Redakcija Enver Čolaković
.
.
.
.
.
STAROM MUJEZINU
Popni se, dedo, uz sto basamaka
na vrh naše stare na ćoše munare,
u zejtin umoči sve lučli fitilje,
pa šenluči, dedo – upali kandilje.
A kada istrgneš iz mišica mraka
zagrljeni šeher, pa on bljeskat stane
u treptaju žutu kandilja i milja,
nek ti pogled dolje na mahale pane,
na bosiljka struke, katmere i smilja,
na pendžere stare i ašike mlade,
a u srce nek ti nova mladost kane
pa uzdigni ruke Allahu na dovu
i – Dina ti, dedo! – šapni dovu ovu:
Allahu, vječna dobroto, praštanje,
krasnije neg što Te uzdiže maštanje
pokloni svijetu,
ptici i cvijetu,
i svakom glogu, i svakom trnu,
i svakom kopcu, gavranu crnu,
i svakoj travci, i svakoj pčeli,
i svakom mravu, i svakoj jeli,
i svakom momku, i svakom dedi,
djevojci svakoj, i svakoj nani,
pokloni, Bože, sreću i mir!
I neka svijet,
i neka cvijet
i sve i svatko sretni su noćas
ko onaj rob Tvoj, Allahu vječni,
daleko tako od Bosne i ove
mahale stare
i vitke munare
na ćoše
sad zove mene, da firale tražim
i sipljiv, zgrbljen kašljucam i stenjem,
al da se ipak čilo, hitro penjem
sve do šerefe
i palim kandilje,
zejtinli fitilje
i gledam milje,
bosilje, smilje,
i učim dove za sreću i mir…
Popni se, dedo, i uči ezane
neka se ori nad šeherom mir.
Pozovi, starce, mjesec i zvijezde,
nebo i zemlju – sreći na pir.
Pa kad ti oči staračke plave
zastanu tamo na bjelkastu brdu
s kojeg u vječnost kratak je put,
sagnute smjerno sijede glave
misao jednu ne izreci tvrdu,
jer na sudbinu ne smijem bit ljut.
Prouči samo Fatihe dvije
za one dobre majčinske oči
i srce toplo, i ruku meku,
i onu vrelu za sinom žuđ,
pa će u grobu ustreptat grud
majke tad moje novim životom…
A potom…
Čut će sav Šeher kako iz groblja
pozdrave šalje nad glave roblja
smrti i vječnog dobra mi mati
i kako smjelo
cjeliva čelo
one, rad koje sada Te budim
dobri dedo moj…
A otac mrtvi?… Čut ćeš ga, znam,
Strogo će gunđat: Nije te sram
buditi starca, sinko, u sreći,
al sad si bolji, al sad si veći
jer nisi sam…
I još će preko noći i zvijezda
i preko tople molitve tvoje,
dobri moj dedo,
blagoslov jedan nježan i drag,
iskren i blag
poslati na dar mojoj pravoj sreći,
njoj, dedo, njoj…
A ti tad brzo uzvini glavu
ne brišuć suzu u oku plavu,
samo uzdahni duboko, sretno
i smjerno, vjerno, pomalo sjetno
zapjevaj vječnom divnom Allahu
himnu u strahu
i ushitu svom:
Najveći, najveći, najveći je Bog
i voli, i voli – voli roba svog!
Spusti se, dedo, niz sto basamaka,
uduni fenjer, jer već zora sviće,
zora, koja nikad ugasit se neće –
Zora moje sreće.
(11. XII 1947.)
Enver Čolaković je rođen u Budimpešti 27. V 1913. godine. U Sarajevu polazi u srednju školu, a završava je u Budimpešti gdje je 1932. godine upisao Tehničku visoku školu. U Budimpešti studira matematiku i fiziku, historiju u Zagrebu. Od 1939. godine stalno živi u Sarajevu, a potom u Zagrebu. Prve stihove objavio je na mađarskom, a pisao je i na njemačkom. Od 1939. godine piše samo na hrvatskosrpskom / bosanskom jeziku. Puno je prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, kazališni redatelj, lektor, korektor i urednik. Najpoznatija djela su mu: LEGENDA O ALI-PAŠI, roman, IZABRANE PJESME, poezija, LOKLJANI, roman, itd. Samo zbog toga što mu je roman LEGENDA O ALI-PAŠI dobio prvu nagradu Matice hrvatske 1944. god., u vrijeme NDH, Enver Čolaković i njegova djela koja su puna ljubavi prema Bosni i islamu bila su zabranjena, nepoznata i nepoželjna. Tek padom komunizma, početkom 90-ih godina on je u Bosni nanovo otkriven, a roman LEGENDA O ALI-PAŠI je potpuno zasluženo ušao u obaveznu lektiru. Enver Čolaković je umro u Zagrebu 14. IV 1976. godine.
