Redakcija Nije sad to toliko važno što mi je ćerka tu. Valjda mogu kao i do sad da nastavim da čitam i pišem. Njoj sam kupio bojanke pa ona sada sa onim bojicama što sam joj kupio kada je bila prošli put kod mene može bojati u bojama koje joj se najviše sviđaju. Kupio sam joj Duška Dugouška, Pepu Prase, Sneška Bjelića i Djeda Mraza. Jedva čekam to da vidim.
– Tata, pipni moje mišiće, jesu li porasli? Juče sam jela meso.
Ipak me je prekinula, znao sam da će me prekinuti. Zaboravio sam na Ivon! Ona me sigurno već čeka na dogovoreno mjesto. Vjerovatno se već nervira što kasnim i što me nema. Nisam joj rekao da ću dovesti moju malu princezu sa jakim mišićima i ko zna šta ona sada projektuje u svojoj glavi. Neki triler sa primjesama horora. Sigurno je pomislila da sam se opet propio i završio po ko zna koji put kao slomljena kafanska čaša ispod stola na ispiranju. Poznaje me Ivon toliko dobro da je ubijeđena da su njene pretpostavke uglavnom moja stvarnost. Ona poznaje onu sablast koja se nalazi u meni.
Nisam morao izlaziti iz kuće, došla je Ivon. Zvonila je dva puta kao što to radi poštar kad mi donosi račune. Uslijedile su prazne riječi bez ikakvog značenja. Riječi koje najviše bole, one koje se izgovaraju formalno i zvanično, da bi se razbila tišina i kupilo vrijeme za one bitnije koje skidaju čovjeka. Riječi bez maske i gramatike.
Gledala je kroz mene, skupljajući hrabrost, sve dok mi moja mala devojčica nije donijela obojanog Duška Dugouška. – Tata, jesam li dobila pet?
– Jesi srećo, čista petica, – rekao sam dok sam gledao šarenog Duška Dugouška.
– Hej, pa što mi nisi rekao da će ti ćerka doći?
I sa tom izgovorenom rečenicom Ivon je izbrisala sve one za nju bitne koje je namjeravala da mi kaže. Sačuvat će ih Ivon za neki drugi put. Pametnica je to.
Taj dim koji udišeš, ispuštaš kroz nos i usta, Ivon. Vazduh koji se oko tebe okreće sa kojim ti u hodu plešeš, miriše na pomoranđe i limun. Sva me asociraš na ljeto i more, na podivljale hormone.
Ostavio sam njih dvije same da bih otišao da nam kupim sokove i grickalice. Volio bih kada bih uspio nekako da Ivon ostane kod nas čitavu noć, da prespava pa da ujutro ide. Moja mala devojčica će sigurno ranije zaspati, umorna je od puta a i čitav dan je trčala po kući, sa upaljenim radosnim motorom igre i avetluka. Mada se sa djecom nikad ne zna i ništa sa njima ne možeš unaprijed da planiraš.
Kao što rekoh Ivon poznaje sablast u meni, poznajem je i ja, iako ta sablast ne želi da upozna ni Ivon ni mene. Kada bih joj i odrubio glavu moralnim sečivom, izrasla bi ponovo još više sablasnija.
– Sokić za moju malu princezu, izvoli, kad ga popiješ ideš da spavaš, važi? – pitao sam kćerkicu.
– Ali tata ja nisam večerala.
– Spremit će ti nešto teta Ivon i onda ideš da spavaš, važi?
– Važi, tata – konačno je rekla da važi.
– Ja sam kao mala vjerovala da imam posebne moći sa kojima sam pomjerala sunce – rekla mi je Ivon kada se vratila iz sobe u kojoj je smjestila kćerkicu da spava.
– Sa takvim očima ti to možeš i sada Ivon – šapnuo sam joj nježno…
– Moja prva sjećanja su vezana za poplavu, koja je izazvana velikom kišom koja je tada pala. Čitavo naselje u kojem sam tada stanovala je bilo poplavljeno. Otprilike je to izgedalo ovako: ja sam u čamcu za spasavanje, sa dva vojnika i još nekoliko djece iz mog komšiluka, a oko nas je beskrajna, mutna bara. U toj bari su plutale fotografije mojih roditelja i mojih komšija, plutale su i životinje koje vojnici nisu mogli da spasu, – izgovorila je Ivon u jednom dahu. Zašto mi govori svoja sjećanja, nikada je nisam pitao bilo šta što ima veza sa njenom prošlošću, iako sam joj svoju odavno ispričao? Gledam je začuđeno, nisu mi jasne njene riječi. Možda i plače, ne znam, gledam joj koljena prekrivena najlon čarapama. Ipak joj iza očiju vidim kišu.
– Te prazne lešine, ti kaktusi od ljudi i njihova lažna neustrašivost, ta površnost znanja i iskrivljeni osmjesi u nesigurnosti, uvjek sam osjećala kako mi dišu za vratom. Može li ovo što me pritiska imati svoju vidljivost? Da to breme izvučem iz sebe i da ga pretvorim u sitne djeliće, u male misaone imenice, u male muke. Jer mi ovako sve ovo djeluje preveliko, sablasno, – nastavila je Ivon istim tempom.
Dodirujem joj koljena iako nije trenutak za to, osjećam da ona nešto drugo traži od mene, ne obazirem se na to. Pomoranđe, limun, njene riječi se preklapaju, jure jedna drugu. Nema više kulture. Milujem joj koljena.
Ivon me pogleda, odjednom me strijeljala sa svojim očima kojima je nekada pomjerala sunce, odgurnu mene i moju skamenjenu ruku koja je mrtva stajala na njenom koljenu. Kao da je tek sad shvatila šta se dešava i da sam ja tu, da se nalazimo u istoj prostoriji, da se nalazimo u mojoj kući. Zagledana u mene prebrojavala mi je moždane vijuge, zarobivši mi misao i želju za posjedovanjem. U trenutku me otrijeznila. Kraj, pomislio sam, ustat će i otići, nastavio sam da ćutim, ne dodirujući je.
– Sve je uredu, razumijem te, – rekla je i dalje gledajući me pravo u oči. – Ne mogu ni ja pobjeći od onoga što jesam. Ali ipak u tome trenutku želje da budem ono što nisam znala sam se istinski uobraziti u sve što sam mogla poželjeti, kao ti večeras. Ako mi se prohte u nekoj iskrivljenoj ili pravoj iluziji da budem na kometi u nekoj drugoj vasioni u nekom drugom svijetu, ja ću biti na toj kometi, sama jesti slatko od drenjina. Moj izbor. Nemoj da se ljutiš!
Neko vrijeme sam ćutao kao riba, ćutala je i ona, prepušteni gorkom zvuku Majlsa Dejvisa. Po prvi put ove noći Ivon je uživala, rekao bih da su sa njenog lica sve brige, njene borbe nestale. Šta da radim sa tobom Ivon, pomislio sam?Osmjehivala se, muzika joj je prijala i ja sam počeo da joj godim. Prepuštala se muzici i ja sam uz nju uživao. Opčinjeni uz zvuke Majlsa Dejvisa smo po prvi put večeras oboje bili srećni.
– Sve ono što sam ti ispričala mi ne dozvoljava da se opustim i da budem sa tobom. Želim da uvjek budem sa tobom. Kad god želim biti sa nekim uvjek se sjetim vojnika i poplave i onoga šta se desilo poslije, njihovih lica i kreštavog smijeha.
– Koliko si imala godina kada se sve to desilo?
– Sedamnaest, – odgovorila mi je.
– Ivon, te godine se rat završio!
