Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
AKO SE NE VRATI
Od moje posljednje pjesme ja je čekam.
Možda je zadržao ovaj ludi vjetar beznađa.
Zavejao je osmjeh lažne nostalgije.
Eno je. Pokisla i smrznuta umornog koraka,
pognuta od pokajanja vraća se u moj život.
Ne, učinilo mi se.
To se prodavačica uzdaha
vraća iz ponoćne šihte
sa trga izgubljene ljubavi.
Pozvaću je da se ogrije u
toplom domu moga srca.
Ili možda neću…
Moje srce je puno strepnje i bola
i ne mogu da primim njenu tegobu.
Bolje je da čekam
onu iz moje prošle pjesme.
Ona se uvijek vraća.
Ona je moja roda i lasta.
Povratna karta u moj život.
Ali šta ako se ne vrati?!
ŠTA JE TO SREĆA
Sreća je trenutak radosti.
Radost je kao leptir.
Ne može da živi u kavezu.
Kupiš mu dijamantski kavez
hraniš ga najljepšim lažima
a on jednostavno umre.
Sahraniš ga na groblju
svojih iluzija i snova.
I tada shvatiš da je to
bio samo trenutak.
NANA ČOKA – NEMAM SUKNJU
Kafana puna gustog dima.
Muzika koja lomi dušu:
Nane čoka – nemam suknju.
Cigani lete na nebo.
Ona igra za stolom i lomi čaše,
a nema suknju.
Polako čitači, čitajte polako.
Ja sjedim za stolom i nijemo gledam.
Ne trepćem. Zaustavljam dah.
Ona igra za stolom i lomi čaše,
a nema haljinu.
Polako čitači, čitajte polako.
U transu vrti se kafana.
Cigani lete na nebo.
Nane čoka – nemam suknju.
Ona igra za stolom i lomi čaše.
Kažem vam:
Polako čitači, čitajte polako.
Ona ima pantalone.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj ponovo piše poeziju.
