Kad čovjek dođe u neke ozbiljne godine shvati da i nije predugo vrijeme između rođenja i smrti, pa makar živjeli sto godina, mi umjesto da ga iskoristimo i ulažemo u sve što će ga učiniti lijepim, mnogo toga vremena izgubimo na najgore moguće stvari, koje ne samo da su upropastile naše vrijeme, nego smo taj teret natovarili novim generacijama
Piše: Vukosav Delibašić
– S kim si?
– Ja sam odavno sam sa sobom.
Odavno, sam sa sobom, sa svojom porodicam, sa zdravorazunskim ljudima, neostrašćenim prijateljima, ni u vjeri ni u politici, nikada ne praveći razliku koje su vjere i nacije i kojoj partiji pripadaju, i hvala Bogu da ih imam.
Čini mi se da se sve dogodilo preko noći, a nije nego je planirano i pripremano na svim stranama. Pojavili su se novi lideri, mladi, sredovječni i poneki stari, svi u vidu idola kojima je narod slijepo vjerovao. Posebno visoko su se kotirali dobri oratori, koje je, poslije višedecenijske tišine i referata napisanih u istom stilu, narod slušao sa ushićennjem i divljenjem na „hrabrosti“ koju su pokazivali, pozivajući narod na odbranu svojih prava, i ugroženosti od onih drugih, svaki iz svojeg „atara,“ kudeći Tita da je baš njih zapostavio a da je onima drugim dao mnogo više prava. Na pustolovinama socijalizma su oživjeli nacionalisti svih boja i rabe ga, ili kude po sopstvenoj potrebi, kao i Boga, koji se vratio sa njegovim odlaskom, koje mu se mole, više iz političkih nego iz religijskih razloga, a sve za ostvarivanje materijalne koristi.
I u socijalizmu je bilo Boga u pravim ljudima i on je u njima ostao i poslije devedesetih, a onima koji nijesu znali za Njega, počeli manipulisati narodom uz pomoć religije koji je navikao na mirno vrijeme, kada se svak ko je bio vjernik molio Bogu u svojoj bogomolji i u svojoj kući, na svoj način onako kako mu nalaže njegova vjera, skrušeno, spokojno i mirno, tako da ne bi smetao onome drugome koji se drugačije u svojoj bogomolji moli ili klanja, jer su mislili Bog ili Allah je jedan na nebu, a ljudi su na zemlji, iako mu se za milost ne molimo svi jednako. Devedesetih na prostoru bivše SFRJ se preko noći vratio, ne Bog, nego mržnja, nacionalizam i nepovjerenje, koje se vremenom pretvorilo u netrpeljivost i sukob. Čini se da je ovima drugim, koji su naknadno postali ”novokomponovani” vjernici smetalo je sve što je drugačije od njihovog, pa su počeli da traže razlike među narodima i tamo gdje ih nije bilo, nije valjalo da imamo išta slično, ili ne daj Bože nešto što nas može povezati i zbližiti, nego se moramo potpuno razlikovati, tako na primjer, umjesto da nam postane najveće bogatstvo jezik kojim govorimo i na kojem smo se mogli dogovoriti bez prevodioca, kako da ne dođemo u ćorsokak, nama je postao najveći problem, jer je trebalo nešto mijenjati samo da nema ništa zajedničko sa onim sa druge strane.
Novi, drugačiji „vjernici“ su zamislili da su oni na nebu, a Gospod na zemlji. Zarobili su sebe u mislima, da je njihova vjera jedina i prava i da mu se oni jedino pravilno mole, a sve ostale vjere i njihove bogomolje treba uništiti, pa su milenijumske crkve nestajale, kao barut u plamenu, a minareti viševjekovnih džamija tonulu u zemlju kao kamenčić bačen u more. Umjesto zvona i ezana u njima su odjekivale razne eksplozivne naprave. Nijesu to radili pravi vjernici ni jedne vjeroispovijesti, a teško je zamisliti kako su se tek osjećali dok su gledali kako njihove svetinje nestaju u oblacima dima i prašine.
Isti oni ljudi koji su živjeli tiho i mirno danas ne mogu bez prepričavanja tuđih života, bez uplijetanja u njihove volje i nevolje, to je postala duhovna hrana, ne biraju ni mjesto ni vrijeme, zaboravljajući da imaju svoj sopstveni život. Svak kao da viri u tuđe dvorište i prisluškuje šta se tamo priča. Svi obnavljaju, gdje im mogu pristupiti svoje bogomolje i grade nove crkve i džamije, ali često umjesto tihe molitve, naravno kako koja vjera nalaže, u višenacionalnim sredinama se osjeća dah netrpeljivosti ispoljen kroz prepiranje, je li se jače čuje zvono ili ezan i koje više smeta onome drugome, koji se drugačije moli Bogu, ne znajući dok god budemo uporno tražili razlike i ono što nas razdvaja i udaljava, umjesto sličnosti i umjesto onoga što nas spaja, džaba nam molitva, neće nam Bog pomoći, ako ne pomognemo mi jedni drugima, odnosno sami sebi da prebrodimo krizu i povratimo izgubljeno povjerenje.
U tome nastojanju da budemo drugačiji, mladi, bez obzira na vjeru i naciju se trude da što manje budu oni, pa se poistovjećuju sa ‘poznatim’, uglavnom o kojima se piše i priča, pa makar to bilo i u najgorem kontekstu, ne traže idole u vrhunskim intelektualcima, naučnicima, književnicima, slikarima, sportistima i onima sa vrhunskim intelektualnim sposobnostima i ne poistovjećuju se sa normalnim radnim ljudima, nego u političarima i politikantima, u starletama i tajkunima, u onima koji su se „snašli“ da dođu do novca nezarađenog na poštenom radu i normalnim ljudskim vrijednostima, nego na onim koje se danas mjere, markiranom garderobom, tetoviranom kožom, silikonskim grudima i usnama, a besposleni momci se hvale anabolički napumpanim plećima i mišićima, zlatnim lancima oko vrata na kojima su okačni krstovi od „oke zlata,“ kao znak vjere u Boga.
Sadašnjost je jedino stvarna i ne mogu je izmisliti, ni stari ni mladi pa žive u iluzijama prošlosti i svijetle budućnost, koje su toliko primitivne, da im se čini da se one lako mogu pretvoriti u stvarnost, te se sumanuto bore za njih, ali na njihovu žalost, taman kad im se učini da su na dohvatu, one se istope i nestanu, kao zvijezde padalice, pa im se ugase i one koje na nebu zdravorazumskih ljudi stalno sijaju, a potom jadni, u takvim iluzijama ostanu i bez sadašnjosti. Ljudi su očajni jer su propustili život, pa iako je sve to iluzija, iako ne postoji i nestvarno je, to je i dalje jedino što ih održava, onakvim kakvi jesu.
Svako moje pisanje je uglavnom percepcija moga života i doživljaj onoga što se događalo i događa u meni i oko mene, pa i ova priča ne bi imala smisla ako sa dvije rečenice ne kažem o svome mjestu u ovim dešavanjima, što se uglavnom svodi na to da sam shvatio kad se ugasila država moje mladosti i kad me iznevjerila moja partija, ugasilo se i moje interesovanje za aktivno bavljenje politikom, jer sam shvatio da je ideologija najveća zabluda koja upravljaja ljudskim ponašanjem. Ideologija je upravljala sa mnom i usmjeravala moje mišljenje do moje četrdesetpete godine. Kada sam se opekao na zabludama predhodnog vremena, shvatio sam da su ideologije zablude i naprasno se u meni ugasila vjera u političko i vjersko idolopoklonstvo. Pokušavali su od tada, ne jednom nego više puta, na više strana i na više načina, da me uključe u politiku i da upravljaju mojim životom, ali im nije uspjelo, iako znam da sa tim nisam ništa dobio, a da je sreće ne bih ništa ni izgubio, ali valjda je dovoljno jedno razočarenje i nisam vidio razlog da imam potrebe izlagati se novom stresu, po istom pitanju, kad sam se jednom uspio osloboditi okova ideološke zablude. Ali, ma koliko se trudio da se isključim, stalno sam okružen ljudima, koji pokušavaju da mi kroje život po njihovoj mjeri, osuđuju ili hvale i kada ne znaju ništa o meni, te tako, koliko god se čovjek trudi da da što više od sebe, nikada neće biti shvaćen, pa on sam, kasno shvatiti da je u politici mnogo prazne priče čiji je glavni proizvod gola laž.
– Za koga si?
– A, za koga treba da budem?
– Kako nijesi poludio, na nervno?
– A, što bih poludio?
To su dva najgluplja pitanja koja su mi često postavljana zadnjih godina, a na glupa pitanja se može odgovoriti samo glupim, ne odgovorom, nego pitanjem. Nespojivo je sa mojom inteligencijom da bi čovjek koji časno radi u zdravstvenoj ustanovi, po razmišljanju onih koji na isti način razmišlaju i o religiji i o poltici. Kako da se opredijelim sa nekim ko se u politici, od devedesetih na ovamo ovako opredjeljivao, kao da biramo ljepoticu ili perjanika, ne nekoga ko će voditi državu:
– Ljepši je Momo!
– E nije vala, no Milo!
– Visoči je Milo!
– Nije brate, no’ Ranko!
A u religiji:
– Jače zvoni zvono!
– Nije no’ ezan se dalje čuje!
Teško se dogovaramo; ko je ljepši, ko visočiji, ko glasniji, ko kome više smeta, ko je stariji a ko mlađi, ko se pravilno Bogu moli, koji je mitropolit pravi, a 90% nas jadikuje kako se teško živi, ali nikoga ne zanima šta političari na promotivnim skupovima pričaju i šta stvarno rade da se popravi socijalno stanje u državi, nego da se čuje ko je koga više ispljuvao i naružio. Kod pojedinaca je mržnja toliko izražena da među njima ima onih koji meni ovako nebitnom za društvena zbivanja u zemlji, ne u šali nego ozbiljno kažu, ako objavim kakav tekst na rožajskom portalu da sam se poislamio, ili na valjevskom portalu, izdao sam svoj narod i Crnu Goru i radim za Srbiju, ako pomenem drugove iz Hrvatske, pokatoličio sam se, iako tekstovi ni najmanje nijesu imali religijsku ili političku konotaciju.
U religijskom smislu, ne vjerujem u idolopoklonstvo. Do devedesetih, prošlog vijeka, a to je već u petoj deceniji života, bio sam radnik, član radničkih savjeta, komisija za imenovanje direktora, disciplinskih komisija, komunista koji nije išao u crkvu, u Boga sam vjerovao sasvim dovoljno, taman toliko da znam kad su mi đedovi slavili krsnu slavu, koju i ja skromno obilježim, kad je Božić, a kad Vaskrs. Nijesam hulio, niti se previše molio, ali se nikada ne bih usuduio baciti bombu ni u jednu bogomolju, radije bih to prepuštio velikim vjernicima, koji mrze svaku vjeru osim svoje.
– S kim si?
– Ja sam odavno sam sa sobom.
Odavno, sam sa sobom, sa svojom porodicam, sa zdravorazunskim ljudima, neostrašćenim prijateljima, ni u vjeri ni u politici, nikada ne praveći razliku koje su vjere i nacije i kojoj partiji pripadaju, i hvala Bogu da ih imam.