Tri pjesme Anđele Bugarin

Poezija

Anđela Bugarin

 

 

 

 

 

Sloboda!

 

Treba zbilja malo, zaista

Jedan korak u bezdan

Jedan pogled u beskraj

Jedan skok u nepovrat

U tim sitnim razmacima

Leži ta daleka sloboda

Treba užasno malo čarolije

Da bi se vjerovalo

Užasno malo samoljublja

Da bi se zaista voljelo

Neizrecivo malo djetinjstva

Da bi se odraslo

Jedna odluka što se donosi

Uz ručak ili jutarnju kavu

Riječi što pređu preko usana nezamjetno

Treba biti čovjek

Da bi se živjelo

Treba biti od sebe

I od svijeta

Da bi bio slobodan od oboje

 

 

Nepobjedivi

 

Od nekih sam starih Mongola

I puštala sam orlove po ravnicama.

Sada učim kako da spojim

Konačno sa beskonačnim,

Kako da prihvatim

Da ne završavam sa stopalom.

Kažem, od nekih sam starih Mongola

Jer poznajem nepreglednost

U korak

U korak koji nikada nisam napravila

I nepreglednost koju nikada nisam obuhvatila.

Vjetar je učinio moje oči nalik njihovima,

Da se raspoznajemo kada se sretnemo.

Da si pružimo ruke

I osjetimo vječnost u spajanju.

Otvaram stranice novog svijeta

I dišem nalik moru,

duboko u grlu.

 

 

Kožamore

 

Koža moja je koža tvoja.

Vjetar mi raznosi kosu kao valove,

Ritam biva bržim

I sve ptice su pobjegle.

Na sajmu mene svi su dijelovi suvišni

A koža moja je koža tvoja

Kožamore uzburkana.

Modre dubine su podivljale

I raznose nas nose nas

U zvukove.

Blijedo žuti sjaj na obzoru,

Zima živi u sivom suncu.

 

 

Istaknuta slika: Foto: Artinjan Artinović, Vrnjačka Banja, Srbija