Tri pjesme iz zbirke ”Očeva koža” Zehnije Bulića

Poezija
Zehnija Bulić
Zehnija Bulić

Zehnija Bulić rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Objavio je zbirke poezije: Dah vremena, 1994,  Splavari ponornice 2000, Topola ni do pola 2005; romane Intimna groteska 2002, i Udica 2008. Član je redakcije književnog časopisa Sent. Živi i radi u Novom Pazaru. Učesnik je mnogih književnih priredbi i simpozija. Zastupljen u više antologija, kao i u školskom programu za predmet Bosanski jezik.

 

C2H5OH

 

Vino se uliva kroz ušće

mojeg i njegovog usnog lučenja

moždane ćelije plima plavi

uvirem, izvirem – godine tri

.preronim za pola pijanstva.

 

Tamnujem noć na šankerici

Lovim linije i boje privida.

Žagor ponire u muziku,

Delta sam jedne pjesme,

Svirala sam između svjetova.

 

Palim prekidač, žensko lice cakli

piljim u sofre za odojčad.

Žmurim, hoću da izbrišem

poređenje sisa sa memama.

 

Podižem branu,  nagon preliva

Lubimo cigare, šibica u očima

Otpuhujem prve kolutiće dima

Kolone ooo na njenim ustima.

 

VAGA

 

Stavih na klackalicu vojnika

Onog najobičnijeg,

U rovu, bez duše.

 

Na drugu stranu stavih

Pozive, pravde i komande.

 

Deblo se lomi na pola

I ne znadoh šta bi teže

Fišek ili obarač.

 

NA BRVNU

 

Dva suncokreta kruže

Oko dvije ruže.

 

Ona, sva u rosi,

Neomirisana,

Tuži:

 

Zašto si se

Na putu k meni

Na tom brvnu sreli!