Redakcija Kada će čovjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj
Sa pjesnikom Izetom Sarajlićem razgovarao sam u njegovom stanu. Prvo što sam primijetio bila je pisaća mašina. Na zidu su uokvirene slike, a na visećim policama knjige – gotovo sve stare. Jedino što je iskakalo iz tog enterijera bila je muzička linija, koju mu je, kako kaže, nedavno poklonilo neko udruženje žena iz Beograda… Kada sam tek ušao, upitao me za koje novine radim interview, a ja sam mu odgovorio da je to za web-magazin, internet. A, za to čudo. Ja u to ne vjerujem, rekao je Sarajlić.
Omnibus: Zašto ne vjerujete u to čudo?
Sarajlić: Zato što ja pripadam prošlom svijetu i prošlom vijeku. Ostao sam pozadi, mene ne zanima ova nova civilizacija zajedno sa kompletnom kulturom, isključujući baš neke poput Veleta (Nenad Veličković, op.a.) kojeg volim još iz ratnih dana jer je možda među prvima donio prozu koja je posjedovala nešto od ove naše stvarnosti. Ne znam da li ga i dalje nastavljam čitati, ali – do čega dođem, pročitam. To volim, to uvijek ostavi neki utisak, inače – kažem: sve moje je živjelo u XX vijeku, ja vam i ne pišem više 2000 i prva, druga itd., nego 1999. plus 1, plus 2, pa dokle ćemo dogurati, ne znam.
Omnibus: Zašto baš XX vijek?
Sarajlić: Ne idealiziram ja ni njega. U njemu je bio i Hitler, čak je i Radovan Karadžić tada uspio da ubije toliko našeg svijeta. Ali, tada je živjela ona zbog koje sam vjerovatno čitavog života i živio, pa nešto mi i ne priliči da poslije nje i ja nastavim zbrajanje nekakvih kalendarskih godina.Ostao sam jednostavno tamo, tamo je moj svijet. Tamo je čekam kao student ili ona čeka mene. Idemo u kino, gledamo normalne filmove: Najljepše godine naših života, Ždralovi lete, Balada o vojniku, Zlatna kaciga, Čudo u Milanu, a ne ovu pirotehniku sa nasiljem svake vrste. Nikakve Marsovce, već normalne ljude, svoje savremenike.
Omnibus: U crnogorskom časopisu Plima objavljen je Vaš tekst u kojem ste rekli da ne želite učestvovati u današnjoj civilizaciji, ali samim tim što ste napisali taj tekst, Vi učestvujete…
Sarajlić: Naravno da učestvujem. Sve se u meni buni. Da ovog časa na Butmir kojim slučajem slete Tolstoj, Mann, Darwin, Marx i Pamela Anderson, svaki novinar bi otrčao da nju prvu intervjuiše. Eto – to je naša civilizacija. Ona je krenula naopačke, nekim pogrešnim putem, po meni, još prije nekih dvadeset, trideset godina.
Omnibus: Šta je uzrok tome, po Vašem mišljenju?
Sarajlić: Pa, sve je došlo od Amerike, preko rocka, koji je imao i nekoliko blistavih trenutaka – Beatlesi, Indexi – sve je to dio moje kulture. Ali uzmite Ameriku danas – niko od njih nije čuo za najvećeg Amerikanca – Arthura Millera, a za ambasadora Millera zna svako, a baška za gospođicu Levinski. Naše Oslobođenje ima rubriku Kalendar, u kojoj su nekad bile objavljivane neke istorijske stvari, a danas se u njoj govori o koncertu održanom u Zetri. Mlađe generacije su se potpuno navikle na to.
Omnibus: Zar ne mislite da ima mladih ljudi kojima to ipak smeta?
Sarajlić: Ima, ali oni u sebi nemaju svojstva mladih revolucionara. Jer kada će čovjek biti revolucionar ako ne u dvadesetoj godini? I ja sam to svojevremeno bio, iako me danas tretirate kao nekog sentimentalnog kućnog pjesnika, ali i to moje kućno imalo je neku širu socijalnu rezonancu, iz prostog razloga jer sam pripadao jednom svijetu koji je već u startu bio upregnut u istoriju. Neovisno koliko se trudio pobjeći od nje, istorija ga je uvijek čekala, tu iza neke okuke. Morao je tada čovjek učestvovati u istoriji, iako su rezultati toga bila isključenja iz bezbrojnih organizacija od Saveza pisaca do Saveza komunista, ali to je dio moje biografije.
Omnibus: Koliko to godi Vašoj biografiji?
Sarajlić: Ne godi mi, ali je to nešto na osnovu čega mogu da kažem svom bratu, Eši, strijeljanom 1942. od italijanskih fašista: Evo Ešo, ostarih, a nisam te iznevjerio. To je za mene možda jednako važno kao i ono što pišem: ne iznevjeriti sebe.
Omnibus: Da li danas, pored Veličkovića, čitate još neke naše ili strane pisce?
Sarajlić: Ja se ne stidim reći – i to je dio mog velikog buntovništva – ja sam stao gdje su stali oni koji su sad na Barama i Lavu (groblja u Sarajevu, op. prir.). Ja više volim pročitati knjigu koji su moji čitali pa da vidim šta je to bilo u njoj pa ih je motiviralo na nešto. Recimo, u knjizi Benjamina Kaverima Pred ogledalom, moja pokojna žena je podvlačila rečenice noktom jer u tom trenu nije možda imala olovku. Mene je interesovalo zašto je, recimo, podvukla mjesto: Prava biografija umjetnika ne može biti uspješna.Čini mi se da je to podvukla zbog svog muža. Činilo mi se da bi, recimo, Baricco mogao biti pisac moga pokolenja. U Svili je bilo nešto od te otmjenosti, elegancije, ne samo u formi nego i u iskazu, mislima. Ali već druga knjiga me razočarala. Naravno da pratim i noviju poeziju.
Omnibus: Našu?
Sarajlić: Mislim da se mi previše hvalimo ovdje i u svijetu da imamo previše dobru literaturu. Problem je u tome što je danas vrlo lako objaviti knjigu. Čini mi se da je svaki drugi čovjek na planeti autor a nijedan pisac, ili barem ja nigdje ne vidim pisca. Za mene, recimo, Umberto Eco nije pisac. On je potrošačka roba od koje će ljudi vrlo brzo dići ruku. Kada je Nazim Hikmet nakon 17 godina robije izvođen na streljanje, tada su potpis za njegovo oslobođenje dali Neruda, Sartre, Camus, Andrić. Tada zloglasnom Menderesu nije bilo druge nego da ga oslobodi. A kada su Benjamina Moloisa prije rata digli na vješala, nije se bunio niko osim nekih P.E.N. centara, ali bez ikakve moći jer tamo sjede službujući ljudi. To više nisu imena od autoriteta, čiju riječ i pobunu ne možete zanemariti.
Omnibus: Nedavno smo pravili anketu o čitanosti Coelha u Sarajevu. Šta Vi mislite o njemu?
Sarajlić: Coelho je, kao i sva latinoamerička literatura, uvezen preko Pariza, jer je Pariz izgubio svoj primat. Više nema proleterske mase sa Istoka da obnovi slavu francuske literature. Po nekoj inerciji, i dalje se ponavljaju ta imena – Marques, Borges. Meni oni nisu toliko dobri koliko se oko njih digla fama.Svi su govorili o mašti. Ja vjerujem u drugu vrstu mašte – spontanu. A ne organizovanu maštu. Kad pisac naumi da mu mačak bude filozof, on će to i biti. Ali ja volim spontanost u svemu.
Omnibus: Borges smatra da je iskustvo maštom bolje od stvarnog iskustva. Na tome on zasniva svoj književni opus.
Sarajlić: Ja sam ga volio, ali naknadno, pa su pisali kako sam ja prije Borgesa pisao takve stihove koji se kod njega slave sa nekim imenima i naracijom u osnovi pjesme. Moj latinoamerički pjesnik je Pablo Neruda. Jako bih volio da sam imao priliku da napišem dvadeset ljubavnih i jednu očajnu pjesmu, ali izgleda da mi se život sveo na hiljadu ljubavnih i jednu očajničku koju ne pišem, ali je živim.
Omnibus: Ali nagrada Alberta Moravije govori da vas ljudi i danas čitaju. Da li Vam to nešto znači u ovom vremenu, to da neko ipak prepoznaje Vaše vrijednosti?
Sarajlić: Kako da ne. Meni su italijanski fašisti strijeljali brata, a italijanski antifašisti dali nagradu jer je Moravija, prije svega, bio antifašist. Ja možda nisam bio ništa drugo u životu osim antifašist, što je prešlo i u moje stihove, čak i ljubavne koje sam uglavnom i pisao. Ja sam Talijanima rekao kako je bolje biti i Sarajlić nego Borges jer on posljednju nagradu prima od Pinochea. Izgubili smo mi sa našim dragima mnogo toga. Ja sam izgubio čitaoce. Mene više čitaju u Italiji. Evo neki dan sam dobio čestitku od gradonačelnika Pistoie, na njoj nije jelka već moja pjesma. I onda se začudim da tamo imam više čitalaca nego ovdje.
Omnibus: Šta mislite o čitateljima ovdje, kod nas?
Sarajlić: Shvatio sam da muškarci ovdje ne čitaju mnogo. Radije čitaju Dane ili Ljiljan; njih zanima šta je rekao Jelavić – kao da je to suština. Kupuju i čitaju knjige samo djevojke i starčići kao ja. Kad god šta objavim, zovu me ženski glasovi da mi se zahvale, dok muškarci, ako me pozovu, to je samo zato da bi me upozorili na neku grešku.
Preuzeto od Književne radionice Omnibusa.
