Ljubomir O. Vujović
.
ŽRTVENA PESMA OSEĆANjU LjUBAVI
.
Tebi koja si izašla iz mojih očiju
Pa sad isceljena stvaraš sebe drugu
Dok te vrtovi rađanja bivšim kriju
I vrtlože osećanjem u zavihorenom krugu
.
Tebi koja traješ kao zahir[1] noći i dana
Od udisaja prvog, bljesak i sena
Tebi, čijem je biću nadanje hrana
Dok nad prošlim lebdiš zamišljena
.
Tebi, koja se samo mašti potpuno daje
Pigmalionskom lepotom u nebeskom miru
Tebi, sa kojom tren večnošću traje
Prinosim pesmu, žrtvu tvom beskonačnom piru
.
BUĐENjE
.
Budim je jutrom
Budim danom
Iz sveta snova suncem je budim
Toplinom misli milujem kradom
Poljupcem budnim usnule budim
.
Budim je nadom
Lepotom vida
Molitvom daha
Za njom žudim
Sa usana ime ispijam sladom
Čitav svoj život sa njom budim
.
Budim je šaptom
Bezglasjem sjaja
Sećanjem za sutra
Pesmom ljubim
Grlim maštom koja nas spaja
I sebe u njoj tražim i budim
.
MOGLA JE
.
U očima blistala joj luna
Iskrilo jutro zelene reke
Sa usana kao treptaj struna
Sanjao vetar, šaptale jeke
.
Mogla je da bude bajka i san
Radost i tuga, opojni miris
Sonata tišine, proletnji dan
Stidljiv cvetak, ruža, neven, iris
.
Osmesima sklapala mi dane
Vatre noći palila daleke
Iskrom zvezda bdela dok ne svane
Žarila nebom odsjaje meke
.
Mogla je da bude priča čudna
Privid višnjeg, čarolija trena
Ustreptala nada, želja žudna
Zagrljaj strasni, ledena stena
.
Eh te oči sanjalačke, sjajne
I dok bodre topile mi snagu
Plinule su reči moje vajne
I bez glasa grlile bi dragu
.
Mogla je da bude otmena dama
Tvrdoglavi hir nezrele klinke
Pesmica pitka, rašomon, drama
Netaknuta nežnost ispod šminke
.
Tumačila mi zapis duše sveta
Maktub, Remboa, tajne Asteka
Hujala kroz mene poput kometa
Šireći lepotom bol bez leka
.
Mogla je da bude melem, rana
Tama i sjaj svuda oko mene
Smisao smislu, vrlina, mana
I bezgrešan greh predivne žene
.
Molila da joj ne pišem pesme
Ljubav je naša dok u srcu vre
Ne čini je slovom, to se ne sme
Postaće opelo onom što mre
.
Vreme nas je zagrljene kralo
Odnosila prošlost svet zanesen
Dok je njeno biće mojim cvalo
Prikrala se hladna, kišna jesen
.
Mogla je da bude sve što želi
Hteo sam samo da joj budem drag
Al kao biser kad se perla deli
Postasmo stvarnom snu nestvaran trag
.
Katkad sumnjam da’l je bila zbilja
Sve dok senkom slike ne oživi
I sećanjem punim setnog milja
Kroči lepotom kroz veo sivi
.
Tad osetim huj dalekog etra
Grudima počne tugom da stišće
Zakovitla misli poput vetra
Zašušti rimom kroz mrtvo lišće
.
Mogla je da bude kap na dlanu
Vrelo bistro i okean plavi
Svetlost i radost sumornom danu
Eliksir sreće, mašta na javi
.
Možda bi i sad, pod noćnim velom
Dok lepotom prolazi kroz bdenje
Ljubavni stih nazvala opelom
Sećanje, molitvom za spasenje
.
Mogla je da bude sve što pišem
I što ne umem u pesmu sliti
Bila je ljubav, dah kojim dišem
I sve ono što je mogla biti
.
U očima blistala joj luna
Iskrilo jutro zelene reke
Sa usana kao treptaj struna
Sanjao vetar, šaptale jeke
Ljubomir O. Vujović rođen je 1952. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, Pravni fakultet u Beogradu. Objavljene knjige: „Modra škrinja” poezija (Log, 2003.), „Noć punog meseca” poezija (Narodna knjiga, 2004.), „Ne brinite, svaka slučajnost je slučajna” aforizmi (Belege d.o.o. 2006.), „Boje sna“ poezija (Narodna knjiga, 2007.), „Boje sna“ (drugo izdanje KZJ, 2008.), „U svetlosti mrak“, poezija (PTT, Srbija, KUD Đ.Pavlović 2009.), „Bezmerja“ poezija (Narodna knjiga, 2012.). Sa grupom „Trostrani krug“ objavio je knjigu poezije „Sticanje navike nestajanja“ (KZJ, 2008.) i „Psi na kraju tunela“, aforizmi (KZJ, 2010.). Radovi su mu objavljivani i u zajedničkim knjigama, brojnim zbornicima, književnoj periodici i antologijama. Dobitnik je više književnih nagrada i priznanja za poeziju, prozu i aforizme. Živi i radi u Beogradu.