Tri pjesme Jelene Trajković

Poezija

Jelena Trajković

.

NOSTALGIJA

.

Gde si ti, nema te danima…

Ulice puste stradanje prate…

Tražila sam te u okeanima,

slična lica život mi skrate…

.

Gde si ti, jedini što znao si

koliko vrede svi moji napori…

Ja isto živim i uvek žurim,

sobe su ove bez tebe zatvori…

.

Nema te, prolaze jeseni tužne…

Daljina ustupke nikom ne pravi…

Promene velike bile su nužne,

ne trebaš mi samo kada se slavi…

.

Ja isto jurim za idealima,

za starim ciljevima koje si zasenio…

Još sreću nalazim u malim stvarima,

ali se opis sreće promenio…

.

Gde si ti, prošla su lutanja,

život brzo pomera granice…

Nikom ne verujem, nema šaputanja,

otkad te nema prazne su stranice…

.

Tako mi fališ u sivim noćima…

Tuđi su svetovi naše progutali…

Ja sve tražim u tuđim očima,

al’ ničeg nema što smo šaputali…

.

LAŽ PO LAŽ

.

Prestaje praštanje kad računi se svedu,

dok je bilo maštanje bilo je u redu,

nevolje se javljaju jer zvoni realnost,

ona razlikuje tvoje novele i stvarnost.

.

Nisu pesme te koje lagale su sjajno,

sve što važno mi je bilo nije bilo trajno,

nisam željna sladunjave, patetične proze,

ja već sama crne ljude uvijam u roze…

.

Reči su ti odlične, al’ ništa ne vrede,

ja čujem samo mačku da prede,

zapali slobodno sve to što piše

– ne pričamo istim jezikom više…

.

Ne verujem u pisma i nade,

takvi kao što si ti najbolje to rade…

Uz romantiku i sveće i namešten sto

ide uvek jedno gratis spuštanje na tlo…

.

Gubili su i jači i bolji,

gazila sam sve što nije bilo mi po volji,

a tebe sam pustila, ti si izuzetak,

zato se sad godinama vraćam na početak…

.

Koštaju propusti, nemaju milosti…

.

GODINE LUTANJA

.

Teku dani, pogrešni, pusti…

Osmeh se nazire, lažan i tašt…

Oblaci dima, crni i gusti,

spuštaju pređenih ulica plašt…

 .

Prolaze noći, duge, bez sna…

Slikar volje ima, ali nema pribora…

Ništa od ovoga nisam birala,

nekad za birače tužne nema izbora.

.

Nedelje gube se za oka tren,

svaka sledeću pokorno prati…

U vremena pravni sistem narušen

ulažem žalbu, da se vreme vrati…

.

Mesec ne osetim dok žrtve podnosim,

nestaje sve, ali ja ne dižem ruke…

Pretim advokatima ponosnim,

ali mi sudije ne priznaju muke…

.

Šta je na kraju – godine znaju…

Rešetke ledene, zidovi goli…

Isto je – ovde, ili u raju…

Kad nema sećanja, ništa ne boli…

.

jelenaJelena Trajković ima dvadeset i tri godine. Od svoje šeste godine bavi se pisanjem poezije i proze, a skoro je završila i roman u formi dnevnika koji namerava da objavi. Rođena je u Zaječaru, u Srbiji, a već tri godine živi u Tivtu, u Crnoj Gori, gde radi i studira na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Dobijala je razne literarne nagrade na lokalnom i regionalnom nivou, a kao mala dvaput je pohađala i Pesničku školu, u Beogradu i Arilju, gde su predavači bili Ljubivoje Ršumović, Grozdana Olujić i drugi ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj književnosti.