Redakcija Stojana Magdelinić u svoj roman „Jedan mogući život” uvodi zbirku sjećanja, fragmenata, vjerovanja, mitova, susreta, rat, s ciljem da rekonstruiše istoriju jedne porodice. Ovu personalnu istoriju piše u vidu odvojenih fakata, slažući sjećanja i mjesta u sinhronoj i dijahronoj ravni i fikcinalizujući ih u ovom romanu. Autorka određuje 1942. godinu za početak radnje ovog romana, kome s pravom daje naslov „Jedan mogući život”… – zabilježila je prof. dr Radojka Vukčević
Priredio: Aleksandar Ćuković
Imanje najveće u kraju
Ubrzo potom formirana je nova vlast u Rožajama (albanska i italijanska), jer je grad pripao Velikoj Albaniji, kao dijelu italijanskog protektorata. Pripadnici vlasti su postali i neki ovdašnji muslimani. Veliki strah se uvukao u srca pravoslavaca.
Toga ljeta, 1941. dva puta su usred dana napadnute kuće Bulatovića. Oba puta bilo je po desetak konjanika u albanskim i italijanskim odijelima, ali i običnim, sa fesovima na glavama. Oba puta su otjerali po nekoliko grla stoke.
A onda su jedne oktobarske noći, te 1941, sve šenlučeći i pucajući iz pušaka, napali treći put. Pse su pobili, štale otvorili, sijeno zapalili, svu stoku otjerali. Ostala je pustoš i mnogo krvi od upucanih pasa.
Ajdin Đozović im je dotjerao jednu svoju kravu, da djeca, kojih je bilo dvadesetoro, imaju mlijeka.
Već se i zima približavala, a strah je bivao sve veći.
Jedne snjegovite noći zapalili su kuću i štalu Obradovog brata Risantija. U kući, srećom, niko nije stradao, ali u štali jesu svinje. Kad su ukućani otvorili vrata štale, ugledali su stravičan prizor: devet svinja naređanih jedna do druge, kako su pokušavale da pobjegnu iz tog ognja, a meso na njima cvrči.
Kraj februara mjeseca, te 1942. donio je mnogo hladnoće i snijega.
Jednog ledenog jutra, u Obradovu kuću je došao Hasan, kurir iz Prefekture. Kaže, poručio prefekt da Milunka, najmlađa kćer Obradova, pođe s njim za Rožaje.
– Moraš da odeš u Srbiju i dovedeš oca – rekao joj je strogo ozbiljan Suljo H., njihov pobratim, koji zamjenjuje prefekta. – Ne dovedeš li ga, pohapsićemo žene i djecu.
Milunka je već sjutradan otputovala za Srbiju. Otac je bio u Bresniku, kod Kraljeva, gdje mu je sin Ivan bio učitelj.
Vratili su se za dva dana, te je Obrad, poslije jedne noći prespavane u Biševu, otišao za Rožaje, po naređenju prefekta.
Sjutradan, 9. marta u Biševo ponovo stiže Hasan, sa dvojicom naoružanih ljudi. Kaže, naredio prefekt da i Milunka odmah dođe u Rožaje.
Samo što je stigla pred Prefekturu, ščepaše je pratioci ispod ruke, i uguraše u karabinjeriju. Tamo je dvojica Italijana pretresoše, uzeše joj dokumenta, i gurnuše u podrum, u kome je, na njeno veliko iznenađenje, ugledala svog oca.
Otac je bio siguran da će ih otjerati negdje u ropstvo. To je bila, za njegovu mladu kćer, najstrašnija vijest, koja se ubrzo i obistinila.
– Vi ste naši zarobljenici. Sutra vas tjeramo za Peć – rekao im je poslije dva dana italijanski zapovijednik Đuzepe.
Sulja nisu našle
Potom uđoše dva karabinjera i izvedoše Obrada i Milunku napolje. Gomilaju se oko njih naoružani vojnici, guraju Krunu i Sandu koje se probijaju sa zavežljajima robe.
– Obavezno otidite kod Ajdina i Vejsela, prenesite im da sam ih zamolio da vas čuvaju dok ova zla vremena ne prođu. Ako se ikad živ vratim, odužiću im se – trese se Obradu brada dok naručuje snahama.
Poređaše se vojnici oko njih dvoje, te komandovaše pokret. Kruna i Sanda se jedva proguraše da se pozdrave. Grle se i ljube, jekću, zagrljeni, vojnici ih grubo razdvajaju.
Dvadeset do zuba naoružanih Italijana, a među njima jedan starac i njegova kćerka krenuše preko Bandžovog brda putem za Peć.
Bio je 12. mart 1942. godine.
Penju se uz brdo ćuteći. Obrad i Milunka, slabo obučeni i obuveni, koračaju prostorom koji im vojnici određuju. Snijeg škripi pod nogama, a vjetar fijuče, do kosti probija.
Popeli su se, bez odmora, na Kulu, pa krenuli naniže. Ispod puta opružen mrtav čovjek, pored njega mrtav konj, iznad puta još jedan mrtav čovjek, mozak mu po snijegu prosut, cakli se zaleđena krv. Malo niže, sklupčan golobradi mladić, sav u krvi. Ona tri Italijana što su išla naprijed, odgurnuše mladićevo tijelo, te se ono skotrlja niz strminu, ali se zaustavi uz jednu kleku.
Noć je uveliko bila pala kad su stigli u Peć. Grad utonuo u tamu i tišinu. Dođoše do jedne velike kapije. Unutra se kroz slabo osvijetljenje naziru dvije zgrade od kamena s velikim dvorištem, ograđene bodljikavom žicom, sa gomilom naoružanih stražara.
Bio je to čuveni pećki zatvor, Šeremet kula.
Uvedoše ih unutra i odvedoše kod prefekta, Albanaca. Pita ih on ko su, šta su jedno drugome, i znaju li zašto su uhapšeni. Oni rekoše da ništa loše nisu učinili.
– U vašim dokumentima piše da ste politički krivci. To vam je najteža kvalifikacija – kaže on. – Ništa vam ne mogu pomoći – reče i pozva stražare da ih vode.
Odvedoše ih u odvojene zgrade, Milunku kod žena, Obrada kod muškaraca.
Šeremet kula je bila puna zatvorenika. Sa Milunkom u sobi bilo je petnaestak žena, mladih i starih, školovanih i nepismenih, udatih i neudatih.
Izvode ih u šetnju, ujutru i uveče. Prvo izvedu muškarce, pa žene. Obrad je bio najstariji od muškaraca. Priđe svaki put pod prozor Milunkine sobe, pa razgovaraju, nisu im branili. Niko ih ne poziva, niti saslušava. Za jelo donose po malo neukusne čorbe i komadić hljeba. Crijeva samo krče. A noću hladno. Pribijaju se žene jedna uz drugu da im bude toplije. Jasno je da su u zatvoru sve Srbi, i to najviše iz Peći. Njima dolazi posjeta svakoga dana i donosi ponešto od hrane. Ipak, svakoga dana dovode nove zatvorenike, puni se Šeremetovača.
Stražari, čak, nisu bili loši. Sve su to bili Albanci iz Peći i okoline. Poznavali su se sa zatvorenicima, pričali međusobno kad su zarobljenici napolju.
Dovedoše jednoga dana čitavu porodicu: majku, ćerku i dva sina, Jovićevića. Zatim stiže i poznati pećki doktor, Vojo Gilić. Reče otac Milunki da su samo doktoru dozvolili da koristi jastuk, čaršav i ćebe.
Prošla su dva mjeseca boravka u Šeremetovači, bila je sredina maja 1942. godine, kad ih probudiše jednoga jutra i narediše da pokupe stvari i izađu napolje. Popeše se zarobljenici na kamione, niko ne ostade. Neko reče da ih tjeraju za Tiranu.
Poslije nekoliko sati putovanja, stigli su u Prizren. Smjestiše ih u neke stare zatvorske zgrade. Prljavo unutra, smrdi na mokraću i krv. Ko imade sreće, dočepa se slame, ko okasni, ostade na betonu.
Ujutru ih rano probudiše, kažu, idu za Skadar.
Opet džombe na putu, treskanje, prašina, oštre krivine. Cio dan se putovalo. Noć je bila pala kad su stigli u Skadar.
Ponovo zatvor, hladnoća, beton, rano buđenje i nastavak puta. Kasno poslije podne stigli su na brdo zvano Preza, s kojeg puca pogled na Tiranu. Minareta nebrojenih džamija strče visoko u nebo.
Smjestiše ih u drvene, tek sagrađene barake. Oko baraka prepletena žica, a svuda naređani stražari, albanski i italijanski.
Tako Obrad Bulatović i njegova kćer Milunka postadoše stanovnici logora u Prezi. Bilo je ukupno šest stotina robijaša, žena i muškaraca.
Ovdje im je, na sreću, pošto je bio početak ljeta, bilo toplo. Čak, ponekad i pretoplo. Dvaput dnevno su ih izvodili na zrak, ostalo vrijeme su provodili u paviljonima. I bili su mnogo gladni. Donosili su im stražari po komadić proje, uvijek suve, koja samo izgrebe grlo i nadraži želudac. Albanci su donosili ponešto od hrane i prodavali oko logora, pa ko je imao pare mogao je da se snabdije. Naravno, ukoliko potplati stražare.
Noću se u muškom paviljonu čula pjesma. Pita Milunka oca ko to pjeva, a on kaže da pećki zatvorenici pjevaju komunističke pjesme. Čim ih stražari čuju, dođu, pitaju ko pjeva, ali svi ćute. Stražari se izgalame, priprijete i izađu. Čim oni izađu, ovi još jače zapjevaju. Milunka se čudila kako to da srpski komunisti usred Albanije, u logoru, pjevaju komunističke pjesme.
– Pobjegla su dvojica iz moje barake – kaže Obrad ćerki jednog jutra – pa se čitava uzbuna napravila. Jedan od njih je albanski komunista Ramiz Sadiku, a drugi je neki Srbin, ne znam mu ime. Probudio sam se kad su naoružani stražari upali u barake i počeli da nas ispituju, udarajući nas kundacima.
U tom trenutku prozvaše Obrada. I odvedoše ga.
– Optužili su ih da su umiješani u bjekstvo one dvojice – reče doktor Vojo Gilić – pa će ih odvesti u neki zloglasni logor.
Milunka je čitavu noć preplakala.
Zatvorske muke
Poslije otprilike tri mjeseca robijaši su napustili Prezu. Kamionima su stigli na obalu mora, u Drač. Ošamućeni od prašine i vrućine, pravo s kamiona penju se na brod.
Taman je kročila na prvi stepenik, kad Milunka, sva srećna spazi oca kako silazi s kamiona. Spazi i on nju, sretoše se, zagrliše, pa se smjestiše na brod. Obrad bješe propao, pomršao, ostarao. Ispriča kako su ih mučili i tjerali da priznaju da su pomogli onim bjeguncima. Ni na zrak ih nisu puštali, već su stalno bili pod ključem u tvrđavi.
Kad su se svi ukrcali na brod krenuli su, ali su odmah zastali. Narediše da se ne puši, da se ne pale šibice. Noć mrkla, ništa se ne vidi. I cio Drač je u mraku.
Odjednom, začu se brujanje aviona, pa počeše padati bombe na sve strane, po vodi i kopnu. Tresu eksplozije, bruje avioni, fijuču bombe, more se kovitla, strahota božja, kao da je smak svijeta.
Zarobljenici se uznemirili, neko kuka, neko cvili, neko jauče. Na obali se vatra rasplamsava, osvjetljava djelove grada. Talasi veliki, zapljuskuju palubu. Svi su mokri, kao da su se kupali.
Trajalo je to bombardovanje prilično dugo. Na sreću, u tolikom gađanju, ne pogodiše brod.
U ranu zoru brod sa robijašima je krenuo.
Nedugo potom, nasred otvorenog mora, daleko od obale, brod stade.
Stražari se uskomešali, trčkaraju s jednog kraja broda na drugi, nešto čavrljaju, i svi gledaju u istom pravcu. I robijaši svi poustajaše i gledaju ispred. I svi dobro vidješe svijetao predmet koji pluta po vodi, presijava se na suncu.
Svi su se vrlo uznemirili, jer pred njima, na neznatnoj udaljenosti od broda, pluta mina, koja izgleda povremeno manja, a povremeno veća, kako kad je prekriju talasi. Svi pričaju kako je sreća što je dan, pa su je vidjeli, da je noć, naletjeli bi pravo na nju.
Počeše karabinjeri pojedinačno pucati pokušavajući da pogode minu, ali bez uspjeha.
U jednom trenutku doktor Vojo Gilić zatraži pušku. Zgledaše se karabinjeri, nešto se sašaptaše, pa mu je, ipak, pružiše. Uze on pušku, pa nanišani. Začu se pucanj, odjeknu snažna eksplozija, uzburka se more. Robijaši popadaše jedni preko drugih, talasi ih prekriše.
– Bravo!!! – čuju se veseli usklici iz stotine grla. Raduju se Italijani, tapšu doktora po ramenu, čestitaju mu.
Umorni od uzbuđenja, nastavili su put prema italijanskoj obali.
Grad u koji robijaši stigoše bio je Bari. Sačekaše ih karabinjeri i odvedoše u jedan garnizon, gde im dadoše sapune i narediše da se okupaju. Tu i prenoćiše, a sutradan ih odvedoše na željezničku stanicu. Potovariše ih u vagone, guraju ih, viču.
U tom metežu Milunka se razdvoji od oca. On ode u drugi vagon. Odgura ga, zapravo, gomila ljudi koja je hrlila prema ulazima u vagone.
Svi su se ukrcali u voz, ali su tako zbijeni, da jedva dišu. Svuda po vagonima su karabinjeri, ali su mnogo opasniji od onih na brodu.
Ubrzo voz stiže u Napulj. Silaze robijaši iz vagona, željni vazduha. Na stanici je kao u mravinjaku, hiljade ljudi se razmiljelo.
Traži Milunka pogledom oca, ali ne uspijeva da ga vidi. Prilazi doktoru Voju, pita ga zna li gdje joj je otac. On reče da su neki vagoni upućeni na Siciliju, i da je Obrad vjerovatno u njima.
Milunka je počela da kuka, ali, uzalud. Sa stanice su ih odveli u neko sklonište na konak, a sjutradan ih ukrcaše na brod i zaploviše.
Nisu dugo putovali, kad pristadoše uz sami zaliv.
Dočekaše ih karabinjeri i odvedoše do zgrade ograđene bodljikavom žicom. Dvorište prema strmoj, kamenitoj obali bješe opasano betonskim zidom. Kad ih uvedoše u dvorište, prebrojaše ih po dvadeset pet i tako rasporediše po sobama. Prostorija u koju Milunku uvedoše bješe prilično velika. Na krevetima posteljina bijela i čista.
Tako otpoče Milunkin boravak na ostrvu Ponci, jednom od brojnih malih ostrva u Tirenskom moru, poslednjoj stanici na njenom robijaškom putu.
Od prvog dana počeše ih mučiti glađu. Donesu sto pedeset grama hljeba i malo čorbe, bez ikakvog ukusa. I to je sledovanje za čitav dan.
Ono što je Milunku najviše pogađalo ovdje, bili su međusobni odnosi. Neke žene su se svađale, vrijeđale jedna drugu, ogovarale. Najgore joj je, ipak, bilo, kad nekome stigne paket s hranom od kuće. Paketi su, istina, bili mali. Samo kilo i po hrane, po propisu. Obično pakovanje prepečenog hleba ili paketić brašna. Logoraši su bili podijeljeni u kolektive, i paket su dijelili samo sa članovima kolektiva. Sjednu i jedu.
Milunka nije dobijala pakete, niti je pripadala ijednom kolektivu.
Rim uslišio molbe
U očajanju donese odluku da se ubije skakanjem u more.
Čim ih izvedoše na zrak, ona se odvoji od grupe, pa pođe prema betonskoj ogradi, trčeći koliko je noge nose.
Presječe je oštar glas i istog trenutka osjeti nečije ruke na vratu. Ščepao je agent, uvrće joj glavu, viče, pa je nogom gurnu u leđa i okrenu u pravcu barake. Petorica stražara je okružiše i uvedoše u zgradu gdje su kancelarije. Uvedoše je kod komandanta logora. Rekoše mu šta je htjela da uradi. On poče da viče na nju, psuje joj majku komunističku, i reče da će za kaznu provesti sedam dana u samici.
Idi kod upravnika logora – posavjetova je jedna žena. – Zamoli ga da ti kaznu ukine, možda će se smilovati.
Istog dana ode ona kod upravnika. Reče mu da nije htjela da pobjegne, jer i ne može, već da se ubije. I reče da joj je najteže to što otac nije sa njom.
On joj reče da je neće slati u samicu. A postoji i mogućnost da se spoji sa ocem. Samo da napiše molbu, koju će on proslijediti u Rim, gdje se o tome odlučuje.
Molbe napisaše i svi drugi, a bilo ih je desetak, čiji su članovi porodica bili otpremljeni na Siciliju.
Od toga dana Milunki je bilo lakše. Glad je dobro podnosila, a preganjanja između žena o tome ko je patriota, a ko izdajnik među njima, nijesu je zanimala.
Svi su se jako obradovali kad ih obavijestiše da su molbe iz Rima riješene pozitivno, i da će se svi spojiti sa svojima. Neće ići tako brzo, ali je dozvoljeno da se spoje.
Potrajalo je oko pet mjeseci to čekanje na spajanje. Već su svi bili izgubili nadu da će im se želje ostvariti, kad jednoga dana, baš su bili na zraku, uplovi u luku brod. Oni, po navici, gledaju gdje će ljudi koji iz njega izlaze. Uz pratnju nekoliko karabinjera, grupa ljudi s broda uđe u logor. Jadno izgledahu, zapušteni, neobrijani, pravi prosjaci. Uvedoše ih kod upravnika, pa ih ubrzo izvedoše. Među njima jedva korača starac, ćelav, odrpan, mršav, sama kost i koža, sa nekakvim smotuljkom ispod pazuha. Za njim idu četvorica muškaraca nešto boljeg izgleda, pa još trojica mlađih ljudi, takođe neuredni i zapušteni.
Robijaši stoje i gledaju.
– Da li je tu Milunka Bulatović? – jedva čujnim glasom progovori onaj starac. – Ja sam njen otac – promuca.
Milunka mu priđe, uhvati ga pod ruku. Pogledaše se u oči. Potom padoše jedno drugom u zagrljaj.
Toga dana dozvolili su im da sjede napolju koliko god hoće, da se ispričaju. Čak je i upravnik izašao, pa ih gleda i smije se.
Jednoga dana na Milunkino ime stiže paket od brata Ivana Bulatovića.
U paketu je bilo kilo brašna, pola kila prepečenog hljeba i kesa začina. Njenoj sreći nije bilo kraja.
Narednih dana je od ono malo brašna mijesila hlepčiće. Vrući hlepčići, koji su se pušili, bili su tako ukusni i mirisni. Tih dana je i jedan mještanin često prolazio pored ograde, pa, kad god vidi oca, on mu krijući pruži po nekoliko smokava iz korpe, koje Milunka stavi u lonac s vodom da se kuvaju, pa u to doda malo brašna i začina.
Proživjeli su tako nekoliko dana, gosteći se. Milunka je malo jela, samo da bi za oca bilo više.
Otac joj je pričao da su neki logoraši u njegovom paviljonu bili organizovani po nekakvim ćelijama, grupisali se i bavili nekakvim političkim radom. To su bili komunisti. Međutim, bilo je i onih logoraša koji su bili za kralja i otadžbinu, javno. Izbijale su svađe između jednih i drugih, često i tuče. Tukli su se krvnički Srbi između sebe u Italiji zarad političkih gledišta.
Obrada su vrbovali i jedni i drugi, ali je on do kraja ostao neutralan.
To ljeto, 1943. bilo je na izmaku.
Jedno prohladno septembarsko predveče spustiše se dvije letjelice na betoniranu zaravan, nedaleko od logora, što namah probudi znatiželju logoraša.
Jedna personalna istorija
Stojana Magdelinić u svoj roman „Jedan mogući život” uvodi zbirku sjećanja, fragmenata, vjerovanja, mitova, susreta, rat, s ciljem da rekonstruiše istoriju jedne porodice. Ovu personalnu istoriju piše u vidu odvojenih fakata, slažući sjećanja i mjesta u sinhronoj i dijahronoj ravni i fikcinalizujući ih u ovom romanu. Autorka određuje 1942. godinu za početak radnje ovog romana, kome s pravom daje naslov „Jedan mogući život”… – zabilježila je prof. dr Radojka Vukčević
Upravo o „Jednom mogućem životu” prof. dr Vukčević je govorila na Međunarodnom književnom skupu čija je tema bila „Roman sjećanja”, a održan je u Herceg Novom, 25. 5. 2006. Uvažena Vukčević je govorila i na promociji romana S. Magdelinić u Podgorici, u junu 2006. godine, i tom prilikom ukazala da Stojana Magdelinić pravi iskorak u izazivanju postmodernih granica tako što u svoj roman „Jedan mogući život” uvodi zbirku sjećanja, fragmenata, vjerovanja, mitova, susreta, rat, s ciljem da rekonstruiše istoriju jedne porodice.
– Ovu personalnu istoriju piše u vidu odvojenih fakata, slažući sjećanja i mjesta u sinhronoj i dijahronoj ravni i fikcinalizujući ih u ovom romanu. Autorka određuje 1942. godinu za početak radnje ovog romana, kome s pravom daje naslov „Jedan mogući život”. Prostor po kome se kreću likovi jeste prostor sela Biševo kod Rožaja, koji se, zahvaljujući Drugom svjetskom ratu širi u vidu koncentričnih krugova da bi obuhvatio dijelove Jugoslavije, Albanije i Italije. Tako Magdelinićeva pravi most između istorije i fikcionalne naracije i pokazuje svojevrsnu samosvijest o narativnoj i tekstualnoj prirodi prošlosti. Time smješta ovaj roman u poststrukturalistički i postmodernistički kontekst. Zato se u ovom tekstu prirodno i spontano prepliću personalna, istorijska i biblijska sjećanja, mitološka rekapitulacija i reminenscencija, antropološke i psihološke generalizacije, a nerijetko i dublje filozofske meditacije – navodi prof. dr Vukčević.
Ona dodaje da Magdelinić hrabro razvija svoje brojne slutnje u ovom tekstu i sa strašću ispituje i ponire u neispitane dubine bića glavnog lika, majke Milunke, čija ispovijest predstavlja potragu za receptom kako očuvati ljudsko dostojanstvo pri suočavanju sanasiljem i zlom, kako u sebi, tako i u okolnom svijetu.
– Ta potraga ponire i u neispitane dubine bića glavne junakinje i ispunjena je nizom malih „epifanija”, snažno poetski ozračenih prizora, inače sasvim običnih susreta i doživljaja koji u ovoj naraciji poprimaju gotovo mističko, simboličko značenje. Oni u ovom romanu pokazuju kako personalna naracija, ispovjedna proza, narodno iskustvo i predanje, Biblija i svijet, sadrže u sebi saznanje o stalno suprotstavljenim stranama života i svijeta. Time je već na početku Jednog mogućeg života nagovještena centralna tema ovog romana: kontrast i konflikt između dva suprotstavljena principa u kojima leže primarni izvor ljudske sreće s jedne strane, i tragedije s druge, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu, izvjesna varijacija erosa i tanatosa – navodi Vukčević.
Stojana (Garović) Magdelinić rođena je 1949. godine u Bašči, kod Rožaja, u Crnoj Gori. Školovala se u Rožajama, Kragujevcu i Beogradu, gdje i danas živi i stvara. U redovima koji slijede donosimo segmente koje je iz romana autorka sama izabrala.
