DAN KOJI ČEKA UMORAN POSVE
Umoran od dugačkog puta, sklopljenih putokaza i satom budilnika – posramljen kao i onaj prvi put koji sam osjetio kao nešto što ne smijem propustiti, omirisati i protrljati sve na dva prsta onako iskusno uz vjetar koji mora ili bi treblo da mora da je negdje po strani. Taj vrisak uzaludnosti i nemoći koja razara svaku poru betonskih kula okruženja – zidine koje broje svoje teške i olovne noge, dimljaka koji nemoćno štrče kao putokazi jednog davno vidjenog djetinstva, mladalačkih zanosa i iskrama ljubavi…
Smješni su poljupci oljuštenih fasada kuća na uglu ulica koje sve više bježe od mene od tebe i sveg normalnog umornog svijeta. To sigurno… Sklopljene ruke koje mole ili nešto traže – smješno zvuče na uglu moje ulice urasle u laž, prljavštine i krvi. Prozori koji su okačeni na sred ove slike, portret dana – jeftine plastične zavjese leluju na promaji dana. Praznina koja nas je krasila sve ove godine, sada šuplje zvuči, ta matrica ćutnje koju smo gajili sve ove godine dobro se primila na sve ove smješne pokušaje iskoraka ili novog lista…
Ispod vode koja se obrušavala u slivnik u dnu pokretne slike jato prljavih – gladnih vrabaca se nevoljno skupio, blijeda boja sna polako se diže u krošnje nekog posve ružnog drveta koje nikad nije bilo uklopljeno u sliku koja nam ostaje nakon svih ovih dana.
Nekako mi je teško da te pustim da sklizneš samo tako – praćakneš se i repom mrdneš i nestaneš u beskraju ovog trajanja. Odlaziš prepun nas, njenu boju kose prisvajaš ljubomorno samo za sebe – kao da ja i nepostojim… Na crnoj liniji poskakuješ sitno – prinosi se ne broje, teške riječi ne bruje na sav glas…
Umoran kao i sve oko mene – nestaješ na očigled tvojih očiju i poslednje nade da će se iznenada nešto ipak nepredvidjeno desiti… Ništa neće biti kao nekad – ništa i ti i mi bićemo sa one strane puta, horizonta koji se sve više skuplja i blijedi kao nešto sladunjavo i lako…
BLAGO USRED GRADSKE VREVE
Ispod gradskih nebodera, pod velikim pritiskom napuštajućeg dana odrasli smo u tajni masnog gulaša i krastavca čiji miris pljeni svud okolo nas. Gladne oči putnika, dva izgladnjela kera i malo mače koje plače ispod kante za smeće, jeftine tvoje laži i izgovora da smo sve rekli do sada… da smo se siti ispričali iako ćutim dvadest godina… Magličasta zavjesa smješi na se, petrrolejske svjetiljke nekadašnje miluju tvoju kosu, bludni mjesec koji sve sa ostojanja gleda, po koja posramljena zvijezda i fijuk vjetra noćnog prljavog gradskog lahora koji nosi prašinu svud oko mene… u grob nanosi mir i sjenke propadanja i vlage… kiselog kupusa koji se kuva za sutra… i jeftine salame iz supermarketa i pola hljeba vrućeg iz pekare na ćošku – tvojih lažnih suza i mojih preskakanja i mlakog piva koje je za sve krivo. Kao i obično…
Kamenčić sjajni štose pali i gasi u nekom ritmu – skokovima jednog i već vidjenog sata i sna koji zna da se skupi… oduva sve oko sebe.
Oslonjen o riječi požude i sjaja vruće cicvare, korica žutog mljeka koja se puši… Bjela kava i velika kriška hljeba sa kajmaokom i pola jabuke od sinoć…
Ispod gradskog nebodera pulsira moj pogled i krem žuti koji kipi uz prozor… poneka pita od jabuka i sok od zove…
Pomješana priča odstajala od sinoć… izmami osmjeh pomirenja i pogled kroz nebo koje nikako da se pojavi… kupolom koja pored svega sigurno stoji…
Kamenčić grijeha, vruće pivokoje je za sve krivo… Tvoj smjeh iza svjetlećih reklama velegrada – jeftinih prepunih košnica prljavih bulevara. Suze osušjele,grlo duboko i suvo – treptaji pokajanja i pivo toplo koje je za sve inače krivo…
NOVINE NA VJETRU
Košava brije od jutros… Nosi sve i lista kosti –mrvu po mrvu… Nanosi mi miris tvoj na kosu i golicaju me, meškoljim se-pokušavam da se ne opirem, da ispustim ni minut od ovog postojanja i tumaranja okolnim prljavim ulicama oko stana. Kao dvije zgažene višnje – taj beleg nepogrešivo nalazim i zapis na svakom listu stabla koje se i zato postavilo onako iskoso i matoro. U svitanje jednog dana,u prolazu novine rasute od ko zna kada vješto čitam na ulici i vjetar mi pomaže… lista tu ispisanu suštinu, te slike crnobjele. I sve opet košava prebrojava i lomi – a tvoj miris u kosi i dalje ,,kosi” sve pred sobom. Ulične svjetuljke se pale u vrijeme kad im nije vakat svitci nelete i ptice nisu još utihnule… jeftina naricaljka od nekud bije i bubnjevi u ritmu tam tama… sve odskače i lomi se na glatkoj površini asfalta i neke kuće na uglu.
Košava ne sustaje, nema da odmori ni za trenutak… navikao sam se na taj odgovor kroz kosti što sječe i prebrojava stare ožiljke… Polako završavam sa čitanjem novina, i nema ništa baš novo kao i obično…pjevaljke se slikaju sa silikonima,mercedesi ,,bleje,, iza njih i osmjesi od uva do uva…mozak ovdje nije bitan. To nikakao… i nije baš sve to novo niti će iznenditi nekoga.Mene ništa više ne ,,dira,, ništa…
Parada neukusa, laži i potok znoja skriven žestokim dezodoransima… košava koja umije da sve to počisti i sloni… baš volim košavu.
Pola hljeba na klupi u parkiću sjaji, neko je u žurbi halaljivo zagrizao svoje… šta ga je otjeralo to ne znam. Mrvim.