.
.
.
“Identifikacija sa zvezdama, to je proces koji se, sigurno, u mojoj poeziji može pratiti decenijama. Ne zaboravi da sam ja napisao i ovo i ovako: Mi smo zvezde što ludo u mrak se strmoglave i zbog jednoga bleska ne žele da izgore”
– Pol Valeri ima zapis u kome kaže kako pesnici, u stvari, uvek hodaju na rukama. Tvoja knjiga, nedavno objavljena, ima naslov: Hodajući na rukama (1984)…
.
– Posle Lao Cea jednako mislim: treba govoriti što kraće. Makar i u poslovicama. Hodajući na rukama.
.
– Za jednog od Antićevih pesničkih predaka, za Zmaja, govorilo se, i to često, kako je raskovao svoj talenat barda, iliti dežurnog pesnlka nacije, u sitan novac, delećl ga u bescenje, od prilike do prilike, svakodnevno.
.
– Delio sam pesme. Neprestano. Ne znam više ni kome. U jednom petrovaradinskom obdaništu presrela me vaspitačica i donela rukopis moje (zaboravljene) pesme. Napamet je znala njene stihove. To je gotovo izuzetak. Pesme mi se, najćešće, ne vrate. Bio sam (i) kafanski pevač, pa sam i stoga imao razumevanja za probleme kafanskih pevačica i tajne njihovih svezaka u kojima su beležile reči.
Radmila Karaklajić, inače, ispričala mi je da su neke moje reči, neke moje pesme, nekakvo moje stihovano ohrabrenje, da je sve to izmenilo čitav njen životni put. A ja se, posle svega, nisam setio ni jedne jedine reči. Verovatno sam sve to ispričao dokazujući da u svakom od nas ima ono nešto, nejasno, a značajno nešto.
A uostalom i deca treba da znaju da pesnički bog postoji. Kao što postoji i njiva, i džambo-džet.
.
– Najčešće, neposredno si tu, usred atlasa tzv. poezije za decu.
.
– Pre nekih jedanaest godina, još daleke 1974. godine, učestvovao sam na jednoj konferenciji utroje, u Vrbasu. Onde smo se Duško Radović, Ršum i ja dogovorili o tzv. podeli posla. Ja pre svega pišem za tinejdžere.
.
– Znači, pišeš za kategoriju nekadašnjih čltalaca »Kadoka«, iliti omladinske književnosti.
.
– Moja tinejdžerska epoha počinje u trinaestoj, a završava u devetnaestoj godini. Kao što se zna, u čitavoj Skandinaviji postoji sistem radnji u kojima se, dakako, alkohol prodaje samo onima koji su stariji od dvadeset godina. Dotle si, zapravo, tinejdžer. To jeste tako.
Mi smo nekad imali pred sobom, i posle u sebi, produženo Zmajevo vreme. Vreme izmedu dva rata, vreme čiča Andre, baba Zorke. Sada je sve drukčije. Ja sam Zmajeve pesme morao i svojoj deci da prevodim na savremeni naš govorni jezik. A Mira Alečković je, ipak, Riznicu Zmajeve lirike objavila u izvornom, starom jeziku, arhaično, nečitko.
Jezik je, svakako, preskočio Zmaja. I nisu granice tinejdžerskih godina ona trinaesta i ona devetnaesta. Pomeraju se unapred. Ko zna za koji uzrast sam, kroz pedeset ili sedamdeset godina, napisao Plavi čuperak? Uostalom, već sada su dečaci i devojčice sa petnaest ili šesnaest godina sasvim odrasli. Velika je muka baviti se uzrastom i pantalonama. I epohama uostalom. Kraćaju rukavi epohe, a ne kaputa.
.
– Branko Radičević, onaj prvi Branko, zvezde, kao emanaciju kosmosa, pominje u lirskom zapisu Mini Karadžić u spomenicu. A od Njegoša do Laze Kostića i Veljka Petrovića zvezdani trag i zvezdani prah nas prati bez prekida. Antologija srpske poezije Zorana Mišića je naglasila baš tu kosmičku inspiraciju Veljka Petrovića, njegov raport o Halejevoj kometl, u pesmi Repatica. A od Crnjanskog do Slobodana Pavićevića vaseljena se doživljava erotski. Gde je Miroslav Antić u svemu tome?
.
– Za mene su, bez prekida, oči nalik na zvezde. I svaka večnost je kratka.
»Ispredi iz svoje aorte pozlaćen konac trajanja i zašij naprsla mesta iz kojih drhte čuđenja. I nikad ne zamišljaj kao uplašen oproštaj, već kao stalni doček i stalni početak buđenja. Jer svaka večnost je kratka«
Ako se sećam, u Savršenstvu vatre, ja nešto određenije govorim o tome:
»Moj dom je moja zemlja, a ona je na nebu. Moj dom je, dakle, nebo. A ono je u svemiru. Moj dom je, dakle, vasiona. A ona je u mojoj glavi. Znači da nemam drugog zavičaja, sem sebe.«
Pentrao sam se, oduvek, po tim brdima zvezda, i u Mitu o ptici ja upozoravam:
»Izdaleka, zvezde se čuju kao vasiona. Izdaleka, ptice se čuju kao jato. Izdaleka, ljudi se čuju kao čovečanstvo. Nije dovoljno samo čuti. Treba se setiti ušima. Treba imati smisla za beskonačnost blizine. Ko nema takvo uho – nema sluha. Ko nema sluha – nisam siguran da je živeo.«
Moje nekadašnje bordo zvezde i moj glomazni besmisao neslućenog samo su elementi jednog (takođe)pragovora, jednog početka. Smisao posle života, posle svega, to je jedna od velikih tajni do kojih mi je stalo.
»Pre početka i kraja, pre kretanja i vremena, uoči prostora i namera, bila je, eto, ta odvažnost, kao predak svih stvari što su se na trenutak zagrcnule od prevelikih želja.«
Identifikacija sa zvezdama, to je proces koji se, sigurno, u mojoj poeziji može pratiti decenijama. Ne zaboravi da sam ja napisao i ovo i ovako:
»Mi smo zvezde što ludo u mrak se strmoglave i zbog jednoga bleska ne žele da izgore.«
– A pre poezije? Bilo je, opet, kosmosa?
.
– Kad sam bio đak, izbegavao sam sa strašću predmete kao što su hemija i matematika. Izvlačio sam se, želeo sam da ih sasvim preskočim. I jednog dana (setiću se datuma, negde u Galaksiji), pročitao sam naslov na prvoj strani: Čovek u kosmosu. Recimo da je bila 1962. Odjednom je požalio Miroslav Antić sebe, i zapitao se, kako je taj Gagarin mogao da ode unutra, u kosmos.
Inače, zadržao sam samo knjige u kojima se, navodno, ništa ne događa. Čitam, dakle, samo takozvane, dosadne knjige. Tako sad i o poeziji drukčije mislim. Dosta je bilo lutanja, opširnosti. Kao da je naišao period kondenzovanja, izvesne sabijenosti, možda kristalizacije…
.
– I u onom smislu koji je podrazumevao Stendal, pišući o ljubavi?
.
– Ne bih sad umeo da to kažem. Ali sve od Ikara do Majkla Kolinsa, i u odnosu na nebo i ptice, svakako je tu prisutno. Kao u Besmrtnoj pesmi, vratiću se, jednom, a možda i uskoro, jednom drugom svetu, izvan života i smrti.
Nisam razgovarao s Ikarom, ali sam pričao sa Kolinsom, malim čovekom koji može da stane, i koji je stao, u strahovito tesan prostor vasionskog broda. Zašto sam poželeo baš s njim da razgovaram? I zato što su njegovi drugovi hodali, sećaš se, po mesecu, a njemu to nije dato. Izgubivši kopču sa zemljom, on je, zapravo, bio u otvorenom prostoru svemira.
Kako se tad osećao? Kolins se prisećao da je imao čudno osećanje da pripadamo kosmosu. Neprijatnije je, svakako, popeti se na jedan od njujorških oblakodera, nego se odvojiti od zemlje. I u vasioni, gde ne možeš da se razbiješ, omogućeno ti je da letiš!
Po meni, Zemlja je sebična, vasiona je slobodna. Pa i ptice retko gledaju u zemlju. Jer kada bi gledale zemlju, bojale bi se, šta ja znam čega sve ne. Kosmos daje drugu dimenziju svemu. I onu koju pratimo kod Hajzenberga i Ajnštajna. Dve nove fizike su se pojavile samo u jednom stoleću, i to dve fizike posle Njutna!
Onaj nobelovski, getingenski skup genija, od Anjštajna do Bora i Maksa Planka, kao da je takođe sazvežde te iste vaseljene. Godine 1932, dakle godine mog rođenja, naišlo je nekoliko epohalnih otkrića, pa i ono da se preko pozitrona, neutrona, itd. dođe do antimaterije. To otkriće i ja smo vršnjaci. I stoga radije mislim o tome nego o sukobu Kiša i Šćepanovića, na primer. Nekako mi je ovo važnije.
.
– Da li se radi samo o istraživanju budućnosti?
.
– Ni govora. Mi zaboravljamo da je uništenje biblioteke u Aleksandriji, pre toliko stoleća, Zapad dovelo u situaciju da hiljadu i više godina zapravo izdangubi. Od prošlosti su ostale tek mrvice. Kao da je od Šekspira ostala tek Bogojavljenska noć, a ne Hamlet!
Mi danas sebično literarno određeni – zaboravljamo da živimo u vremenu koje daleko više mari za nauku, pa i mislinauku, nego za umetnost, nego umetnost. I to se sve dešava dok ovo razgovaramo. Stvaraoci i tzv. stvaraoci se često gube, pa i u sitnicama sebeljubivosti, a nauka, u međuvremenu, u ovom vremenu, ide u pravcu poezije.
.
– Vidim da se, istovremeno, vraćaš na svoje stare knjige. Zašto?
.
– Zato što nema gotovih knjiga. One su otvorene i nezavršene. Knjige su, uglavnom, nedovršene. Čitam ih neprekidno, i to ih čitam više, i to daleko više, nego što pišem. Kao kod Konfučija, vraćam se na isti pasus, a onda, ako sam pet puta propustio misao, kasnije ću, mislim, sve shvatiti.
Uostalom, u literaturi, koja je tako kvantitativna, nema mnogo napisanog. Ima možda mnogo fabula. Ali nema pameti. A ja nastojim da čitam pamet, a ne fabule. Ne zbivanja, već stanja. Meni se sad sve češće događa da pišem iste knjige. Smatram da je čitav život zapravo pisanje istih knjiga. Vrtim se oko njih, i u njima. Izoštravam pogled, sluh.
.
– Na tim kosmičkim relacijama, svakad, može se susresti i Laza Kostić, ali i Dobriša Cesarić, na primer…
.
– I Tin Ujević. Pobratimstvo lica u svemiru, ta davna Tinova pesma, ima i ovakve dve strofe:
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego tikoji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
I onda, kasnije:
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u svijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Pominjući vasionu, dozivajući kosmos, Tin je uvek spominjao da naše misli žive, pre svega, u drugima, nesebično. Kao da se poznajemo, Tin i ja, u nekakvom sveopštem našem diskontinuitetu.
Tin u kafani me ne zanima, to nije ni pesnik, ni pijanac. Gledao sam ga, jednom, sa druge strane, gledao sam u zagrebački Kavkaz, i video ga kao kosmičko biće. Pitao me Tin, šta gledaš u mene? Pitam se, rekao sam tada, sa koje ste planete stigli? I tada sam mu recitovao poslednje stihove Pobratimstva. I tada je nekome kraj sebe rekao Tin:
– Vidiš onog malog, taj je s iste zvezde kao i ja.
Tada sam bio upoznao i Radeta Šerbedžiju, sve mislim da tada nije bio ni student, već dak. A sreo sam ga i u Ljubljani, kod Boštjana Hladnika, pokušavao je da bude glumac, filmski. A i Šerbedžija nije s ove planete, nego sa zvezde. Mi smo, možda, sa sedmog ili devetog neba.
Sve je pitanje dimenzija. Uvek se radi i o slojevima vasione. I kada ne možemo da se uklopimo u svakodnevnu vasionu, Kamendin, dokolicu, nabavke svake vrste. Neograničeni simbol slobode koji se pojavljuje u Galebu Džonatanu Livingstonu možda je najuticajniji onda kada se proleće i kroz stenu, kroz tvrdi materijal. Tada se najbolje spoznaje svoje nekada, i svoje danas.

ULJEPŠAVANJE NEVIDLJIVOG
Miroslav Antić: Vojvodina, zemlja keramičara
Oko, jul 1986. Razgovarao: Draško Ređep, foto: Dragutin Savić
.
.
.
“Ako nekad budem, u nekoj nežnosti sreo Isusa Hrista, ispričaću mu kako može da se vaskrsne nekoliko puta. Do sada, ja sam ustao iz mrtvih tri puta. U poslednjoj smrti čuo sam predivnu muziku koja završava kosmički. Da umem da komponujem, napisao bih je. Niko nije uspeo da je napiše. Niko na svetu. Nisam siguran da to neće da se dogodi još koji put, ali ako budem leteo, više se neću vratiti. Bar pola stoleća. Imam i tamo neka posla”. Tako je govorio Mika nekoliko dana pred svoj četvrti, poslednji odlazak.”
“I tada vidim da imam čudan dar: u Šumadiji se osećam šumadijski, a na moru uvek dalmatinski. Mnogi moji poznanici i prijatelji misle da sam odande. Iz Orebića. Ili iz Makarske. Tako se i družimo, ja i moji prijatelji iz mornarice”
.
– Kako pišeš pesme, vlastite pesme?
.
– Mnogo čitam, a pesme pišem uvek gde se ne slažem sa pročitanim. Ne može niko umesto mene napisati moje stihove. Moja lirska diskusija ne prestaje. Desanka Maksimović je iz takve jedne lirske diskusije iznedrila knjigu Tražim pomilovanje.
A ja pokušavam da sledim Platonove odredbe o dijalogu. Tu sam naišao na istinske provokacije, na izazov. Sve nastaje iz dijaloga, pa i borba za vlastitu misao. Sumnjivi su mi, stoga, učitelji koji ujutro znaju o čemu će govoriti uveče.
Sve nastaje i iz napada i mogućnosti odbrane. Mučeći se da se odbraniš, ti se ustvari mučiš, ali učiš i sebe, i tebe, i druge. Ne volim učitelje koji znaju jednom zauvek. Tako danas jeste. A sutra ću možda drugo i drukčije govoriti.
.
– A nije isto biti uverljiv, ubedljiv, i biti uveren, dakle ubeđen.
.
– Računam s tim. Inače, mogao bih i dalje da budem autor mnogobrojnih svojih autobiografija. Najdraža autobiografija bila bi mi ona koja bi počinjala sa mojom smrću, a završavala rođenjem. Sada, sada mogu još da biram. I iz Njegoša rado biram Luču mikrokozma. Shvatio sam je do dna jedne noći, u Mauzoleju, na Lovćenu, jedne olujne noći, ne zaboravi.
Nije slučajno što površni duhovi ne mare za Luču. Ne znam šta mi je, pijanom, i pijanom od svega, od sveta, sve te noći govorio Njegoš, ni šta sam ja njemu, svejedno da li suvislo ili nesuvislo govorio. Tek, onde je naišao preokret. Davno već, pre dvanaest godina, na Cetinju. Kao uostalom, i na Pivi, kada smo Ljilja i ja bili sa pokojnim Pajom Radovanovićem, Duškom Noninom, Mirom Džepinom…
.
– Danas razgovaramo i o moru.
.
– Ja sam bio mornar. Bilo bi logično da sam napisao i pesmu o moru, kao što imam poemu i o Vojvodini. Ni kao dete, ni kao mladić nisam video more. Dobrovoljno sam se javio ranije da idem u vojsku, da bih mogao da biram, da dođem na more.
Putovali smo putničkim vagonima, čitav voz je bio pun regruta, negde oko Kaštela neko je viknuo: more! Svi regruti su bili sa kopna, kontinentalci, i svi su se nagnuli na prozore da vide to famozno more. Zakrčili su sve prozore prema moru, tako da je meni preostalo da gledam na drugu stranu.
I šta sam tu video? Video sam kamen i malu njivu crvene zemlje. Kameni zid, još. Nešto zeleno, i nešto maleno crveno. Onda smo opet prolazili pored druge takve njive, ograđene debelim zidovima, njive u kamenu. Za mene bar, to je bilo more. Ta njiva u kamenu.
.
– Možda i Vojvodina nije drugo nego Panonsko more?
.
– Kada je u ovoj ravnici jednog leta bila žestoka jara, ugušio sam se u njoj takoreći, onda smo Petar Latinović i ja stvorili jednu televizijsku emisiju o moru. Bila je vrućina i mi smo skupljali decu, usput, decu koja nikad nisu bila na moru, da pričaju o moru. Deca su divno lagala o moru, i to je najlepše u toj emisiji, kojoj su posle aplaudirali u Portorožu.
.
– Sa Titelske visoravni, iznad Mošorina, utisak o moru i dalje traje. Sve je i daleko i blisko. I mulj čiji je sastav nalik na onaj u kineskoj velikoj reci Jang Ceng Jang. Panonski mornar, očevidno nije samo privid Đorda Balaševića.
.
– Sve je moguće. U visokoj, prašnjavoj travi, dečaci su plivali, onako kako bi i u moru plivali. Oni nisu znali šta je more. Tako sam i ja imao tek svoju ideju o moru. Uostalom, u Garavom sokaku ima i pesma Maćika koja je takođe posvećena moru:
“Molio bih, doktorice, da mi date injekciju da ostanem živ makar samo do avgusta.
Pisalo me Socijalno da me vodi na more, pa bih hteo, doktorice, da ja vidim i to more, pa posle – šta bude.
Da ja vidim jel to more duboko ko bunari prozračno kao prozor, ili kao sijalica,ili kao kad se nešto probuši.
I da vidim: ako more nema kraja, kako to izvede da se ne prospe.
Samo to da vidim, pa septembra – kako bude, nije važno.Ionako u septembru mora više nema. More – to je jedna čisto letnja stvar.”
U Karlovcu, sad već davno, sreo sam književnika Stjepana Mihalića. Onde je jedan pesnik, možda je rođen u Zrenjaninu, čitao svoju pesmu o moru. Naravno, sve je izmišljeno. Kao što je moja Vojvodina sasvim izmišljena.
I tamo je meni pričao tata Mihalić kako je Petefi, koji je imao stihove o moru, silno želeo da vidi to čudo, svojim očima. Bio je stacioniran u Karlovcu. I jednog dana, on je iz Karlovca pobegao. Hteo je da vidi more. Vijaju ga patrole i napokon uhvate u Gorskom kotaru. I nisu ga pustili da vidi more.
Posle ga vrate, ali ne u Karlovac, nego u Mađarsku. Mihalić mi je pričao da o tome postoje dokumenta u karlovačkom arhivu. I tako, svi njegovi lepi stihovi su bili napisani – u odsustvu mora. Otišao je i u zatvor. Volim tu priču o Petefiju, iz života.
.
– Dugo si bio mornar, mornar bez kompasa ?
.
– U mornarici sam bio radista, vezista. Na Korčuli sam služio skraćeni, đački rok. Mali brod, sa sedmočlanom posadom. Ukrcavali smo se na Palagruž. Plenili italijanske brodove, koče, ribarske, u vreme tršćanske krize.
A to je bila grdna sirotinja, sa mnogobrojnom decom. To je najveća anegdota mog života. Otresit kakav sam bio, izabran sam u delegaciju oko primopredaje tih koča. Našim ribarima u Vela Luci poklonili smo te koče, oficir im je održao govor, a ja sam bio izbačen na obalu, u Split, na Gripe, jer sam se smejao. U Splitu je bilo strašno, disciplinovano. Posle sam bio i u Stonu, i u Kardeljevu.
Po svetu sam inače bivao u velikim lukama. I u Amsterdamu, video sam onde mnogobrojne izložbe, ali nikada ne mogu da zaboravim jednu skicu, studiju konjskog kopita Pikasa, kao da je Mikelanđelo radio.
A onda, u Bazelu, video sam Dalijevu žirafu u plamenu, fantastičnu. I Van Gogove krompire sam upamtio za čitav život. Posle sam dugo čuvao kataloge s tih izložbi, dok se, na kraju krajeva, nisu izgubili u nekom od mojih brakova.Nisu luke, za mene, egzotične: one su nešto drugo. I Singapur je drukčiji nego što sam mislio da jeste.
.
– Posle, posle svega, stekao si, znači, mnoga mora.
.
– I mnogobrojne prijatelje, u primorskim našim malim mestima. More i njih posećujem od novembra do marta, dok ne nagrnu na more neki ljudi, nepotrebni i sami. Tada smo sami, starosedeoci. More je sada samo u malim gradovima i lukama.
I tada vidim da imam čudan dar: u Šumadiji se osećam šumadijski, a na moru uvek dalmatinski. Mnogi moji poznanici i prijatelji misle da sam odande. Iz Orebića. Ili iz Makarske. Tako se i družimo, ja i moji prijatelji iz mornarice.
.
– Kako izgleda relacija kontinenta i mora, Panonije i mora?
.
– To nema veze. Čista izmišljotina. Kao Balaton. A što se tiče Panonije, pa jasno je da more nikad nije plavo, ono je zeleno. Zeleno i ništa više. Jedna dubrovačka ulica mesec dana se zvala mojim imenom. Deci sam govorio stihove uveče, a odraslima u ponoć.
Nisam imao ni vremena da se ispavam, u tom Dubrovniku, ali sam u toj svojoj ulici našao kafanicu sa Ljubom Tadićem, malu kafanu, onda sam pio, a noću sam govorio stihove. Opet nisam video more. Petog dana Ljuba i ja smo izuli cipele, ostavili smo ih. Pitali smo se, ima li mora.
Ja sam se prisećao da je bilo more. I bio je Ibrica Jusić sa velikim psom. Pitali su i njega za more. Onda Jusić veže psa za stolicu, donese mora u lavorima, svakom po jednu razglednicu pruži u ruke, potpišem se na te fotografije, potvrđujući da postoji more.I to su videnja tog letnjeg mora. Leti i nema ničega. Srećom, postoji letnje i zimsko more. Pravo more je izmišljeno kao i prava literatura.
.
– Često si spominjao korene. One iz Sent Egziperijeve slavne knjige?
.
– I te korene, i naše korene, takođe. Mi smo nomadi. Biti zagriženo Vojvođanin, biti strogo zavičajno opredeljen, to znači oduzeti unapred sebi pravo da kažeš kako je, recimo, more moja stvar, kako su uostalom i Lovćen i Plitvicemoje intimne stvari.
A ja imam, možda, sreću da se u Mostaru osećam Mostarcem, a u Kavadarcima Makedoncem. A o vodi i moru mislim i ovako: Rođen sam kod ćuprije Devet grla. Nekad je u Kikindi, i oko Kikinde, bilo brodova, postojala je moćna reka Aranka, Zlatica. Voda se lagano povlačila, ostavljajući blatište, bezmerno naše blato.
I tu je neka greška. Ne radi se, i nije se radilo, o moru. Zašto? Zato što more ne ostavlja blato. Ostavlja samo kamenje. Ovde je sve od zemlje. Uostalom, prvi keramičar u istoriji čovečanstva, jeste gospod bog. Od zemlje, od blata, stvorio je čoveka. Bio je, dakle, Vojvođanin.
I on, kada bi ga bilo, verovatno zna da ovde, usred Panonije, nikad nije bilo more, a onda tek možda samo okrajci nekih voda, bara, ustajalih močvara, mrtvaja.Prvu keramičarsku koloniju, dakle, osnovao je gospod bog, ovde, i sve je tu i dalje od zemlje, sve do Brašovanove cigle, i njegovih palata. Bilo je vode, dakle. Vode koju sam gazio, u kojoj sam se gušio. Nije bilo mora, nikako.