Redakcija Svira Mustafa, rastegao harmoniku, nakrivio glavu na desnu stranu i prislonio uho na harmoniku da je bolje čuje. Prstima prolazi sa vrha do dna bijelim i crnim poljima. Gledam i divim se njemu koji svira i pitam se kako ovo zna da iz harmonike izlazi svirka koja baca prisutne u čudan zanos. Gužva je oko Mustafe, neko da se čudi, neko da dokaže kako samo probrani mogu biti uz svirača. Kao dječačić, probijao sam se kroz gomilu ljudi da iz blizine posmatram Mustafu kako svira. Divim mu se i priželjkujem da kad porastem i ja kupim harmonku i budem najvažniji na svadbi, a kad bude sijelo da sjedim pod pendžerom.
Ljetnja žega, petak, mjesec juli, vrijeme svadbi. Poslijepodnevna žega stisla, oznojena tijela igrača se pjenušaju na suncu. Niz leđa čize znoja u skoro svakoga. Igraju, zamotavaju nogama, vrte glavama i rukama i padaju u radosni trans. Abdul oženio sina iz Dobrodola. Sedamdeset svatova išlo na konjima po djevojku. Mlada se podbočila ispod šljive, rastjeruje mahramom vrućinu ispred lica kako se ne bi onesvijestila. Sa obje strane podbočile se jenđe i djevojke dajući do znanja da je ovo najljepša nevjesta koja je dovedena u posljednje vrijeme.
Imućniji se utrkuju ko će više puta platiti kolo da se igra i padale su opklade da li će Hitka, najljepša snaha ikad dovedena u ovaj kraj, povesti kolo ikome. Hitka, ponosita plaha drži svekrvu pod ruku dajući do znanja svojim stasom da je ljepša od bilo koje snahe skoro dovedene. Prilaze ljudi, pitaju svekrvu da li će pustiti Hitku da im povede kolo. Hitka se nije dala nagovoriti, bez obzira na sve, jer joj čovjek nije tu, otišao na državni posao pa neće nikome kolo voditi da joj ne bi bilo šta prigovorili. Tako su opklade padale, a Hitka nikome kolo ne povede.
Rešid je prije desetak godina otišao za Tursku sa familijom i sa bratom, ali se na svadbi obreo ne znam kako, slučajno ili je zvat. Plaćao je kola djevojkama, momcima, igrao sa njima, a ponekad bi izlazio iz kola i slikao fotoaparatom kolo i Mustafu. Brisao je često suze, a ja nisam znao zašto!? Često bi se grlio sa starijim mještanima Begova i stiskao im čvrsto ruku. Čuo sam samo jednu njegovu rečenicu koju je izgovorio mom komšiji Ragipu: ”Allah zna kad ćemo se više vidjeti!” Ljudi su suzavili oko Rešida, a meni se nešto steglo oko srca pa ne znam da li da plačem ili da se veselim jer je svadba. Ne znam o čemu je riječ, zašto se oprašta od ljudi kao da hoće da ide ponovo u daleku Tursku. Osjećao sam neku slutnju, ali se začas zaboravim i ponese me zvuk harmonike i vriska momaka i tako mi začas nestane te zebnje sa srca. U trenucima mi odzvanjaju riječi Rešidove kao da me bude iz tog sretnog zanosa.
Mustafa odloži harmoniku na stolicu i pokri je peškirom da se ne opraši. Sigurno je htio malo odmoriti prste i ramena. Kažu da je teška harmonika, a Mustafa je bio jako nježan čovjek. Ja se primaknem stolici na kojoj je bila harmonika jer sam želio da je vidim izbliza i po mogućnosti da je dotaknem. Sav usplahiren što sam tako blizu harmonike javila mi se neka strijepnja i u toj mojoj nespretnosti pružih ruku s namjerom da je nježno dotaknem. Na moj nespretni dodir harmonika se je odazvala svojim zvukom. Okrenuše se mnogi da vide šta bi. Ja sav izgubljen od tolike nesmotrenosti i grižnje savjesti što sam dirnuo nešto što djeca ne smiju ni pomisliti da dirnu. Šerif, najbliži rođak mladoženje, uhvati me za ruku i umalo mi ne odvali šamarčinu, što sam vidio po izgledu njegovog lica. U tom trenutku sam, možda, poželio šamar pa ako treba i batine da namirim račun i ne ostanem dužan za diranje Mustafine harmonike. Plače mi se i plakao bih od krivnje, ali me puno očiju gleda i suzdržah se. Izgubio sam se iz ove gužve i pobjegoh navrh bašče da sam sebi uputim prijekor što obrukah svoje koji su me pustili na svadbu.
Svirka se je nastavila, a ja se nisam više približavao više toliko blizu već sam izokola posmatrao svadbu i slušao svirku harmonike. Po strani ispod jabuke na kraju svadbene gužve ugledao sam familiju moje tetke i svi na okupu, a ljudi im prilaze, žene se grle sa njima i brišu suze. Nisam shvatio šta se zbiva i moja radoznalost me je odvukla prema njima. Ugledao sam tetku svu uplakanu, zagrlo sam je čvrsto, ne pitajući zašto plače, počeo sam i ja plakati sluteći da se nešto desilo loše. Stezala ma je sve jače i grlila. Zastao joj je dah u grlu i počela se gubiti. Prihvatili su je i spustili na travu prskajući je vodom da dođe k sebi. Osjetio sam stegu u grudima i ne mogu doći do riječi da ikoga pitam šta se dešava. Prije jednu heftu je bila kod moje majke i nisam mogao dokučiti da ima nešto tajnovito. Nisam više čuo harmoniku jer sam bio obuzet slutnjom. Prilaze redom te sa tetkinom familijom opraštaju, kolo postaje sve manje, ljudi izlaze iz kola i opraštaju se od tetkine familije. Plač nadjačava hamoniku dok najednom harmonika ne utihnu, a jecaj, plač i leleci prolamaju se baščom.
– Ej,vallahi… halalite! – govorio je tetak. Svadbena povorka se je počela pomjerati za njima. Lelek, plač, prenemaganje, sve se slilo u jedno.
– Daleko je Turska – reče Akif. Shvatih da oni odlaze za tu neku daleku Tursku. Zamaglilo mi se pred očima. Odlazi moja tetka, njena djeca… a moja majka ne zna, nisu joj kazali da se ne sjekira. Bit će joj teže kad sazna da nije ispratila svoju sestru sa kojom se, možda, neće više vidjeti nikada. Idem za povorkom, ona odmiče sve brže i brže i sve je manji broj onih koji ih prate. Vraćaju se mnogi suznih očiju, bez riječi, valjda je to najteže kad čovjek ne može da nađe pravu riječ da objasni ono što se oko njega dešava.
– Odoše, neka im je hairli put, a i mi ćemo, ko zna što nas čeka ovdje – reče Hilmija.
Peče me neka unutrašnja tuga, šutim da nadvladam tugu. Plače mi se, ali grlo zanijemelo sve uzdisaje potrošilo pa samo jecam. Teško ću mojoj majci objasniti i odakle da počnem priču kad stignem kući. Nestalo ih je sa vidika, a ja i dalje nepomičan, ne znam da se pomaknem sa mjesta. Vratili su se i oni koji su ih najdalje pratili, šute pa se jedno vrijeme zaboravilo na svadbu kao da je nečija dženaza kada se šutnjom najbolje izražava razumijevanje.
Začu se ponovo harmonika, ali više nisu to zvuci radosti već tuge i bola. Kolo je bilo poluživo, bez onog zanosnog mahnitanja. Igralo se skromno tek da se svadba završi i da se mladencima uljepša ovaj dan. Ispod vela krilo se lice nevjeste i primjetio sam da krišom briše suze. Možda je život bračni započela suzama pa nije dobro, il’ u svojim razmišljanjima je podsjetilo na odlaske bliskih rođaka, a mi to ne znamo.
Zar se mora ići nekuda iz mjesta gdje smo rođeni, kome to smetamo? Zar ponovo negdje u tuđini učiti kako se zovu brda oko kuće, rijeke, potoci, livade… a kad ćemo upoznati ljude, komšije, možda, nikada. Zar je naša sudbina da odlazimo?! Ne mogu sebi ovo objasniti. Jednog dana ću, valjda, shvatiti zašto je to tako.
Stojim pred majkom i krijem pogled, a oči podbuhle. Da je pogledam, shvatila bi da nešto nije uredu. Otišao sam u sobu i legao potrbuške ne bi li se malo pribrao pa da je mogu pogledati u oči. Ušla je za mnom u sobu i ugledala me kako jecam. Podigla me je, a ja sam je čvrsto zagrlio kao nikada do sada da joj dokažem da nije ostala sama da smo mi, djeca njena, sa njom. Kroz plač sam joj izgovorio riječ tetka. Shvatila je sve u toj riječi i nije trebalo ništa više. Valjda je ona znala da je teka trebala ići za Tursku, ali nije znala kada. Sigurno je tetka krila. Počela je jecati, plakati, ređati, gušiti se od plača. Nisam znao šta da joj kažem pa mi pade na um nešto i rekoh: – Nemoj majko plakati, tetka će brzo doći!
Prolazili su dani, a komšije su dolazile da je utješe kao da joj glavu nazdravljaju. Ona se je držala hrabro kad ima nekoga, ali kad bi ostajala sama kući, primjećivali smo da su joj očni kapci podbuhli kao da su je pčele pecale. Znali smo da je plakala.
Valjda je to naša sudbina da ispraćamo najbliže daleko i da plačemo.
