Redakcija Lidija Dujić
(NA)KUPINE SNIJEGA
Dok čekam snijeg
i strepim nad sudbinom svake pahulje ponaosob,
s neba padaju jata mrtvih ptica s unutarnjim krvarenjem,
morâ izbacuju uginule ribe – razvrstane po Darwinovim bilješkama,
ulice se guše u raskićenim borovima
jer su se u istom četvrtku
sudarili julijanski i gregorijanski kalendar.
Mudraci s Istoka
daruju dijete
koje se još nije rodilo.
Dok čekam snijeg
i čitam Snijeg Orhana Pamuka
u kojemu pjesnik Ka piše pjesmu o snijegu
pod snijegom zametnutim pograničnim gradićem na Istoku,
oko mene se gnijezde lastavice,
časne sestre širom raspjevana kljuna
predvođene majkom pjevačicom
što je za ovu svečanu zgodu
odjenula vedar osmijeh moje ortodontice.
Dok pijem kupinovo vino
i razmišljam o socijalnoj piramidi jaslica
i darovima koje bi izabrale tri kraljice
– da ih se slučajno tko bio sjetio –
one šesterokutne nakupine vodenih kristala
silaze nasumce
s otisnutim licima
nas prijašnjih i sadašnjih
kupina nekristala.
PLETENE STOLICE
Dominik Tatarka presađuje
Bartolomeja Uplakanog iz ničije zemlje
(čijim akronimom barataju tek križaljkaši)
u prijeratni pariški pansion
koji još knjiški miriše po Balzacu.
Budući akviziter Društva prijatelja dobre knjige
u pletene stolice vabi ocvale čitateljice,
žene – neiživljene olupine,
iščašenice iz prošlosti
čiji sram razoružava svježe otisnuti tekst
nerazrezanih stranica.
Na nekom drugom sporednom kolosijeku
prozaičnih poslijeratnih odlazaka
balansiraju moji roditelji
(s majčinim zelenim i očevim drvenim koferom).
Namataju na mene nerođenu
vrpcu ranoga neoknjiženog travnja
i kopaju meke temelje
izmještenim obiteljskim fabulama.
Sveti Bartol presijeca moju pupkovinu
pod stablom mlade breskve
dok se rode strpljivo jate
čekajući znak da zabace noge u korito vjetra
i ispruže vratove prema jugu.
U stolici što su je kljunom
isplele sestre lastavice
njišem na kolotrazima ljeta
selotejpom sunca slijepljene priče.
KAKO UBITI NEDJELJU
Ne treba uopće ustajati.
Dovoljno je tek jedan kapak
osloniti na šalicu kave
koju ti pruži ruka od povjerenja,
i već si na Sajmu zločina
pa ti gđa Ariadne Oliver
vješa oko vrata
pločicu s imenom lika.
Osvrćeš se za malim Hercule(s)om,
zaobilaziš sitne tajne iz prošlosti,
previđaš lažne identitete
i vidikovac – bez vidika,
sa ženskim tijelom u temeljima.
Prije no što se raziđu
okupljeni na rekonstrukciju,
na drugom programu
raste krtičnjak
zatvorskog tunela.
Adrian Monk
sterilizira svijet
mirisom simetrije,
ne znajući
da mu na pragu buja
grinja polu-brata.
I jedva je moguće leći
dok trgovac R. R.
mahnita s kovčezima
iz kojih cure
ukočena opet ženska tijela
odjevena u prečvrsto vezanu
njegovu kravatu.
Leš nedjelje
ostavljen u katalogu
biblioteke ulice.
Lidija Dujić (1965.) diplomirala je i doktorirala filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorica je basnolikih priča za djecu Plagva (2007.), zbirke stihova Suhozid (2010.) i studije Ženskom stranom hrvatske književnosti (2011.); suautorica priručnika Lutkokazi (2006.) i Hrvatski jezik u poslovnoj komunikaciji (2006.), udžbeničke serije Hrvatski ja volim (2007. – 2011.) i memorabilija Knjiga o Sunčani i Severu (2010.). Predavala je hrvatski jezik i književnost, djelovala kao lutkarska pedagoginja Učilišta ZeKaeMa i članica kazališne skupine Fasade koja se bavila vizualnim teatrom, bila scenaristica radijskih i televizijskih serijala, urednica lektirnih i edukativnih izdanja, predavačica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Objavljuje književne kritike, recenzije, prikaze i znanstvene radove te održava predavanja i prezentacije posvećene recentnoj književnoj produkciji. U časopisima i antologijama zastupljena je kao pjesnikinja i autorica proza za djecu. Ilustrirala je knjigu Ronilac bisera (2000.) Ludwiga Bauera te Brezu Side Košutić (2005.). Poezija joj je prevedena na slovački i slovenski jezik, a knjige koje je uredila za biblioteku Novi profil lektire i Praporac/Mala zvona nagrađene su Nagradom Grigor Vitez.
