Redakcija Brod kulture klizio je po glatkoj povšini vode, boje plavog ulja. Obilazio je luke, lučice, drage, uvale, otoke i poluotoke, dijeleći gdjegod je uplovio darove muza, vodenih nimfi i Apolonovih učenica. Kadgod se ukotvio, pjesnici, novelisti, romanopisci i dramatici, radodarno su prosipali plodove inspiracija u kojima domaćini radosno kupahu duše, zahvalni što ih se sem poreznika još netko sjetio. Netko tko šakom i kapom dijeli darove, to sretniji što je više njihovih primatelja, to zadovoljniji što više može pokloniti. Uzajamno se nisu propitivali za imena i porijeklo, upijajući milozvučja riječi i smisla, uzvraćajući salvama pljeska na kaskade stihova, uz smokve, grožđe i čašicu bevande odobravali britke i humane misli literata, a najbolje ovjenčavali vijencem od maslinovih grančica, prastarim simbolom slave i mira među ljudima. Tako je brod, nakrcat virtuozima riječi, krstario duž obale širom „najljepšeg mora na svijetu“, predano provodeći misiju koju su si zadali njegovi putnici.
Priča o brodu započinje mnogo prije, da bi u ove dane Feniks kulture ponovno pokušavao – u mnogo skromnijem obliku, doduše – uskrsnuti iz mračnih dubina koje su ga progutale pred kvarat vijeka. Namjesto trabakula koji klizi nauljenim morem Jadrana, noseći dobronamjerne poslenike sa sviju strana, spremne u cilju širenja kulture „zloupotrijebiti“ vlastita djela, duž njegovih obala bio je – ne tako davno – usidren ogromni brod. Nesrazmjerno veći od potonulog Titanika, a sudbine – koju se nitko ni usudio nije naslućivati – daleko tragičnije, u propast ponijevši neusporedivo više ljudi. Nikada morem zaplovila nije ova grdosija predodređena na vječnu prikovanost uz obalu, pa opet – zar ne nosi s pravom ime broda sve čije bokove zapljuskuju talasi? Dali čamčić, trabakula, barka, prekooceanac ili grdosija veća od najvećeg zamislivog plovila, nije li suštinski svejedno? Bijaše to ustvari brod-država, izgrađen s namjerom da plovi posve drukčijim morima od onih ispunjenih vodom – beskrajnim oceanima povijesti. Čak i da je mogao, izlišno bijaše krstarenje među otočićima, po dragama i uvalama, u potrazi za žiteljima kojima će isporučivati darove dobronamjernih putnika, jer svi oni bivahu na ukotvljenoj grdosiji – istovremeno njeni žiteljii, posada i putnici. Uzajamno se posjećivali izmješani suputnici kroz historiju, kadgod bi osjetili potrebu da izmjene darove sa svojim susjedima, sosedima, komšijama ili fqinjima. Podjednako uživahu u primanju i u davanju, diveći se skladnom dopunjavanju različitosti u jedinstvenu kulturalnu cjelinu kakvu svijet do tada nije vidio. Bio je to istinski brod kulture, sa u sebi ugrađenim zrnom propasti kojeg posada ne bijaše svijesna. Pritajeno u strukturi broda, u potaji je klijalo i raslo, rastakajaći potiho njegovu konstrukciju. Na brodu kulture počela je carevati kultura broda, sve više svrstavajući putnike u manjini nerazumljivu hijerarhiju razlika, sa svim popratnim negativnim posljedicama. Izdvojilo se šest do sedam oficira sa svojim podčasnicima, koji predmijevahu da svaki brod, a napose veličine njihovoga, mora imati kapetana za određivanje kursa plovidbe, ma bilo to samo figurativno shvaćeno, s obzirom da je lađa – kao što rekosmo – bila usidrena na vijeke vjekova bez imalo šansi da joj pramac zapara morske talase. No, i navigacija kroz valove povijesti svakako zahtijeva, ako ne kapetana koji će ih voditi kroz sve njezine skrivene zamke, a ono bar suglasje putnika kroz vrijeme o ruti plovidbe. Ne bi takvi zahtjevi bili od odsudnog značenja, da svaki od prvih časnika nije smatrao, priželjkivao i očekivao kako upravo on zaslužuje zapovjednu čast – kako su s nevjerojatnom lakoćom pojednostavljivanja nazivali ogromnu odgovornost upravljanja brod-državom. Poslije smrti starog, iskusnog i prevejanog barbe, koji je dotada uspješno izbjegavao sve zamke plovidbe, podvodne hridi, grebene i plićake povijesti na kojima bi se brod mogao nasukati, sve je više eskalirala netrpeljivost među prvim brodskim oficirima.
Ne može se tvrditi da oni nisu posjedovali izuzetne sposobnosti – doduše, ne upravljanja lađom kroz povijesne vode, već animacije i prikupljanja rastućeg broja svojih pristalica. Prvo začuđeno, potom s nelagodom a konačno i sa strahom u srcu, gledali su neopredjeljeni žitelji zauzeti uživanjem u međusobnim izmjenama darova kulturalnih različitosti, kako se sve veća pažnja obraća na ovitke primljenih i predanih darova, umjesto na njihovu sadržinu. Učestalo postade jednoobrazno njihovo pakiranje, kako bi im darovatelji naglasili različitost i dominantnost u odnosu na one koje su primali. Kombinacije crvrno-plavo-bijelih omota preplaviše palube broda, izazivavši kod iznenađenih stranaca koji su se tu i tamo privremeno ukrcavali na njega, neizmjerno čuđenje. Jer, papir je samo papir – mišljahu oni – ma koje bio boje (sem toga, čudio ih je nedostatak mašte u njegovu izboru), s jedinim ciljem da zaštiti vrijednosti koja se skrivaju u zamotuljku samom.
Svakako, s pravom biste upitali kakve veze ima izbor ovojnica darova sa potonućem broda, da sve to nije eskaliralo do neslućenih krajnosti. Pretendenti na isključivo zapovjedništvo brod-državom odlučili su i njegove bokove, obojane skladnom kombinacijom spomenutih boja – koja se nikome od njih nije sviđala – urediti prema vlastitim zamislima, da još više istaknu priželjkivani primat u upravljanju i svoje viđenje smjera plovidbe. Brod bijaše podijeljen na osam nepropusnih komora koje su garantirale – prema naivnom uvjerenju konstruktora – njegovu posvemašnju nepotopivost. O, kojeg li samopouzdanja, koje li graditeljske taštine, samouvjerenosti i nepoznavanja psihologije žitelja povijesnog plovila! Ne mogavši postići mirni, načelni dogovor prihvatljiv svim žudećima za prevlast nad lađom, započeše suprotstavljeni klanovi tajno rovariti jedni protiv drugih. Dali je lađa, uslijed nedostatka sigurne i vješte kormilarske ruke, zabrazdila u neistražene povijesne vode, teško je reći, no ludilo se proširilo palubama. Prvo se izdvojiše sve više narastujuće grupice, predvođene prvim časnicima, ponad nepropusnih komora za koje uvjeravahu da predstavljaju isključivo njihov dio plovila, sve manje pripuštajući na označeni teritorij posjetitelje s podjednako uzurpiranih dijelova. Izmjena ljudi i darova preobratila se u izmjenu psovki i uzajamnih vrijeđanja među nekad skladno suživećim žiteljima, prerastajući u svakodnevicu. Zajednički jezik postade im nerazumljiv, samo ako je izlazio iz krivih ustiju, a jesu li ona kriva procjenjivahu upravo po jeziku kojim su im se obraćala. Maksimalne sličnosti tumačili su kao ekstremne razlike, a nije teško pojmiti koliko je to smanjilo mogućnost postizanja kompromisa u interesu svih putnika broda. Doduše, izvrsno razumijevanje međusobno upućuvanih psovki odavalo je među manjinom tolerantnih kako se oni ipak vrlo dobro shvaćaju, samo za javnost igrajući ulogu gluhih telefona. Sve češće konkretne diverzije, poput izuzetno opasnih otvaranja ventila nepropusnih suparničkih dijelova lađe, još učestaše. Ako bi povremene spoznaje o tome i procurile do putnika, pokušavalo ih se izgladiti nesuvislim saopćenjima, no konačno je istina izašla na vidjelo. Brod se sve češće i žešće opasno ljuljao, naginjući se naizmjence s lijeva u desno i obrnuto, sve dok se ponosita lađa – brod kulture koji desetljećima stameno bijaše ukotvljen na radost posade – nije nepovratno nagnula i pred očima svojih stanovnika i cijeloga svijeta, zauvijek nestala u dubinama povijesti. Žrtve su bile neizmjerne, posebno stoga što svi bijahu zabavljeni spašavanjem isključivo svojih (kako su uvjeravali sumnjičave) dijelova tonuće grdosije, namjesto da povedu računa o dobrobiti svih putnika. S obzirom na uloženi trud, to im je na jedvite jade nekako i uspjelo, pa sad obalu krasi par usidrenih barčica – podjednako sposobnih ploviti samo vjetrometinama povijesti – namjesto prekrasne, zauvijek iščezle grdosije. Poslije izvjesnog vremena – kako bilježe anali povijesnih plovidbi – oficiri, ostvarivši snove o zapovjedništvu ma i ostacima nekoć zajedničke lađe, pomriješe. Jedni od bolesti ili starosti, ne dočekavši poput drugih suđenja za zanemarivanje posade i zapovjednih dužnosti, što je uzrokovalo golemu tragediju.
S ruiniranih ostataka bivšeg ponosa svjetske flote ukotvljenih brod-država, osvješteniji stanovnici i dan-danas odašilju čamčiće sposobne ploviti onim „mokrim“ morima. Pomalo ironično i paradosksalno (ništa posebno za ovu regiju), nakon silnih izljeva nekulture koji potopiše njihovu nedostižnu paradigmu, nazvali su ih „brodovima kulture“, s namjerom obnove kontakata među posadama nekoć zajedničke lađe. Hoće li im to uspjeti, širenjem preživjelih kulturalnih vrijednosti na jedvite jade spašenih malobrojnim humanistima, nije moje da predviđam – pogotovo jer uzajamni zazori presporo jenjavaju. Uostalom, čemu dizati galamu oko jednog od bezbrojnih povijesnih brodoloma, kojih su njegove dubine prepune? Pa, reče mi prijatelj, ne zbog broda ili brodoloma, nego radi njegovih žrtava – ne ponovile se. Pitam ga, zašto oni koji tisućljećima obnavljaju vjeru u moguće uskrsnuće utrnulog života u novi život, s toliko žestine odbacuju ideju o ponovnom oživotvorenju matičnog broda-države, s kojega vuku svoje korijene? Zar im je bliže vjerovanje u kršenje prirodnih zakona nego li u obnovu vlastitih ruku djela? Možda stoga, odvraća mi citatom, jer „raspaliti nećete dogorjeli oganj, i posljednja iskra u pepelu trne“, a to im je poznato iz vlastitog života. Ali,… – no prekida me – za razliku od boga, čovjek nije sposoban povratiti vlastita iščezla djela. On je osuđen vječno stvarati nešto novo, drukčije, a podjednako smrtno kao ono što je uništio.
Svi smo mi posada još veličanstvenijeg broda od onog o kojem sam pričao; broda-planete, koji plutajući svemirskim bezdanima istovremeno jedri oceanom povijesti, kursom koji mu sami odredimo. Doživi li on havariju zbog surevnjivosti svojih kapetana, nikakvi „brodovi kulture“ nikada neće moći oprati sramotu ljudskog roda. Jer ni njega, ni njegove kulture, ni ičega za obnavljanje neće više biti. Brodolom broda-države samo je jedno od upozorenja razasutih duž naših povijesnih plutanja koja čine smislenim učešće u projektu širenja kulture, razumijevanja, tolerancije i prijateljstva među posadom arke imenom Zemlja. Mirno more i dobar vjetar onima koji preduzeše na se ovaj herkulovski zadatak.
Ladislav Babić, rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine – i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“ izašloj i u elektronskom obliku. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje sa internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan.
