Redakcija Boris Milošević
Pokoj mojoj ljubavnoj saputnici
Pade noć. Zavjesa se spusti.
Sve što mi se dešavaše preko dana na trenutak me napusti.
Pojavi se djevojka obučena u bijeloj haljini, plavih očiju, plave kose
I počeše nekakva čudna osjećanja da me nose.
Osjetih nekakav strah, zbunjenost i prazninu,
Dok mi se ona polako primicaše u nekakvom dimu.
Njena kosa plava poskakivaše na njenoj glavi,
I tada mi njene usne rekoše da sam ja za nju jedini i pravi.
Ne shvatih je. Ustadoh sa starog kreveta i krenuh ka njoj brzo,
A ona uperi prst u mene i odmah se zamrzoh.
Htjedoh da je pitam zašto učini to,
Ali ona odjednom nestade poput male vile, kao da je i htjela to.
Ubrzo se pomoću ugrijalog starog kamina odledih i bijah čitav kvasan,
A na stolu ugledah nekakvo pismo i na tacni svjež ispečen kroasan.
Kroasan iz neke znatiželje pojedoh i otvorih pismo u kojem pisaše
„Šteta što naše srce nikada istim ritmom ne kucaše!“.
Pozli mi odjednom. Poput kugle od 1000 kila postade mi glava,
A ispred mene se pojavi ista ona djevojka plava.
„Dođoh da te dotučem umjesto tog otrovnog kroasana
Ti ljušturo ljudska, ti izdajice mala!“.
„Moram te sada ubiti i prepustiti se Bogu da mi sudi!
Umri sada i nikada se više ne probudi!“.
Sjetih se da je ona cura koju davno prevarih i pobjegoh iz grada,
I evo, sada završavam život u stilu običnog gada!
Odjednom nestade sve to,
A ja ležah na onom istom krevetu, samo što sada bijaše jutro.
Protrljah oči, pa onda se nasmijah iz srca, onako gromko, bez granica i veselo,
a onda se prisjetih kako sam zaslužan za jedno mrtvo, već istrulo žensko tijelo!
To mrtvo žensko tijelo bijaše moja bivša djevojka Sara,
Koja kada saznade da sam je prevario i otišao iz grada,
Ubrzo se baci pod lokalni tramvaj i na neslavan način strada.
Sada, suze mi počeše teći,
A u srcu osjetih vatru živu.
Pokoj mojoj Sari!
Pokoj mojoj ljubavnoj saputnici!
Uzmi mi život rijeko bezosjećajna
Umrije mi majka, a onda otac i na kraju stara, od suza i bola napaćena baka,
A ja nastavih sa životom poput ranjenog nezapamćenog junaka.
Nastavih da živim ovaj grozni i okrutni život poput ritma balada,
Tražeći od nekoga bar malo osjećanja za ovog pjesnika u čijoj je duši jedna gnojava rana.
Nažalost, ne nađoh nekoga da mi život popravi i uljepša malo,
I evo, sada, nalazim se na starom mostu sa kojeg skačem u duboku rijeku pravo.
Ne znadoh da plivam, a rijeka me svojim jakim i brzim virovima izokreta vješto,
A onda se nađoh na obali rijeke u nevjerici gledajući nešto.
To nešto bijaše sunce koje svojim zlatnim zracima poput ćebeta pokrivaše mene,
A ja se sjetih mojih pokojnika dragih i suze bolno potekoše iz mene.
Zašto mi život sada ne uzmeš, bezosjećajna rijeko kada ti ga nudim ja,
Već uzimaš mlade živote, ti, rijeko bezosjećajna?!
Zar ti nije žao dok me gledaš ovako nesrećnog sada?!
Uzmi mi više život, bestidnice jedna, uzmi i ne budi toliko jadna!
Šta je?! Nemoj mi reći da uzimaš tuđe živote slučajno i da si osjećajna!
Čuješ li me?! Uzmi mi život ti jedna rijeko bezosjećajna!
Stid vas bilo za sve!
Stid vas bilo, vi, ljudska gomilo mesa što bijete djecu usred bijesa!
Stid vas bilo jer zbog vas nevina djeca plaču i pate,
I želim da vam se svi vaši grijehovi skupo naplate!
Tjerate ih da na silu domaće pišu,
A onda kada pogriješe tjerate ih da sve to obrišu!
Zar nemate u sebi i malo stida, već djecu tjerate da plaču, vi gomilo mesa bijedna!
Da li je moguće da svoju djecu maltretirate i tučete?!
Kako vam ih nije žao kad ih za uši vučete?!
Da li vam je žao kada ih prutom bijete,
Ili i tada mislite da to zaslužuju,
a vi da ste roditelji i to da radite jer imate pravo i jer smijete!
Ne! Nemate pravo! Sada kažem vama ja!
Završićete u zatvoru, vi, gomilo mesa bestidna!
