Jelena Trajković
.
NOSTALGIJA
.
Gde si ti, nema te danima…
Ulice puste stradanje prate…
Tražila sam te u okeanima,
slična lica život mi skrate…
.
Gde si ti, jedini što znao si
koliko vrede svi moji napori…
Ja isto živim i uvek žurim,
sobe su ove bez tebe zatvori…
.
Nema te, prolaze jeseni tužne…
Daljina ustupke nikom ne pravi…
Promene velike bile su nužne,
ne trebaš mi samo kada se slavi…
.
Ja isto jurim za idealima,
za starim ciljevima koje si zasenio…
Još sreću nalazim u malim stvarima,
ali se opis sreće promenio…
.
Gde si ti, prošla su lutanja,
život brzo pomera granice…
Nikom ne verujem, nema šaputanja,
otkad te nema prazne su stranice…
.
Tako mi fališ u sivim noćima…
Tuđi su svetovi naše progutali…
Ja sve tražim u tuđim očima,
al’ ničeg nema što smo šaputali…
.
LAŽ PO LAŽ
.
Prestaje praštanje kad računi se svedu,
dok je bilo maštanje bilo je u redu,
nevolje se javljaju jer zvoni realnost,
ona razlikuje tvoje novele i stvarnost.
.
Nisu pesme te koje lagale su sjajno,
sve što važno mi je bilo nije bilo trajno,
nisam željna sladunjave, patetične proze,
ja već sama crne ljude uvijam u roze…
.
Reči su ti odlične, al’ ništa ne vrede,
ja čujem samo mačku da prede,
zapali slobodno sve to što piše
– ne pričamo istim jezikom više…
.
Ne verujem u pisma i nade,
takvi kao što si ti najbolje to rade…
Uz romantiku i sveće i namešten sto
ide uvek jedno gratis spuštanje na tlo…
.
Gubili su i jači i bolji,
gazila sam sve što nije bilo mi po volji,
a tebe sam pustila, ti si izuzetak,
zato se sad godinama vraćam na početak…
.
Koštaju propusti, nemaju milosti…
.
GODINE LUTANJA
.
Teku dani, pogrešni, pusti…
Osmeh se nazire, lažan i tašt…
Oblaci dima, crni i gusti,
spuštaju pređenih ulica plašt…
.
Prolaze noći, duge, bez sna…
Slikar volje ima, ali nema pribora…
Ništa od ovoga nisam birala,
nekad za birače tužne nema izbora.
.
Nedelje gube se za oka tren,
svaka sledeću pokorno prati…
U vremena pravni sistem narušen
ulažem žalbu, da se vreme vrati…
.
Mesec ne osetim dok žrtve podnosim,
nestaje sve, ali ja ne dižem ruke…
Pretim advokatima ponosnim,
ali mi sudije ne priznaju muke…
.
Šta je na kraju – godine znaju…
Rešetke ledene, zidovi goli…
Isto je – ovde, ili u raju…
Kad nema sećanja, ništa ne boli…
.
Jelena Trajković ima dvadeset i tri godine. Od svoje šeste godine bavi se pisanjem poezije i proze, a skoro je završila i roman u formi dnevnika koji namerava da objavi. Rođena je u Zaječaru, u Srbiji, a već tri godine živi u Tivtu, u Crnoj Gori, gde radi i studira na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Dobijala je razne literarne nagrade na lokalnom i regionalnom nivou, a kao mala dvaput je pohađala i Pesničku školu, u Beogradu i Arilju, gde su predavači bili Ljubivoje Ršumović, Grozdana Olujić i drugi ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj književnosti.