Mislio sam da ću raditi još godinu na psihijatriji gdje sam radio punih četrdeset. I kolege sa odjeljenja su tako mislili, ali je prije nekoliko dana od Ministarstva zdravlja stiglo Obavještenje o prodaji radnih mjesta. Ne misleći da će se to brzo riješiti napisao sam zahtjev, pa i nisam nikome na odjeljenju o tome govorio, a to je sve toliko brzo riješeno, da su me poslije samo tri dana pozvali u Pravnu službu da potpišem Rješenje
Izišao sam
Uveče sam iz svoga plakara ponio jedan svoj mantil i indetifikacionu karticu, a neke sitnice sam ostavio dvijema mladim koleginicama, koje su me suznih očiju ispratile do onih vrata koja sam otključavao i zaključavao mnogo više nego svoja kućna. Ni meni nije bilo svejedno. Na trenutak dok sam izlazio, kao neprijatan san, ispratila me je i misao, koja ne bi tako kratko trajala, da je odmah nije preplavila druga, ona prava, da odatle odlazim u zasluženu penziju kao potpuno ostvarena ličnost u svakom pogledu, a ovo mjesto mi je služilo kao potpora za ostvarenje životnih ciljeva. Vrijeme je da se malo više posvetim sebi, svojoj porodici i u svome domu uživam u igri sa unučadima. Tako ispunjnog me je odmah napuštio onaj ružni osjećaj, da odavde odlazim kao najamnik, kojega je gazda ispratio, jer mu više nije potreban, dosta je služio a sa njime i pomisao da su svi rezultati moga rada stali u ovome zavežljaju sa kojim sam se uputio negdje, ne znam ni sam gdje, u kojemu nema ništa osim oskudnih uspomena i bogatog radnog iskustva iza kojega je tamo ostala samo jedna poruka, koja svakako ne bi imala smisla bez pokrića, pokazanog u radnim i životnim rezultatima, napisana kolegama i saradnicima, iskreno i sponatano, onako kako sam tada osjećao, a koju bi bilo korisno pročitati, kako mladim koji tek započinju rad, u bilo kojoj branši, tako i onima koji odlaze u penziju i pitaju se:
– Šta ću sad?
Drage kolege!
Govorili ste mi ovih dana:
– Blago tebi ideš u penziju!
– Kako blago, čovjek se i iz rata vrati a iz penzije nikad.
U ovoj zgradi sam prije četrdeset godina počeo svoj radni vijek, koji se evo danas završava. Ovdje je tada bila prava…, neću upotrijebiti taj ružni izraz, iz poštovanjima prema uvaženim osobama koje su se ovdje liječile kao i zbog onih koji zaziru i plaše se, na sami pomen riječi “psihijatrija”, ne shvatajući da je danas ovo jedna savremena zdravstvena ustanova, bez rešetaka na prozorima, bez kaiševa i takozvanih “luđačkih košulja” za imobilizaciju pacijenata, sa uređenim kupatilima, sa lijepo sređenim trokrevetnim sobama, umjesto onih velikih u kojima je bilo po pet do deset kreveta, kao u vojnim kasarnama, ali ne namještenih kao danas nego sa, uglavnom starim ćebadima bez čiste bijele posteljine. Kao što rekoh, danas ovdje ostaju lijepo namještene trokrevetne sobe, sa prostorijama za dnevni boravak pacijenata i prostorom za radnu terapiju i neuporedivo boljim uslovima za rad, ne, nego tada, nego se iz godine u godinu osjećao napredak, a o tome dovoljno govori da je zgrada za to vrijeme renovirana tri puta i sada, eto kada ja odlazim počinje četvrto renoviranje. To je približno na svakih 10 godina.
Neshvatljivo, ali je istina da sam ja pronašao sebe u ovom poslu, a lako se prilagođavam svim poslovima i svim situacijama, možda samo zato što sam od malena naučen radu i strpljenju. Kako bilo da bilo vrijeme najbolje osvijetli čovjeka sa svakoje moguće strane, a to vrijeme su godine i godine nevidljivog i nemjerljivog rada koji sam ostavio iza sebe. Svaki dan u mome životu je osmišljen i ispunjen radom tako da nemam vremena za razmišljanje, je li mi teško ili mi je lako, pa tako ne razmišljam ni o starenju, kao ni o velikim planovima za daleku budućnosti, jer kada čovjek radi, nekako sve to dolazi samo po sebi i kockice se poslože. Ne treba godine dodavati životu, bolje je život ispuniti energijom, koju ja crpim iz osjećanja: ljubavi prema porodici, osjećanja korisnosti i mogućnosti za rad. Nije tragično, iako svaka novina u životu ima cijenu i postavlja pitanje suočavanja sa sobom i dovodi čovjeka pred dilemom, šta ću sad, čije ja razrješenje vidim u kreativanosti i iskusvu stečenom u vrijeme aktivnog rada, iako se pitam: šta sam radio ovoliko godina i da li iza mene ostaje bilo kakav trag tokom četrdesetogodišnjeg rada, vrteći se u krug i radeći jedan te isti posao. Nikada se nijesam plašio obaveza, naprotiv sve novine su mi bile izazov i podsticale me na traganje za novim. Rad me je uvijek ispunjavao i činio srećnim. Vjerovatno je tome doprinio način vaspitavanja i uslovi nimalo lakog, ali lijepog života i školovanja u djetinjstvi i ranoj mladosti. Može čovjek imati naizgled potpuno sređen život u kojemu nije potreba ni o čemu mnogo razmišljati, ali ako naiđe samo jedan trenutak koji ga izbaci iz te lagodnosti i ravnodušnosti on neće uspjeti da se vrati na pravi put.
Uvijek sam mislio da nema ništa nerješivo, pokušao sam, pa ako i sa lošijim ishodom osjećao sam ispunjenje i zadovoljstvo smatrajući da sam to uradio na najbolji mogući način. Trudio sam se i na poslu i u privatnom životu da ništa ne radim površno i polovično, nego uvijek odgovorno i dovedem ga do kraja. Zbog te urođene, a više kroz rad stečene osobine, da ništa ne prepuštam slučajnosti, ponekad sam znao biti, kako ste mi i vi i oni prije vas ponekad govorili „težak” kolegama i saradnicima, pa i svojoj porodici, iako sam uspio da i na njih prenesem dobre radne navike i odgovornost prema sebi, jer zapravo smatram da čovjek koji je odgovoran prema poslu, odgovoran je prema sebi. Umor, bar do sada nijesam poznavao ni priznavao, jer sam bilo koji koristan rad doživljavao kao olakšanje. Ništa čovjeka ne uništava kao žaljenje samoga sebe u svakodnevnom kukanju od posla koji obavlja.
Najljepši, mogući kompliment mi je prije neki dan uputio kolega Dragoslav:
– Od kada te znam, evo dvadeset godina, ti jednako radiš, kao onaj prvi dan kada sam te upoznao.
– Ne znam kako bih drugačije. Znaš da odavno govorim, nikada ne bih dozvolio da mi neko drugi, zarađuje platu i nikada ne bih svoje obaveze prebacivao na mlađe, što u praksi nije rijetkost i kada bih osjetio da sam nesposoban obavljati posao kako treba i zaradti je pošteno odmah bih otišao.
Vrijeme iza mene sam posvećivao, drugima, iako se i u buduće neću odreći toga zadovoljstva, ipak je došlo vrijeme da se malo okrenem sebi i počnem sabirati utiske šta sam radio cijelog živiota. Između ostalog, javilo se interesovanje i potreba da razmislim kako da ostavim makar nešto imalo korisno, iz svoga dugogodišnjeg rada, odnosno uobličim i do kraja dovedem neke svoje radove, koje sam zanemario, kako bi moguće je štogod od toga iskustva koristilo novim generacijama, jer mečini zadovoljnim ako jedna mlada osoba nauči nešto iz samo jedne jedine napisane rečenice. To je jedan od motiva, a drugi je očuvanje ličnog blagostanja i mentalnog zdravlja, pošto sam svjestan da samo stalno učenje i rad na sebi duže održava čovjeka mentalno i fizički zdravim, a time korisnim i vrijednim, nego utamničenje sebe u svojim mislima i kukanju nad sobom od straha pred starosti koja dolazi kao neminovan biološki proces. Vrijeme čini da čovjek u starosti zaboravlja mnogo staroga, ali radom može da nauči dosta novoga i korisnog. Istina je da mnoga znanja zastarijevaju, ali isto tako da se mnoga i ponavljaju i da ih vi mladi ne bi trebali ignorisati, jer vrlo često mogu biti od izuzetne koristi.
Ni dok sam mlađi bio nijesam se pridruživao gomili “grešnika” kojima je prihvatljiva dogma da su stari naučili sve što su imali i da treba da stanu, kao odmaraju se i čekaju dan svoje sahrane. Svako životno doba nosi svoje odlike i dobre strane samo ih treba iskoristiti, a to se postiže voljom kroz rad, pa i učenje. Ovo je novo vrijeme kada svaka jedinka gradi svoj identitet, jer se više ne može kriti iza nekih ustaljenih društvenih normi: na poslu iza cijelog kolektiva, ili u privatnom životu raznim pripadnostima kao što su nacija, vjera, pleme, bratstvo ili porodica. Tužno je kad se neki ljudi odmah poslije pedesete predaju i misle da su se „naradili, sad neka rade malađi”, opušte se ni očemu ne misle i ako je ikako moguće iskorišćavaju ih, znam, ja sam to doživljavao na početku svoga rada, upravo zato nikada tako nijesam postupao sa mladim kolegama početnicima, nego ih od prvog dana cijenio i poštovao kao ravnopravne članove tima u kojem radimo zajedno, a to mi se vraćalo na najbolji mogući način, uzvraćanjem pažnjom i poštovanjem koje sam doživljavo od njih. Od vas!
Normalno da na kraju radnog vijeka prebiram po sjećanjima, a među lijepima su i ta da sam tokom dugogodišnjeg rada, samo u smjenama radio sa oko 90 koleginica i kolega, kojih se mogu sjetiti, mladih koji su započinjali rad, pa su ih zbog neiskustva u poslu odgovorni za funkcionisanje službe, smatrajući da je to dobro i za njih i za službu, uglavnom raspoređivali da rade sa mnom. Smatram to velikom privilegijom, zato što mislim da me je baš to i do danas održalo zdravim, uz posebno zadovoljstvo što se i dan danas rado sretam s tim mladim, a nekim već i starijim osobama. Upravo mislim de se i u drugoj polovini sedme decenije duhovno osjećam mlad, zahvaljujući druženju sa mladima i radeći s njima. Sa svojim životnim iskustvom bio sam njihova dopuna u radu, a često i uopšte u životu, jer imao sam utisak da su bili spremni, da osim problema vezanih za posao sa mnom podijele i neke životne nedoumice, tražeći savjet za njihovo razrješenje, a u isto vrijeme oni su bili moja životna i duhovna dopuna sa svojim mladalačkim duhom i optimizmom, upoznavajući me sa nekim novonastalim, drugačijim vrijednostima, koje nameće novo vrijeme. Nikada sa njima nijesam razgovarao sa pozicije autoriteta, kao ja stariji, ti mlad, ne znaš, slušaj, ja sve znam, nego; znaš ti, znam i ja a oboje znamo mnogo više nego pojedinačno, uz uzajmno ljudsko poštovanje. Trudio sam se, kao stariji, da ne budem isključiv u stalnom i upornom istrajavanju da dokažem da sam za sve moguće samo ja u pravu, više sam se posvećivao nekim novim savremenim vrijednostima, crpeći iz svoga iskustva samo ono pozitivno i korisno, a čega nije malo, a isto tako mladi moraju shvatiti da nije sve loše iz prošlosti, nego dosta toga dobroga, može im biti potpora ičvrst oslonac za dalji život.
Možda je moj subjektivni doživljaj i mišljenje da kod vas mlađih nije preovladavao negativan stav prema mome radu i meni kao starom kolegi, da sam; nesposoban, beskoristan, zaostao, pasivan i dosadan, kojega se zbog toga treba što prije osloboditi. Trudio sam se, a koliko sam u tome uspijevao i koliko vam je bilo od koristi, ne znam, da vam prenosem izvjesna iskustva, znanja, navike, vještine i vrijednosti, kako bi brzo naučili nešto što bi sami morali učiti kroz cio život, svjestan, da se ne spremate samo za ovaj period u kojemu sada radite, nego i za neko buduće vrijeme, koje čini mi se sve više vodi razvoju podjele rada, kako bi ste bili spremni da prihvate različite uloge koje će vam biti namijenjene u toku rada i života, ne sa namjerom, a nijesam imao ni potrebe da vam nametnem svoj stav samo da pokušam prenijeti dio svoga iskustva, kako bi iskoristili od toga nasleđa ono što je razumno i što bi vam istinski koristilo, s tim što ćete da i odbacite ono što mislite da nije vrijedno novim dostignućima, ali bar ste saznati kako se to nekada radilo, ili će te svoja nova saznanja i iskustva upoređivati sa ovim za vas prošlim iz kojega ćete, ako ništa drugo izvući uporedbu starog i novog i iz toga koristiti ono vrijedno i najbolje za vas, jer niko se nije rodio kao savršeno društveno biće, a i ne umire kao takav, jer ako bi tako bilo ne bi nam trebalo nikako novo učenje niti bilo kakvo oslanjanje na staro iskustvo.
Nemojte misliti da nijesam svjestan, da sam i ja radeći i družeći se sa vama naučio mnogo od vas. Zato je moja poruka starim da uče od mladih, a mladima da koriste iskustva starih. Danas najviše učim od moje unučadi Maše i Andrije, koji su još uvijek u vrtiću, ali tako često me iznenade i obasjaju mi dušu, davno prošlim sjajem, kada mi kroz igru postave čudna pitanja na koja teško nalazim adekvatan odgovor, ali oni me svaki put iznenade, svojim savršenim odgovorom, tako da shvatim da nisam mlad, ali jesam još uvijek dijete, čija sva osjećanja nijesu potpuno uobličena. Nije me uvrijedilo, nego sam osjetio prezir i sažaljenje prema jednom mom savremeniku, koji mi je dobacio dok me je gledao kako se igram sa djecom: „E, čojek, kad počne starati pođetinji.“ Ne gledam ja na život tako, nego jednostavno shvaćam da je srećan onaj ko umije da se u igri pridruži djeci i mladima u učenju, koji su nosioci naše budućnosti, zato se nikada u potpunosti ne smijemo osloboditi dječjih i mladalačkih duhovnih igra i pridržavati krutih stereotipnih pravila, jer ćemo se jednoga dana, kroz različita životna doba koja nailze, ako ne mi a ono sigurno naši potomci sresti sa drugačijim sistemom vrijednosti od ovoga na koji smo navikli, zato se moramo djelimično korigovati, ali ne sa preskocima i bježanjem od stvarnosti, nego kontinuirano sa dolaskom svake životne etape, usaglašavajući svoja predhodna iskustva sa novim svojim učenjima i učenjima mladih, kako bi se prilagodili novom načinu vrednovanja života i rada.
Radno mjesto i nije mjesto gdje čovjek može pokazati da li mu je neko drag ili nije, ali ipak može saznati da li mu neko nešto znači ili ne. Ne smatram vrlinom to što sam često znao reći istinu sujetnim i onima sa kojima se ne slažem, to je potpuno beskorisno, pa prema tome nije ni uputno, ni pametno upuštiti u raspravu i priču sa nerazumnim osobama za koje ne postoji druga istina i ne čuju ničiju riječ osim svoje, ali na sreću među mojim saradnicima nije bilo ni jedan posto takvih.
Možda ovo i nije pravi način da vam, bez lažne skromnosti kažem da ste mi značili i značite u životi i da vam se zahvalim na saradnji i poštovanju koje ste mi ukazivali svih ovih godina. Nadam se da mi stariji neće zamjeriti što se više obraćam mladim. Nije mi nedostajalo razumijevanje i poštovanja ni od radnica, a posebno ne od mojih dragih koleginica i kolega sa srednjom školom, kojima najviše i posvećujem ovu poruku. Nikda nijesam imao doživljaj da od starijih doktorica nijesam do kraja ispoštovan kao čovjek i radnik, dok su mlađe uvijek pokazivale poštovanje perema mojim godinama i mome radu, a ja sam se trudio da to uzvratim svima vama, na najbolji mogući način, koliko sam znao i umio, a vi najbolje znate koliko sam u tome uspijevao.
Na kraju od srca, iskreno i ljucki svima vam želim, da se ostvarite kao ličnosti u svakom smislu.
Želim vam puno sreće i uspjeha u radu i životu.