Svetozar Savković
SAMO SU LJUBAVI PRAVE
Znam da vazduh, voda i svetlost
Pripadali su svima…
Iz svega je poniklo nešto
A zlo i naopako se uhvatilo
Kolopletno u zgužvano se
Pretvorilo na neizmerno.
I sad i tad
Trebalo je znati
Razmrsiti čvor
Kao nebo razvedriti
Nad svima i čekati
Strpljivo, uvek strpljivo
Čekati Sunce…
Da obzori svojom
Svetlošću neumitnom.
I nije bitno ono
Kao što nije važno ovo!
Tražiti smerno i skladno
Umesno, umereno uz nežno
Umeti uzdići za vazduh i vodu
Sebi bliskog suseda
Biljku, cvet, živo i neživo
Ko srodno paziti biće
Te udahnuti treptaj
Antićevskih nemira
Koji su Bukovskog
Nadvisili
Detinjstvom i ciganskom
Tugom
Poštujmo Sunce i
Vreme
Da bi se razaznali
U odrazu
Na kišnom listu
Latici cveta
I vlati trave…
Samo su ljubavi večne
Čiste, poštene, prave…