Redakcija Oblaci su kao ljudi
Gledam oblake
ima ih većih, manjih,
ima ih bijelih, crnih,
ima ih usamljenih,
ima ih razbacanih,
ima ih u grupama.
Oblaci su kao ljudi,
oni se druže, razilaze,
oni se gurkaju, svađaju
mjesto pod nebom traže.
Često se posvađaju, zaratuju,
munja sine, grom zagrmi,
prolomi nastanu od kiše, snijega,
a onda se raziđu kao da ništa nije bilo,
ostave nebo plavo ispod kojeg mjesto traže.
.
Ponesite me oblaci
Ponesite me, oblaci,
daleko, gdje valovi huče.
Ponesite me, oblaci,
gdje me srce vuče.
Da vidim širine polja,
da vidim cijeli svijet,
da osjetim radost
i vidim malene ptice let.
Ponesite me, oblaci,
sred hrdine sure,
gdje se kupa sunce
i vladaju bure.
Tu htio bih munju sresti
dok plete bič svoj ljuti,
u svoje ime niti plete
i krenuti s njom na put.
Tu bih htio tebe sresti,
tvoje lice obasjano munjom.
Nek nas blještavi plameni nose,
nek nam vjetar mrsi kose,
nek nas ljuta kiša bije.
Tu ja želim da mi kažeš
što se u tvom srcu krije.
.
Oblaci
Poneki oblak otrgne se
od svoga stada
vjetru se pridruži
u pravcu moga zavičaja.
A tamo,
žedni ljudi, biljke, stada,
oblake mole
da im kiša pada.
U oblacima munje
od mojih sijećanja
pale vatre uspomena
po reljefu zavičaja.
