Redakcija Faruk Dizdarević
PRIVIDI I JAVE ILIJASA DOBARDŽIĆA
.
Ilijas Dobardžić pripada prvim bošnjačkim pjesničkim glasovima iz Bjelopoljskog kraja koji su pisali i objavljivali na našem jeziku. On se kao dvadesetjednogodišnjak pojavio na književnoj sceni sa zbirkom poezije naslovljenom sa Pesme niz dolove (1930), koja je akcentovana u mnogim književnim glasilima i novinama Kraljevine Jugoslavije. Pored poezije okušao se je i u drugim žanrovima: autor je više pripovijedaka, književnih i likovnih prikaza, zapisa, bilježaka i drugih oblika proznih formi. Deceniju i pô nakon objavljene knjige završiće svoj životni put, a onda je, kako to ponekad biva, pepeo zaborava počeo lagano da prekriva njegovo stvaralaštvo.
Ismet Rebronja i ja smo 2001. godine odlučili da priredimo izbor iz poezije Ilijasa Dobardžića i sačinimo njegovu bibliografiju, u onoj mjeri koliko je to bilo tada moguće. Zahvaljujući predusretljivosti bjelopoljskog Centra za kulturu i Dobardžićevih potomaka štampana je knjiga pod naslovom Ilijas Dobardžić: Lirika.
Ilijas Dobardžić (1909 – 1945) je svoj književni rad otpočeo dosta rano, po svoj prilici kao đak Trgovačke škole koju je učio u Sarajevu. Tek je bio minuo Novi rat, kasnije nazvan Prvim svjetskim; u novoformiranoj južnoslovenskoj državi period od 1918. do 1925. godine, ali i kasnije, karakteriše izuzetna dinamika književnih pokreta, manifesta, časopisa i škola. Svu tu heterogenost književnih strujanja i programa istoričari književnosti su često označavali imenom poslijeratni modernizam. U okvirima tako širokog pokreta zaiskrili su različiti književni pogledi čiji su stvaraoci tragali za uporišnim mjestima od kojih bi započeli prodorne puteve samosvojnih književnih preokupacija. Nosioci avangardnih ideja bili su eksplicitni u negiranju ranijih metoda stvaranja, insistirajući na antiestetizmu i destabilizaciji klasičnih obrazaca stila i zakona poetike.
U takvoj književnoj klimi pojavilo se, u to vrijeme, jedno od rijetkih poetskih imena iz Sandžaka – Ilijas Dobardžić. Svoje prve pjesničke tvorevine, sa tek navršenih sedamnaest godina, objavljuje 1926. godine u sarajevskim časopisima „Novi čovjek“ i „Gajret“, a ubrzo potom i u zagrebačkom „Ilustrovanom vijencu“, u rubrici: Iz najmlađe lirike.
Period od 1926. do 1930. godine besumnje je bilo vrijeme najdinamičnijeg Dobardžićevog stvaralaštva. Njegovi poetski ali i prozni radovi objavljuju se u bronim listovima i časopisima, od cetinjskih „Zapisa“, pogoričke „Zete“, beogradskog „Života i rada“, skopskog „Našeg dana“, zagrebačkih „Ilustrovanog vijenca“ i „Hrvatske misli“, banjalučkog „Književnog poleta“ do sarajevskih revija „Novi čovjek“, „Gajret“, „Đulistan“, „Novi behar“, „Mlada Bosna“, itd.
Između dva svjetska rata (u prošlom vijeku), različiti književni programi i tendencije predstavljali su, kako kaže Rade Drainac, „potencijalni predmet konfrontacije idejno – umetničkih pretpostavki“ i poseban oblik antagonizma između pojedinih grupa i njihove heterogene generacijske svijesti. Možda i zbog toga, u toj polifoniji različitih pjesničkih glasova zazvučala je drugačije, i samim tim bila interesantna, lirika Ilijasa Dobardžića, koja je bila puna emotivnog naboja a uz to i vezana za jedan specifičan kraj kakav je bio Sandžak. Te prve Dobardžićeve pjesme plijenile su jednostavnošću izraza koji je potsjećao na narodne pjesme. Treba potsjetiti da je jedan od ciljeva međuratne avangarde bio i stvaranje novih stilskih i žanrovskih modela, kako bi se književnost dovela u stanje komplementarnosti prema drugim umjetnostima.
Objavljivanje prve (i jedine) zbirke poezije Pesme niz dolove besumnje je najznačajniji datum u Dobardžićevom književnom radu. Komponovana kao lirski ciklus koji je odabrao sam autor, štampana je u Sarajevu 1930. godine. Njeno pojavljivanje zabilježeno je u brojnim listovima i periodici. Sudovi su bili različiti i kontraverzni – od hvalospjeva do izvjesnog osporavanja. Tako naprimjer, Josip Daganić kaže da se u Dobardžićevim pjesmama „osjeća bliski dodir čovjeka sa prirodom“, Vinaver ističe da on „peva iskreno i toplo, sa čistom neposrednošću čoveka koji oseća i pati“. Nekima je, opet, smetalo pjesnikovo „vazdanje i vazda tuženje za (prokletom) sudbinom“
Pretežno mišljenje književne kritike svodilo se je na ključnu konstataciju da je u ovim pjesmama najizrazitiji uticaj sevdalinke, a Eli Finci ovako sublimiše ta mišljenja u članku Muslimani u našoj savremenoj poeziji: „Očita srodnost između njegovih tvorevina i sevdalinke nije samo u vanjskoj formi, u pitanju književnog stila i izražavanja, nego se osetilo da u tim delima provejava isti onaj sumorni i melanholični duh koji je nosio i pronosio žal i sevdah naše narodne lirike i učinio je svojinom najširih slojeva naroda“.
Ozbiljnost sa kojom su kritičari pristupili Dobardžićevoj knjizi (objavljeno je 14. prikaza i osvrta u uglednim časopisima) govori o nadi koja je polagana u ovog mladog sandžačkog poetu. Pjesnik je, znači, imao pred sobom kvalifikovanu ocjenu o svom djelu, dovoljno kritičku da se ozbiljno zamisli nad manama, ali i dovoljno ohrabrujuću za relativno mladog pjesnika. Nakon ove knjige on i dalje, naravno, piše pjesme i povremeno ih objavljuje, ali kao da je prihvatio preporuku Milivoja Markovića Zatarca koji mu, dajući osvrt na knjigu Pesme niz dolove, sugeriše da se „istinski preda pripovijetci, jer ga iz nje više poznajemo kao izraza uklete zemlje – Sandžaka“. Ustvari, i sam Dobardžić izjavljuje (1931) da će se u narednom periodu više posvetiti pisanju pripovijedaka. Do 1944. godine, koliko znamo, objavio je jedanaest pripovijedaka i izvjestan broj drugih proznih tekstova. Povremeno se je bavio književnom i likovnom kritikom.
Priređivači knjige Ilijas Dobardžić: Lirika (čiju osnovu čine stihovi iz zbirke Pesme niz dolove) odabrali su i uvrstili u ovo izdanje jedan broj Dobardžićevih pjesama napisanih poslije 1930. godine. Već je rečeno da je autor bio rigorozan u izboru stihova za svoju prvu knjigu; uvrstio je u nju dvadeset četiri od oko pedesetak pjesama koje je do tada bio napisao. Kasnije je u raznim glasilima objavio još dvadesetak pjesama.
I u novouvrštenim pjesmama u pomenutoj knjizi Sandžak i čovjek u njemu su, takođe, težišni motivi pjesnika. U ovim stihovima jasno su iskazani sublimirani bol i strepnja za sandžačkog čovjeka koji je metafora svih ljudskih stradanja i patnji. Točak istorije vječito je bacao u blato i ponor jedne, a uzdizao druge. Na toj ravni i istorijski udesi narodâ i njihovih civilizacija bivaju obilježeni kao posljedice životnih apsurda. Ima se utisak da je Ilijas Dobardžić u posljednjih desetak godina i svoga života i svoga stvaranja bio ophrvan iseljavanjem u tuđinu svojih sunarodnika iz rodnog kraja. Pored ovoga, u svojim stihovima on se okreće i nekim socijalnim momentima koristeći pri tom, sada, nešto drugačiji repertorij – manje je pastorale, opijenosti kafanom i sevdahom. Kao da je uvidio da je svijet begovata, lakog života na čardacima, i svim onim što ide uz to, već poodavno bio osuđen na propadanje i nestanak u sudaru sa krupnim promjenama nastalim na ovim prostorima prvih decenija XX vijeka. U tim svojim, da kažemo, novijim pjesmama on bira tvrđe riječi i primarni sadržaj. Pored socijalne komponente, ove pjesme nose i visok emotivni naboj u kome je simbolično iskazan pjesnikov stav prema egzistencijalnim pitanjima života, slobode, i odnose prema pojedincima ali i prema narodima. Pjesnik, znači, nije više u svijetu prošlosti s neizlječivim bolom koji se kap po kap zgrušnjava u tamnu gamu stiha; ali raskid sa rodnim tlom, po njemu, jeste kraj života. Ove pjesme su nenatrunjene izvještačenostima, iskrene su i kao istrgnute iz srca.
Zahvršavajući ovaj kraći pogled na ličnost i djelo Ilijasa Dobardžića hoću još jedanput da istaknem veoma zanimljivu činjenicu da je bjelopoljski kraj u prošlom vijeku iznjedrio više od stotinu pjesnika, odnosno književnih stvaralaca, i da u toj panorami Ilijas Dobardžić svakako ima svoje zaslužno mjesto. U istorijsko-književnom i kulturološkom pogledu djelo ovog stvaraoca, naročito kada je u pitanju prva polovina XX vijeka, pretstavlja dragocjen kamenčić u literarnom mozaiku pomenutog kraja, ali i znatno šire.
Faruk Dizdarević (1943, Bijelo Polje), istoričar kulture, publicista, književnik. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu. Bio dugogodišnji direktor Doma kulture u Priboju. Neprocjenjiv je njegov doprinos kao inicijatora i organizatora mnogih kulturnih akcija i pothvata u pribojskoj sredini i šire. Dizdarević je, između ostaloga, pokretač izdavačke djelatnosti u ovoj sredini (Biblioteka Limske večeri poezije, Edicije Limes, Manualis Labor i Testudo). Posjeduje širok spektar zanimanja i suverenu erudiciju. Žanrovski je raznovrstan. Desetinama godina se bavi književnom, likovnom i pozorišnom kritikom, istorijom i istorijom kulture, etnomuzikologijom. Učesnik je više naučnih skupova i okruglih stolova. Tekstovi su mu objavljivani u dnevnim novinama, časopisima i zbornicima. Uvršten je u više antologija, leksikona i almanaha: Vaza ot pjask – Antologija na Černogorskata proza, Književnici Zlatiborskog okruga, Leksikon pisaca prosvetnih radnika Srbije, Leksikon Zlatiborskog okruga, Ko je ko u Bošnjaka… O književnom djelu i angažovanje u kulturi objavljeno je preko 250 prikaza, kritičkih osvrta, eseja i intervjua, kao i tematski broj časopisa „Međaj“ (Faruk Dizdarević – pečat našeg vremena).
Izabrana bibliografija: Objavio je 19. naslova knjiga, od kojih su i – Talija u Priboju (dva izdanja), Vaza od pijeska, Milan Konjović, čovjek koji se nije bojao života, U vrtu razgranatih staza, Ćamil, gora razgovora (dva izdanja), Sto godina Čitališta u Priboju, Sa slikarom Radomirom Vergovićem, neobavezno, O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, Holujački Dizdarevići, Gajret u Priboju, Odsjaj snažne rijeke (tri izdanja), Ogledi (izabrani tekstovi iz književne i likovne kritike). Priredio je četiri izbora poezije. Prevođen je na više stranih jezika. Član je Udruženja književnika Srbije.
Dobitnik je preko 30. nagrada i priznanja za svoje kulturne, književne i društvene aktivnosti. Među njima su: Pero Ćamila Sijarića, Zlatna Plaketa sa Poveljom Opštine Priboj, Zlatna značka Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Nagrada Paun Petronijević, Nagrada za naročiti doprinos i afirmaciju kulture Priboja, Nagrada Kemal Šećerkadić, Plaketa sa Poveljom Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost sa sjedištem u Pljevljima, Priznanje gr. Kudowa Zdroj (Poljska), Medalja M.V. Frunze Republike Kirgizije (SSSR), Jugoslovenski Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima…
Oženjen je i otac troje djece. Živi u Priboju.
