Mehmed Meša Delić
Be – Ha poezija
.
Kad vidiš džamiju na brijegu
i slušaš ezane sa njene monare,
a ideš uskom kaldrmom do nje
i to je Be – Ha poezija.
Kad vidiš česmu ispred džamije
iz koje bistra voda teče
na ruke onih koji abdest uzimaju
i to je Be – Ha poezija.
Kad vidiš dijete u krilu majke
i kako mu radost iz očiju sija
dok mu majka uspavanku pjeva
i to je Be – Ha poezija.
Kad vidiš šarenog leptira
kako na ruži rumenoj krila odmara,
a onda sa lahorom odleptira
I to je Be – Ha poezija.
Kad vidiš laste kako gnijezda prave
ispod streha kuća napuštenih,
a onda visoko lete iznad mahale u kojoj nikog nema
i to je Be – Ha poezija.
Postoje izuzeci
.
Gledam ovu zemlju tuđu
njene livade, polja, šume,
svijetlozeleni, tamnozeleni,
ćilim šareni,
raspostrt na sve strane,
svuda naokolo.
Gledam cvijeće
na tisuće ga ima
svaki cvijet lijep
sebi svojstven nijem…
Nigdje nema istu boju,
isti miris, obris…
Gledam ljude…
Cvijetovi su različiti
i po boji i po duši
samo postoje izuzeci
kako kod cvijeća
tako i kod ljudi…
Shvatio sam
.
Mislim da uspomene
ne mogu imati snagu
jednog stvarnog trenutka.
Prevaren dočekujem ih
slab za plakanje,
jak za tugovanje.
Shvatio sam
da i kamen ima veličinu smrti
i kamen ima mehku dušu.
Kamen dobi tvrdoću
u plemenu atmosfere,
kamen je vidio svjetove
kojima tako uporno težimo
i šaljemo poruke.
Od tog kamena
zidaju kule i gradove
visoke do neba,
isklesaše stećke,
oblikovaše nišane, krstove,
samo da bi kamenu
uzeli mehku dušu.