Jutro je. I danas bacaju rakete iznad naše kuće, i danas majka nad djecom suze briše, i danas ljudi umiru na sve strane. Kada će ovo više da prestane? Dok sam gledao te scene ispred kuce, otac hitro uđe i progovori tiho: “Večeras putujemo, postajemo slobodni ljudi, od večeras ćemo imati lijep život”. Počeo sam od srece plakati i Allahu se zahvaljivati. Majka mi je obukla najljepšu odjeću koju sam nosio samo od Bajrama.
Pođosmo mi u zemlju stranu, primorani bijasmo ostaviti rodnu Siriju. Roditelji su mi obećali da ću od sada imati prelijep život, takođe su mi obećali da će mi kupiti lizalicu. Znate li, ja nikada nisam okusio lizalicu i sama pomisao da ću biti poput druge djece me je baš činila srecnim. Malo je falilo da stignemo kada su počeli pucati na nas, ja padoh krvav sav. Otac me doziva a majka plače na sav glas, a ja samo u tom trenutku čujem Azrailov glas: ” Strpi se, sve će ovo proći. Vječnoj kući ti ćes doći”. Ja padam sve dublje i dublje i nisam osjećao strah, znao sam da ću u Džennet jer sam još uvijek dijete pa mi je ta činjenica unosila sigurnost. Znate li da me čak ni more nije htjelo, čak me je i ono izbacilo. Kome sam ja šta uradio za 3 godine svog života? Sigurno ste čuli za mene, za moj život koji je proletio poput sjene. Ja sam Ajlan čiju je smrt svijet vidio, a ništa preduzeti nije htio. Ja sam samo dječak mali čiji su snovi stali. Ne stiže majka dovoljno nada mnom da bdi, ne stigoh da uzmem onu lizalicu koja bješe nemijenjena meni. Dok ste vi vašu djecu u škole slali, jedina mi je briga bila hoću li danas opstati ili hoću li imati išta da jedem. Neka vam budem primjer, svijete, dok majka u dalekoj Siriji gasli svoje dijete.
Autorica je učenica I razreda medrese ”Mehmed Fatih” u Rožajama