Redakcija „Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju
ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.“
Meša Selimović
Ona je vječita inspiracija pjesnika, glavna tema najljepših priča, koje su pisane od postanka pismenosti, pa mi se čini da su sve moguće riječi potrošene i šta god da kažem na temu ljubavi nema ništa što već neko nije rekao prije mene. Doživljaj ljubavi se kroz vrijeme mijenjao, a i svaka osoba je ne doživljava na isti način, pa i danas oni emotivno nezreli pod pojmom ljubavi podrazumijevaju samo ono, što se odvija u spavaćoj sobi između dvije osobe, bez emocionalnog faktora propraćeno trenutnom strasti, slično kao sa slijepom zaljubljenosti, gdje je emocionalni odnos nerealan, pa se veličaju fizičke i moralne vrijednosti osobe u koju ste zaljubljeni. Ni jedno ni drugo nije utemeljeno na realnoj i pravoj ljubavi, koja podrazumijeva poštovanje drugog, onakvog kakav on stvarno jeste, a ne poštovanje ideala koji smo mu nametnuli kao u slučaju zaljubljenosti, kada u požudi i svojim fantazijama idealizujemo osobu. Ljubav je promišljen, pošten, ljucki odnos sa stvarnom osobom, onakvom kakva ona jeste sa svim njenim realnim vrlinama i manama.
***
Treća decenija života se završavala a on prazan od ljubavi, počinjao je sumnjati u sopstvene emocije, preispitivao je svoju narcisoidnost, tražio svoj problem u nemoći zaljubljivanja i dužeg zadržavanja sa jednom djevojkom, pa je s vremena na vrijeme počinjao osjećati kajanje i grižu savjesti zbog poigravanja njihovim osjećanjima, iako je to najmanje želio. Počeo je da se samoosuđuje i pravda pred sobom, u smislu: – Šta ću, nijesam joj ništa rekao, ali jesam dao povod i lažnu nadu, iako sam znao da od ozbiljne veze nema ništa, pa čim sam primjećivao da se zaljubljuje, bježao sam, zar to nije dobar razlog za kajanje, što sam je doveo u zabludu, svojim nepromišljanjem, da se odmah ogradim i odustanem na vrijeme.
Svi traže sličnosti, a on kao da je tražio nešto drugo, nekoga drugačijeg, šta će mu sličnosti, u sličnostima neće otkriti ništa novo, trebaju mu različitosti, treba mu ono što je po svemu drugačije, nešto što treba pretraživati i razotkrivati, a taj neko različit će na isti način njega upoznavati, pa kad se spoje i ujedine dvije različitosti naraste jedna velika cjelina kao kompozicija sa svim svojim sličnostima i različitostima, po kojima se neprekidno nastavlja traganje i traženje onoga drugačijeg, što stalno pobuđuje i rađa novu radoznalost, a bez radoznalosti nema života. Dok god u čovjeku postoji radoznalost za traženjem novog, nepoznatog i neotkrivenog, onoga što budi strast i osjećaj da nešto postoji iza, on raste i napreduje, kada ona nestane, sa njom se gasi i smisao života i življenja, ona je potvrda borbe za nastajanjem i opstajanjem.
***
Njegove veze su bile kratke, osim jedne koja se održavala samo zbog njene prevelike zaljubljenosti, a on nije imao srca da je povrijedi, samo zato što je onako bezazlena i dobroćudna, pokazivala preveliku odanost i zaljubljenost, što je cijenio, ali nije volio toliku potčinjenost i snishodljivost, jer je imao osjećaj da je spremna sve uraditi samo da ga zadrži. Zbog toga se plašio i pitao: – Šta će biti kada slijepa zaljubljenost prođe i na njeno mjesto dođe realan odnos? – pa je radio sve da bi se njena prevelika zaljubljenost počela gasiti, kako bi izašao iz te veze, a da je što manje povrijedi. Ali ona nije odustajala. Bila je nekako tiho nenametljivo uporna i uspijevala je da ga zadržava i da se ta veza produžava, čitavih devet mjeseci, a u njoj se ništa nije desilo više od poljupca, samo zato što ni on nije mnogo insistirao, jer je znao da se ta veza neće održati, a time bi situacija postala još komplikovanija i naišao bi još veći problem za oboje. Nije je smatrao osobom bez kvaliteta, ali ipak nije u njoj nalazio sve što bi ga zadržalo uz nju cijelog života, pa je tražio najbolji mogući način da joj to saopšti, a da je što manje porijedi i da je ohrabri da krene naprijed u život sa nekim drugim, ali kao za inat sve više se uvaljivao u kal. Nije tada bilo dovoljno ni fiksnih, a ne mobilnih telefona, pa su sastanke za sledeći dan zakazivali, ali tu veče je nije ni poljubio ni pokušao da zakaže sastanak, samo je kretenski rekao: – Doviđenja!
Već ujutro ga je čekala na putu prema poslu, da pita u čemu je problem. Nije mu bilo svejedno da joj kaže da više ne želi da se gledaju. Nikada sa sobom nije rasčistio da li je volio ili ne, ali zna da je poštovao i cijenio, njen pošten odnos prema njemu. Zato nije imao hrabrosti da joj se kasnije javlja, jer je znao, ako se javi da će se ponovo zalijepiti i da će popustiti, a to nikako nije želio. Svjestan da nije ispao fer, iako je devet mjeseci tražio najbezbolniji način da joj to saopšti, i na kraju nije ispalo tako, ali nije moglo drugačije:
– Nema problema, ja nijesam spreman za ozbiljnu vezu samo gubiš vrijeme sa mnom.
– Lijepo je meni i ovako. – uzvratila je sa suzama u očima.
– Nema koristi, bolje traži nekoga ozbiljnog, sa mnom samo gubiš vrijeme, ja nijesam spreman za brak i ozbiljnu vezu… – glupa fraza i glup izgovor. Ali…?
Sva ta njegova predhodna iskustva i saznanja iz prošlosti uticala su na buduće potencijalne veze. Iz nekakvih veza poslije nje brzo je izlazio, kao da se borio sa sobom da ne zavoli koju. Vjerovatno iz straha da bi ponovo mogao upasti u zamku ljubavne veze iz koje se teško izlazi, a svjestan da nije lako voljeti, osjećao je da nije zreo za ozbiljnu vezu, ili se zbog svoje ranjivosti plašio otvoriti i vezati za nekoga, amožda se i plašioodbacivanja pa je preduhitrivao prije nego što bude odbačen.
***
Dok je sjedio na terasi iznajmljenog stana ugledao je vitku brinetu kako uspravno korača ulicom. Svagdašnje muško pitanje:
– Ko li je ova? Dobra!
Pratio je pogledom sve dok mu vidik nije zaklonila visoka kuća, na uglu. Sljedećih nekoliko dana je u predvečerje, kada su mladi išli prema gradu, redovno uz čitanje neke knjige, pio kafu na terasi očekujući da će ponovo naići. I naišla je. Sama.
– Ide li na sastanak s’ momkom?
Pošao je za njom. Dok je žurnim korakom pristizao, analizirao je i studirao njeno vitko tijelo do najsitnijh detalja, pa joj se kao slučajno pridružio i započeo nekakav neformalni razgovor, a ona iako ga je zanosno pogledala, ostajala ravnodušna i hladna, i veoma kulturno je odgovarala na pitanja.
Iako toga nije bio svjestan, desio se dan kada je sreo prvu, pravu i vječitu ljubav, djevojku koja mu je preokrenula život. Mislo je, onako kratko ću kao i sa svakom, ali se ona nije dala. Elegantna, produhovljena i pametna, ravnodušna, iako je njeno srce govorilo malo drugačije, na prvom viđenju mu je rekla da ne misli da je poseban, i da vjerovatno neće ništa biti od ozbiljne veze, eto ako već želi mogu sjesti da popiju kafu, ali ipak na kraju je pao dogovor da mogu biti prijatelji i mogu se još koji put vidjeti. Što je ona više glumila ili je stvarno bila ravnodušna, onako suptilna, a opet nekako jaka i nadmoćna, puna samopouzdanja sve više je pobuđivala njegovu pažnju i interesovanje.
U njemu se nešto dešavalo, nije je upoređivao sa predhodnim, a to je ranije svaki put činio, pa i kad bi htio nije je mogao uporediti ni sa jednom.
Pred njim je neizvjesnost. Kreće u igru osvanja. Prepušta se predivnom osjećanju. Cio svijet se oko nje zavrtio. U njenom čarobnom glasu i lijepom stasu, osjeća magičnu moć. Sve je upućivalo na plodnost, zdravlje i mladost. To je dodatno pojačavalo njegovu nesigurnost. Hvatao ga je strah pred neizvjesnošću onoga što mu ozaruje dušu, u čemu je tada jedino vidio smisao života, što ga je podizalo do najviših visina i u isti mah spuštalo do samoga dna, toliko dolje da bi odmah kleknuo i spustio čelo na njena stopala. Teško je odoljeti takvom savršenstvu, pred samo jednim pitanjem, da li je možda, već srećna sa nekim drugim, ali kad on krene ne odbija ju ga lako, a evo ga, danas sebe vidi nekako smušenog i pomalo nesigurnog.
Iako joj se dopadao, bila je sigurna, samopouzdana djevojka, svjesna da privlači pažnju muškaraca i da nema potrebe za žurbom. Nije imala potrebe da bez promišljenosti ulijeće u ozbiljnu vezu, vagala je razloge koliko je rizik ljubavi prema drugoj osobi vrijedan ugrožavanja njenog integriteta, ako on ne zasluži njenu ljubav. Znala je da će strpljenje, iako pomalo gorko i teško na kraju donijeti slatke plodove, jer ako odmah na početku dokuči sve tajne, istopiće se taj žar u njemu, neće ostati ništa za maštanje i žudnju.
Svaki put kada je odlazila život mu je sa sobom odnosila, ostavljala ga da čeka, da se bori sa mislima, da pati, da se novome sastanku nada, da pored prozora stoji i gleda, kada će ponovo ulicom proći, hoće li se okrenuti i glavu podići da ga još jednom tužnog vidi. Zanesen, gorio je od zaljubljenosti, tonuo u misli, ljubio je u mašti, sa rasutom kosom po ramenima, čas u bijeloj vjenčanici, čas u snu u roze providnoj spavaćici, u krevetu u čvrstom zagrljaju i taman kad počne da joj otkopčava prvo dugme na bluzi ona se izmakne istopi i nestane iz njegova zagrljaja, a onda se probudi, prebira prstima po mekoj postelji, zbunjen gleda po soba a nje nema. Nema nikoga. On sam. Onda ustane uzme olovku i papir, iako zna da je o ljubavi teško pisati, tamo je sve obojeno svjetlošću života, pa se više piše srcem nego mozgom, tu osjećanja izbijaju iz dubine duše, čovjek se preda uživanju iz snova i zamišlja i osjeća, a najmanje misli, ali ipak zapisa:
Mene srce ne vara puna si vatre i žara.
Dah što vjetar nosi, miris je u tvojoj kosi
Nosim te preko praga, a ti mila i draga.
Osjećao je miris njenog tijela i parfema iako je tu nije bilo, zamišljao je njen dah na svome licu, usne na svojim, ruku u ruci, prste u kosi i svoje kako prolaze i polagano klize kroz pramenove njene bujne kose… Zamišljao i tonuo i potpuno se predavao mislima svojim koje su iz njega izvlačile i poslednji atom snage. Upoređivao je sa vilom, sa mjesecom, pa sa stablom jabuke, koju je u bašti gledao kroz prozorsko okno, sa puno krupnih zrelih plodova, koje treba ubrati prije drugih, pokušavajući da prodre u dubinu njene duše, kao što korjen ovoga stabla prodire u dubinu zemlje tragajući za sokovima života koji traje i traje.
Tišina u njegovoj skromnoj poluosvijetljenoj sobi, nije mogla da umiri noć i uvede ga u bezbrižan san, pa je sa starog gramofona odjekivala glasna muzika, kojom je liječio tjeskobu i ubijao samoću. Odzvanjli su Arsenovi stihovi: ”Ne daj se mladosti moja, nedaj se Ines… – Evo me ustajem tek da okrenem ploču.” I baš kao u stihovima više puta je ustajao da okrene ploču, pa onda Đorđe:
„Bolje da te nikad nisam video
ni poželeo ja.
Bolje da sam i životom platio
kad te ugledah ja.“
U razmišljanju i zvucima muzike javljao mu se glas jučerašnjeg dogovora, da se nekoliko dana ne viđaju, navodno, neka se utisci malo slegnu, pa je u trenutku zanosa i nestrpljenja i ove noći, ponovo posegnuo za olovkom i papirom, i počeo pisati. Okretao je i obrtao riječi, nije on pjesnik i nikada nije pisao stihove, a posebno sada se ne može koncenntrisati, kada osjeća toliki teret u glavi, pa je zapisao, jedino što mu je u tome trenutku palo na pamet:
Ono od juče ništa se ne važi.
Tražim tebe po mirisu trava,
kao jelen košutu što traži.
Moj život kreće iznova,
druge više ne postoje.
Daljina si moja iz snova,
gola istina ljubavi moje.
Čedna si kao djevice prije.
Nedirnuta zelena oaza,
po kojoj niko vršljao nije.
U ranijim vezama je bio brz, bilo mu je svejedno šta one misle i šta će reći a sada je stalno promišljen, trudeći se da joj ne bude previše naporan, osjećao je dabi sada ona mogla otići kao što je on ranije odlazio, a mora je zadržati. Zaljubljen čovjek slabo kontroliše svoje misli, a on je pazio da ne bude napadan da je ne povrijedi nekontrolisanim ponašanjen, tek toliko joj je davao do znanja da je ona centar njegovog svijeta.
Neočekivano je počeo shvatati da se srce daje samo jednoj ženi, a ne izigrava „donžuan,“ a na kraju ispadne „kreten“, u njemu je umjesto slijepe zaljubljenosti polako klijala ljubav koja je konstruktivno uticala na njegovu svijest. Počeo je pokazivati ono najbolje što u njemu postoji. Ispunjavao ga je osjećaj nevjerovatne i neopisive energije koji je upoređivao sa slobodnim letom orla u nebeskim visinama, a to mu je sve više ulivalo sigurnost i povjerenje, pa nije u njoj tražio svoju idealnu sliku, nego je počeo istinski voljeti. Razgovori u kojima su nalazili dosta zajedničkog su postajali sve ozbiljniji, osjećao je da i on nju sve više privlači, ali ona ostavlja malo prostora za neizvjesnost, kako bi sačuvala i zadržala nešto od ljepote čekanja i zaljubljenosti, da bi on uz nju rastao i sazrijevao do punog savršenstva a ne da budu ni on ni ona iskorišteni, nego da svoju ljubav dijele cijelog života.
Kako je vrijeme odmicalo luda zaljubljenost je jenjavala, a ljubav je rasla, izlazio je iz začaranog kruga slijepe zaljubljenosti, koji je bio bez ikakvih kriterijuma, njegova osjećanja nijesu više bila vezana za strast, počeo se prepuštati predivnom osjećanju prave istinske ljubavi, zatvarajući vrata svojin idealizovanim, nerealnim fantazijama. Ogolila ga je, skinula sve njegove maske, otkrila mu je njegove skrivene svjetove. Neprimjetno, ali sigurno je postajao ono što stvarno jeste, a ne ono što je do tada mislio da je. Naučila ga je da shvati da nije ovca, čijim tijelom se hrane gladne vučice, nego muškarac koji će sebe pokloniti samo njoj, koju voli i koja ga voli.
Emotivno i duhovno su počeli da se dopunjavaju i hrane, sve više su osjećali bliskost, koja se iz dana u dan povećavala i počeli su se prepoznavati u nekim zajedničkim interesima, u nečemu što proizvodi sklad i harmoniju i što otvara vrata mogućnosti da bi mogli biti zajedno i živjeti intezivnim životom. Iz dana u dan u njima je jačala neka zajednička snaga, koja je sve više budila vjeru i obećavala da bi mogli biti zajedno, pa su počeli otvoreno razgovarati, da jednome paru sama zaljubljenost ne može donijeti vječitu sreću bez razumijevanja i potpunog uključenja mozga umjesto srca.
Sve više ga je privlačila snaga njene ličnosti, shvatio je da s njom nije lako, nije ona tip bezlične i ponizne žene, nego ona koja je znala da pored sebe mora imati jakog muškarca, partnera a ne pasivnog i poslušnog papučara, navodnog romantika, koji bi igrao oko nje i udovoljavao joj sve što joj padne na pamet. Svako čekanje mu je značilo tugu, i ujedno radost da će se pojaviti, i strepnju da se ne predomisli. Gledanje na sat svake sekunde, koja je prelazila u beskonačnost, a ona je možda namjerno kasnila par minuta da kroz njegovo strpljenje preispita njegovu ljubav.
U sami suton, sa prvim pojavljivanjem svjetiljki dolje u gradu i prvih zvijezda na nebeskom horizontu, nakon skoro dva mjeseca poslije samo držanja za ruke i jednog jačeg, nekako drugačijeg stiska, na pustoj cesti, na brdašcu prema motelu, nenadano je podigla čelo, pogledala ga u oči i u njima vidjela karakteristike koje upućuju na muževnost, snagu, zdravlje, neodoljivu čežnju i patnju zaljubljenog čovjeka kojemu ljubav nije uzvraćena, neočekivano se podigla na prste, podigla kukove i ramena, protegla vrat i usnama dotakla njegov obraz, pao je poljubac. Pred tijem sjajem u očima, ostao je nijem i čudno zbunjen, sputan da bilo šta kaže, a ona je neuobičajeno spustila glas i tiho prošaputala:
– Drag si mi!
Probudila su se u njoj sva ona osjećanja koja je prigušivala a ona su lagano, sve više narastala i sazrijevala. I on je nju ispitivački pogledao pravo u oči boje kestena, i njene obrve su se još više podigle, zenice još jače proširile i zasijale, u njima je vidio iskonsku iskru ljubavi, koja ga je opijala, dok su joj se mekane usne razvlačile u široki osmjeh iza kojega su se pojavili upečatljivi bijeli zubi i ona je u njegovim vidjela sve što mu je još uvijek u srcu skriveno. Osjetili su da su njihova lica najlepša slika njihovog duhovnog sveta. Smješak, bljesak u očima. Stigao je trenutak, poljubio je njžno u obraz.
To je trenutak koji je promijenio sve u njegovom životu, trenutak kada su se njegovi snovi i maštanja počeli pretvarati u stvarnost, ali i trenutak nestanka slijepe zaljubljenosti i početak prave ljubavi.
Više ništa neće biti isto kao na početku. Nestala je sva ona dotadašnja nesigurnost. Rađalo se povjerenje. U njemu se počela buditi svijest da se ljubav samo ne uzima, nego se mora i davati, u njoj moraš poštovati i biti maksimalno odgovoran prema sebi i partneru se odnositi sa poštovanjem. Naglo se preobrazio, ne zato što je tako želio i ne sa nikakvom posebnom namjerom nego jednostavno se desilo. U njemu je sazrijevao život, osjećao je da postaje ispunjen radosti, životom i energijom koja je rasla uporedo sa ljubavi. Ona je bila temelj njegovih osjećanja, podloga na kojoj su rasle njegove emocijeima i nekako drugčiji odnos prema sebi i prema drugima. Sam je primjećivao da na nju gleda sa više poštovanja, mijenjala se njegova slika u pogledu na cio ženski rod, ona je svojim stavom u njemu probudila zdrave emocije i ozarila njegovu ličnost, na neki drugačiji način, do tada njemu nepoznat.
Uvijek se sjećao toga prvog poljupca, koji mu je iznenada poklonila, koji nije bio ni stravstven ni vatren, ni žvalav ni balav, nego kao kad majka svoje dijete poljubi u tjeme glave dok ga drži na prsima, od kojega mu je svaki mišić zatreperio srce najače zakucalo, koji mu je otkrio svu njenu čednost i nevinost nepokvarene duše, koji je u nebo vinuo skrivenu ljepotu jedne mladosti, kojoj su sigurnost i samouvjerenost davale njene fizičke i duhovne odlike koje je posjedovala. Iako mlada dobro je znala da je fizčka privlačnost bitna, ali ona neće održati vezu bez dobrih karakternih kvaliteta i jednog i drugog partnera u njoj. Oboje su naučili da oni nijesu nikakav par, nego partneri koji se uzajamno poštuju i dopunjavaju u svakoj situaciji i na svakom mjestu u životu.
***
Nevjerovatno, ali najljepši i najuzbudljiviji dio veze je onaj dok osluškuješ, očekuješ, patiš i pitaš se, kako dalje, kakve tajne ona nosi, kako prodrijeti u njene misli, misli li što i ti, a kad kaže: Volim te!, postaneš srećan, ali ti se učini da sa tim nestaju sve tajne, a život bez tajnih je prazan i neinteresantan, u tajnama se krije ono najljepše od života, zato svi težimo da dopremo do tajni, a kad ih dohvatimo one nijesu više tajne, zato ne prelazimo nepripremljeni univerzum, ne idemo u neki drugi nama nepoznati svijet, dok ovaj dobro ne ispitamo i ne upoznamo. Tajna goni na istraživanje karakternih osobina i osjećanja voljene osobe, njenih ideja i ambicija, a prodiranjem u taj svijet tajni, otkrivamo i svoje tajne, shvatamo da smo i sami jedna velika tajna, postajemo svjestani sebe i svojih i partnerovih potreba. Otkrivanje moralnih, suptilnih tajni, vodi ka prepoznavanju osobina, na kojima se rađa ljubav, izgrađuje i učvršćuje zdrava i zrela veza, u kojoj ćeš biti voljen, imati povjerenje, sigurnost i u kojoj nikada nećeš zaboraviti na odgovornost i realan život koji te čeka po povratku iz mašte i snova zaljubljenosti.
Zato ne žuri da odmah dokučiš sve tajne.
Polako!
Vukosav Delibašić rođen je 1947. godine u Trepčima, kod Nikšića, gdje je završio osmogodišnju školu, a potom srednju medicinsku na Cetinju. Radio je u Opštoj bolnici u Nikšiću do penzionisanja 2014. godine. U braku sa Dragicom ima tri sina. Posebno ga srećnim čine i život mu uljepšavaju unučad Maša i Andrija. Pisanje mu je hobi. Živi u Nikšiću.
