Uskoro ”Plamena zavjesa” – poezija i proza Elmira Spahića

Poezija
Za par dana biće objavljena knjiga prvjenac ”Plamena zavjesa” u kojoj su pjesme i pripovijetke Elmira Spahića rođenog 1992. godine u Sarajevu. Elmir je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Književnokritičke i književnohistorijske radove objavljivao je u nekoliko naučnih časopisa, pored čega je uređivao i priređivao knjige i domaćih i stranih autora. Saradnik je ili član nekoliko naučnih, stručnih i kulturnih ustanova i časopisnih redakcija. Živi u Sarajevu. Asistent je scenaristi u Altruist Artsu. Knjiga Plamena zavjesa (pjesme, pripovijetke) njegov je prvjenac za koju je recenziju napisao profesor Nehrudin Rebihić sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

 

TVOJEM BIĆU PJESMA

 

Moći ćeš se u ovoj pjesmi uvijek skriti i skrivati

od neljudi i nevremena, oštrih vjetraša sa mačevima od lave

pod njezino ćeš skrovište uvijek moći od nesvijeta otići

još i u smijehu

ma koliko nebrzo god i primjetno za hude i tuđe oči

njoj hodila budeš

niko drugi pratiti te moći neće

nikad iskati neće ta pjesma ni ključ ni zvuk da podana

bude ti

za sve druge biće stijena neprobojna

okovana neuspjesima tvrdim i oporim

jer ova pjesma samo je za tebe

baršunasta od čuvanja i uresa spasa

kad ponestane ti planeta i sloboda u kojoj bi trčala

bosa

ne misleći o gumici za kosu koju negdje si od sreće

izgubila podarivši je nikome a svakome

bliskija ti je ova pjesma već od vlastitog džepa i tijela

gologa

od pora vlastitih sljubljenija ti je i tvojija

i kad sniš išta i kad sniš ništa

budnija će od svijeh svjetova biti u čuvstvu tvojih bora

što ništa su do balske noći godina u kojima te pjesma

odveć čuva

i rijeku svoju slivaće – sa tokom od tvog imena i poleta

ruku

u ovoj pjesmi uvijek moći ćeš da umiješ se mirom

i obučeš kaftan bez ikakve boje

osim boja daha smiraja

što sa granom, gle, svih boja ima plod

u ovoj pjesmi da pustiš suze od kojih će roditi se sreće

dar koji nosiš svijetu

pod slavolucima od dovoljne tišine

moći ćeš bojiti i prozore i vrata

pa sjeti se da za nju ne treba ti ključa ni šifre zvuka

u njoj možeš da ne zoveš mene

a zvaćeš čim u pogledu prvom doznaš

da u tebi samoj još samo za me mjesta ima

u ovoj pjesmi koja samo tvoja je.

 

NAJMAJSKIJI MAJ

 

Pričam te letu noći i prinovku snu,

po licu taknem smijeh o tebi,

teče – u milosti hlada,

gdje posljednje zvono jako bude krošnja

čistih duša glasa.

Nosim te na rukama očiju, tamo: čuvstvu drevnih smiraja

i u toku sreće prstom malim činim –

pragove sve u visoka gnijezda.

Povjeravam te životu mora, smrti bez ijedne,

u trenu kad obrazima položim ti kose,

gdje krilu neba vinu tvoje oči

pred publikom mojih putem – java snenih.

 

OSAM

 

Kako u kišu sadiš me;

iznova nanovo.

Pa, u pjevu, s njom,

Mi spuštamo se.

Milosteći nemilostkinje:

palucave, (p)razne,

što jezičinama tromim, ubogim,

ciljaše u mržnji, nespretni, bijedi,

letove u rastinju,

neba im.

Daleka.

 

U OVOJ PJESMI

 

U ovoj pjesmi nema ogroša, olova.

U ovoj pjesmi neće biti Golijat.

Troja – ni to.

Hiža u vatri.

Plač Savojskog kad na svijet dođe jer ni svijeta takvoga

ovdje biti neće.

1878. ovdje postojati ne može.

Kiko neće izgubiti Ešu.

Pseudomaurski ples slova spaliti neće.

Opasani bićemo mirom samo.

Bez ikakva strada i duše pada.

U ovoj pjesmi.

U ovoj pjesmi samo.