Redakcija “Dug zavičaju? Niko nije birao svoje mjesto rođenja, roditelje i ime kojim će ga zvati. Pao mi je udio u redu življenja da se rodim u ovom siromašnom i zabačenom kraju, da mi ova njegova brda budu zavičajna ljubav. Nije mi žao i ne stidim se svoga mjesta rođenja. Treba mu vratiti dug za dati život. Ako i ja pobjegnem od svojih zemljaka, užasnut njihovom nepismenošću i siromaštvom, ko je onda obavezniji od mene da ih više voli i ostane među njima?”, mislio je učitelj Dino dok je sjedio na ledini pored puta, na planini Rujištima da se odmori od napornog pješačenja. Pored učitelja je sjedio školski kurir Arslan držeći za uzdu konja, koji je ršteći zubima čupkao oštru travu pored puta. Kurir je sašao iz sela Selišta da u gradiću Trgovištu sretne novog učitelja i na konju mu iznese posteljinu i druge najpreče stvari.
Dan je bio septembarski, vedar, sunce blago, putevi suhi i glina na njima utabana. Pored puta, koji je prvo išao paralelno uz rijeku pa se zatim peo i spuštao uz brda i niz brda, razgorijevale su se na granama listopadnog drveća jarke boje rane jeseni. Sa naspramnih visokih i sniježnih vrhova Hajle, čiji sniježnici ni ljeti ne kopne, učitelja po vrelom licu ošinu studen vjetar, donese miris iglica jela, majčine dušice, jeremička… Zahučaše oko njega potmulo na vjetru vrhovi borova sa oklembešenim granama na kojima su visile kao prsti oble, kafene, krljuštave šišarke. Neko nejasno osjećanje vječnosti i zaustavljenog vremena u prirodi obuze učitelja. Kao da se rasplinu sav u pogledu koji sa ove visine rascijepi vidike i planine mu dođoše blizu, da bi ih skoro rukom za kapuljaču dohvatio. I tamo gdje utne pogled u razmak između vrhova, opet ga sa veće daljine sretne modrina Mokre gore, tigrova koča Komova, oblina Golije i zelenilo Huma.
Jedino na sjevernoj strani vidik se razliva u površ Pešteri. Ibar je razgranao svoje pritoke uz svaku dolinicu, kojim će pokupiti kišne kapi i potoke da bi ojačao svoju maticu kojom od iskoni testera i širi svoj prolazak među klisurama… Tada učitelja prenu glas kurira Arslana:
“Eno, ono je Selište, pošto ranije nijesi bio u njemu.”
Učitelj se okrenu i vide ispruženi kažiprst na kurirovaj ruci i u pravcu kurirovog nišanjenja grupicu kuća u naspramnoj strani planine, kao okačene o strminu, leđima okrenute sjeveru, prozorima ka jugu. Na brdašcima i u dolinama su se žutjele zakrpe njiva sa strništima požnjevenoga ječma i klasjem nepožnjevenoga ovsa. Međama seoskih imanja su se rujile krošnje samoniklih krušaka i trešanja, a poviše sela se sivio čivor utrina obrastao klekama i papražjem, poviše kojih je ka vrhu planine nastajao predio četinarskih šuma, kojima je kao zelenom maramom bilo zabrađeno lice sela.
U duši učitelja započeće prepirku misli o zavičajnoj ljubavi suočene sa ovim od puteva i gradova zabačenim krajem i odricanjima koje će tražiti življenje i rad u njemu:
“Hoćeš Ii zavičaj? Evo ti zavičaj. Poslije siromašnog đakovanja, noći probdjevenih nad knjigama u hladnim i tijesnim novopazarskim sobicama, odlazak u najzabačenije selendre Sandžaka gdje nema pismenih ljudi, roditelji neće da dalju djecu u školu, žene se kriju od muških pogleda, među mještanima su česte tuče i svađe. Škole su stare i oronule; u selima nema prodavnica niti su elektrificirana, a najbliži gradići su udaljeni četiri i više sati hoda, a do njih se može saći samo pjeke ili na konju…”
“Zavičaj nijesu samo zapamćeni vidici, čije obline možeš uvijek napamet i u dalekom kraju prstom ispred sebe po vazduhu izvući, gdje znaš kakvo će cvijeće u proljeće na livadama iznići i kakvo sjeme pod busikama spava zimi, gdje si zapamtio svaku granu drveća oko rodne kuće, koje si savijao da plodove oporog voća ubereš, gdje znaš pitkost i hladnoću svakog izvora i česme, oblike lišća na drveću šume u koju si kao dječak ornamente zubima utiskivao, miris srčika mladljika koje si britvom deljao i šarao. Zavičaj je i nebo u ljetnjim noćima na kojem si zapamtio raspored i treptaj zvijezda. Zavičaj su i lica roditelja, braće, sestara, komšija, svojti i poznanika, boja njihovih očiju i bore na njihovim čelima, zvuk njihovog glasa u prvim naučenim riječima, jecaji u tuzi i svila svadbarskih pjesama, trepet njihovih tijela i nogu u igrama… pa zar odlazeći da pomognemo ljudima tamo gdje im je pomoć najpotrebnija ne činimo dobro za cijelo čovječanstvo?”
“Da krenemo polako”, predloži kurir Arslan. “Oči varaju, čini se da je tako blizu, a imamo još sahat hoda da pješačimo do Selišta. Čudi me da ranije nijesi dolazio u to selo, iako je udaljeno od tvog rodnog mjesta svega tri sahata hoda. Bio si po školama, a ovo je selo sneputa. Ja sam bio u tvom selu, u Kalovitom Kleču, gdje sve nijesam bio u ovo moje vijeka?”
“Koliko ti je godina Arslane?”
“Blizu šezdeset. Teško ih je izbrojiti, a kamoli prebroditi. Čini mi se da imam trista šezdeset, jer neke od njih su bile duge i mučne kao drugih deset…”
“Otkada radiš u školi kao kurir?”
“Otkada je i škola u selu napravljena. Blizu trideset godina. Poslušujem u školi: kratim drva, čistim učionice, putujem do grada za poštu: akta, novine i pisma. I sretam i ispraćam učitelje. Nešto su nam u selu nespori dobri učitelji. Pamtim ih redom kako su dolazili, bilo je dobrih radnika i ljudi… Ali jedino se ovdje duže zadržao prvi učitelj, koji je došao tek što se škola bila napravila. Bilo je to prije Drugoga svjetskoga rata. Selo je bilo zavoljelo tog Mašana Kršovića, a on ove ljude poštovao i pomagao kao da je svakome brat. Ostao bi on još duže da službuje u našem selu, ali se tada, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zavadi sa žandarmima. Tada je u ovim našim planinama imalo dosta odmetnika od vlasti, komita. Malo je imalo škola, a na svakom brdu žandarmerijska stanica. No žandari su za potjere za komitama dobijali dobre plate i dnevnice, a žao im je bilo poginuti, pa potajno, preko jataka, sporazumjeće se sa komitama da se ne sretaju i ne biju jedan drugoga. Preko dana svaki na svoju stranu, da im se putevi razilaze, a noću na teret seljacima i žandarmi i komite: žandarmi u sobama, komite na tavanima. Jedva stižu da namijese svima njima hljeba, napeku pita, zgotove cicvara, navare mesa, jer život je najpreči, moralo se komadom hljeba braniti… I kako koji žandarm u selo dođi, obij ljudima bubrege skačući im cipelama na leđa da kazuju gdje su komite, a u sebi moli boga da ih ne sretne. Sve dok se seljaci ne sjete da novajliji treba da podmažu gušu i napune novčanik…
Vidio učitelj Mašan da smo jeftini i tuđa nafaka i da nam je ime “ćuti!”. Vidio i zaboljelo ga ljudsko srce, komunista je bio, a radom iz Polimlja, pa počeo seljacima da pravi žalbe na žandarme i da ih šalje višim vlastima. U žalbama je opisivao kako nas ni krive ni dužne na muke turaju, pozivaju u žandarmerijsku stanicu na saslušanje, pa jedan žandar drži batinu podignutu uvis, a drugi pita i saslušava, nema “nije” za sve što pita, nego “jeste” ili batina po glavi. Gledao nam je učitelj i leđa, gdje ne bi ostalo ni prstom da takneš na koži bijelog, no modro, pa smo od uboja krv promokrili i u ovčije kože se zavijali da se liječimo. Gledao on to, a ne bješe izjelica, no prav ko kantar. Ulivao nam je nadu da će doći vrijeme sloge, pravde i jednakosti kada se neće ljudi razlikovati po bogatstvu i imenima, već po radu i poštenju. Braneći narod učitelj se zamjeri žandarmima.
Žandarmerijska stanica je bila na ravničku nedaleko iznad škole, odakle su žandarmi motrili ko sve dolazi kod učitelja. Učitelj je imao sitnu djecu i ženu domaćicu i radi varenike je držao kravu, koju je u školskom dvorištu napasala njegova žena. Kod nje su se u neradno vrijeme sakupljale komšijske djevojke da uče od nje vez i nove načine pletnje. Dok jednog dana izbi na bijelu pastušatu konju komandir žandarma. Pastuh, kad vide kravu, pored koje je sjedila učiteljeva žena sa seoskim djevojkama, potrča ka njoj. Učiteljeva žena i djevojke pobjegoše u školu, a komandir raizgra bijelca u kratkim skokovima i zamičući uz ledine na brzom konju opali u vis nekoliko puta. Učitelj i seljaci kad za ovo čuše zaškrgutaše zubima u sebi. Riješiše da to prećute, ali su strepili da će žandarmerijski komandir opet stići na pastuhu, u trku polegnut po sedlu, sa šapkom natučenom na sivim strogim očima i ufitiljenim i podvrnutim brčićima pod njom.
Moglo mu se, mlad i azgin je bio a vlast mu u šakama. I zakapricizirao se učitelju, svom zemljaku. Jednoga dana, da li su učitelj i seljaci htjeli da provjere, da li je ono komandir žandarma Srđan napravio namjerno ili je ispalo slučajno, a da sam nije znao neobične sklonosti svoga konja, tek seljaci ponovo dođoše kod učitelja i dovedoše djevojke, koje izađoše sa učiteljevom ženom napolje da pored krave sjede, pletu i vezu. Mora da je neko od žandarma pratio šta se kod škole događa i javio komandiru, tek on iznenada ponovo izbi na pastuhu koji zanjiska i zagna se ka kravi. Ali krava ga dočeka rogovima u rebra, te pastuh odskoči, obori komandira sa sebe, samo mu noga osta upredena u uzengiji, pa uplašen i uboden prsnu ka stanici vukući komandira. Skinula mu se šapka, ispao mu pištolj, i pričalo se da je, od bandaranja glavom po klekama i kamenju, od povreda jedva živ pretekao.
Žandarmi su sumnjali da su učitelju noću seljaci doveli drugu kravu sličnu učiteljevoj, ali koja bije i ne da se primaći konju ka sebi i na sebe. A neki su išli čak dotle da su tvrdili da je učitelj mjesto krave komandiru podmetnuo kravu sličnog bika…Učitelj je premješten iz sela kao buntovnik koji podržava narod protiv vlasti. Poslije za vrijeme rata čusmo kako je učitelj otišao u partizane, a žandarmerijski komandir u četnike. Jednom se pronije glas kako je Srđan poručio seljacima našeg sela:
“Eto me kod vas na ručak, pripremite pirinča a ja gdje dođem učinim vatre i mesa…”
Vratio se Mašan u naše selo sa partizanima kada su nas oslobodili od okupatora. I prije nego će nastaviti ratni put, održao je govor sakupljenom narodu, da je, evo, stigao dan koji smo očekivali, a narod ga je grlio, od radosti plakao i na rukama nosio. Arslan zaćuta i učitelj Dino primijeti da su već stigli u selo. Prolazeći sokacima pored kuća, učitelj ču kako djeca radosno trče ispred njega, ulaze iz avlije u avliju i javljaju drugoj djeci:
“Evo stiže novi učitelj!”
