitnu, smeđu djevojku naslonjena laktovima na stol, ostavljajući ispod njih prostor za veliku šalicu kave. Ličila mi je na Picassovu sliku. Dugačke, elegantne podlaktice i prsti s cigaretom, zamišljen pogled. Možda ne zamišljen, više prazan. Nije bila Women with chignon, ali ni Jacqueline with Flower. Negdje između. Pogledala me je nasmiješeno, kao da ispituje sa koje sam strane svijeta došla, pa u jednom trenutku prošaputa :
” Kiša se očekuje da će proći.
Vjetrovi se očekuju da će puhati.
To je očekivano.
Oni kažu.”
Zatim se uozbilji i doda:
“Kroz ljubav u tišini, kažem patetične stvari.”
Ustane se od stola ,priđe mi i reče na engleskom:
“Ja sam Alejandra P.”
“Drago mi je. Sjednite kod mene. Neugodno je biti sam u ovolikoj samoći”.
” Yes, I cannot speak with my voice, so I speak with my voices. Sjećam se svoga djetinjstva, kada sam bila starica, kada je cvijeće umiralo na mojim rukama……u kavezu sam, ptica u kavezu…..” govorila je .
Ubadala sam kolač zbunjeno vilicom, i dok mi je mozak bjesomučno radio, Alejandra mi reče da je iz Buenos Airesa, da radi Parizu u Les lettres novelles i da piše novu zbirku poezije.
” O čemu pišeš ?”
“Šutnja je neosporna. Zato pišem. Ja sam sama i pišem. Ne, nisam sama. Netko je ovdje, drhti.”
“Ja ne drhtim”.
“Znam. Pišem oproštajne priče”, objasni mi, gledajući nekamo u stranu dubokim tamnim očima.
“Kako oproštajne priče? Od koga se opraštaš?”
“Djevojka, koja sam bila , sada živi u mom sjećanju. Među mrtvima. Voljela bih da me pusti ma miru!”
“Tko Alejandra? upitah, ustajući se s namjerom prekinuti taj težak razgovor pun noći, smrti i težine nijemosti.
“Ne! Ne ostavljajte me ! Još malo, pa će na drugoj strani, na vrhu Springer zgrade svirati Rolling stonesi, niste li zato ovdje? Pogledajte, masa mladih se skuplja na Pariser platzu! Na zglobu smo povijesti, čula sam na jednom lokalnom radiju.Baš zgodna formulacija.”
U mraku trga, siluete su zauzimale pozicije. Reflektori su ponekad osvjetlili lica puna iščekivanja. Naručih još kave , a Alejandra uze čašu mlijeka. Razgovor je poprimio normalan tok. Pričala mi je o Buenos Airesu, o La tierra mas ajena, La ultima inocencia i Las aventuras perdidas, njezinim zbirkama proze i poezije. Obožavanju Janis Joplin, te prijateljima pjesnicima Juliu i Octaviu.
“I slikam. Kod Planasa sam učila. Nisam završila fakultet. Probala sam u Argentini i na Sorboni, ali sam shvatila da mi oni ne mogu dati ono što tražim.”
“Što tražiš?”
“Rootlessness! Korijene! Bez korijena sam! ”
“Nisi Argentinka?”
“Da, rođenjem. Ne, ne… Moji su Jevreji iz Ukrajine. Ne znam tko sam i kamo pripadam.Obožavam Argentinu, ali sanjam zabranjene vrtove, pukotine, i čujem glasove u zidovima i noći. U zatvoru sam. Kreativnom zatvoru. Možda ti to ne znaš, ili ti nije važno, novinarka si u državnom listu, ali …vjeruj mi…apsolutna sloboda ljudskog bića je strašna.”
Pariser platz je odjednom poprimio maglovitost siluetnih pokreta. Mlazovi svjetla su šarali masom. Osjećala se neprijatnost. Šef lokala je brzo zaključao vrata i sakrio nas u sporednu prostoriju. Nije nam bilo jasno što se događa. Samo jedno smo sigurno znale: Rolling stounsi nisu svirali na krovu Springera. Alejandra je sjedeći u mraku, grčevito držala moju ruku i šaptala:
“Na drugoj strani noći
ljubav je moguća.
-Vodi me-
Vodi me da vidim
slatke stvari
koje svakog dana
nestaju iz tvog sjećanja.”
Bila je to još jedna pjesma iz omiljene joj zbirke Tree of Diana. U blijedilu jutra , kao lopovi smo se iskrale iz kafea, i otišle u Adlon. Čekao nas je zabrinuti noćni portir. Dogovorismo podnevnu kavu, no umjesto nje dočeka me ceduljica :
“Riječi osvjetljavaju tišinu. A.”
Otišla je zauvijek, svojevoljno, ptica oslobođena kaveza, 1972.godine, negdje u isto doba kao i te godine, jednog berlinskog dana..Nikada nije saznala da i u Brandenburškim vratima postoji tišina, u sobi, koju vijekovima ljudi moraju osvjetljavati kako bi prestali čuti glasove iz njezinih zidova.
