Redakcija ŽENSKA NARODNA NOŠNJA ROŽAJSKOG KRAJA
Iz fonda JU Zavičajni muzej Ganića kula Rožaje
Priredio: Omer Kalač, dokumentarista JU Zavičajni muzej Ganića kula Rožaje
FOTO: Damir Skarep
Rožajska oblast se nalazi na krajnjem sjeveroistoku, u najšumovitijem dijelu Crne Gore, u izvorištu rijeke Ibar. Okružena je planinama Hajla, Žljeb, Mokra Gora, Krstac i Turijak. Na ovom prostoru su se oduvijek ukrštali putevi iz limske u ibarsku dolinu i odatle račvali na istok ka Kosovu, na sjever prema Srbiji, na jug prema zetskoj i skadarskoj kotlini i Jadranskom moru. U rožajskoj oblasti danas živi nacionalno i vjerski heterogeno stanovništvo: Bošnjaci, Crnogorci, Srbi i Albanci što je, svakako, uticalo na raznolikost nošnji ovog kraja.
Ženska nošnja u ovoj oblasti izrađivana je od različitih materijala pa su, stoga, uočljive razlike između seoske i gradske nošnje. Dok nošnju na selu odlikuje izrada od materijala nastalih u okviru domaće radinosti – vune, konoplje, lana i kože, gradsku nošnju karakteriše izrada od finijih uvoznih materijala. Od kraja XIX vijeka, pod uticajem grada, i na selu se sve više upotrebljavaju razne vrste uvoznih pamučnih i svilenih materijala, kao i finijeg sukna od kojeg se šiju pojedini elementi narodne nošnje. Gotovo svi poslovi vezani za izradu seoske nošnje spadali su u djelokrug ženskog rada, pa se podrazumijevalo da žena zna da koristi trlicu, motovilo, grebene, preslicu i razboj. Preradom konoplje i lana dobijalo se platno od kojeg su izrađivani osnovni djelovi nošnje košulja i gaće, dok se preradom vune dobijalo sukno od kojeg su se radili gornji odjevni haljeci: jeleci, zubuni, haljine… Od vune pripremljene za pletenje i tkanje žena je izrađivala čarape, pregače, pojaseve i torbe. Gotovo sve što je izatkala, sašila ili oplela nastojala je i da što ljepše ukrasi.
Karakteristični djelovi seoske nošnje su šorta, fistan, jelek i miltan. Šorta je košulja šivena od konoplje, lana ili pamučnog platna, dugih rukava, dužine do kukova. Oko otvora na prednjicama i po dnu rukava košulja je ukrašena rešmom – heklanom čipkom od pamučnog konca. Fistan je bogato nabrana suknja, šivena od istog materijala kao i šorta, iz više pola, dužine do članaka. Oko struka se nosio tkani pojas, koji se uvrtao kao gajtan i omotavao u tri – četiri reda sa naglašenim razmacima vidljivim sa zadnje strane.
Najčešće je tkan od crne, bijele i crvene vune u karo dezenu. Preko fistana, sprijeda, nosila se zaprega – kecelja, tkana od raznobojne vune na kojoj dominira crvena boja.
Mlađe žene su nosile kraće pregače, dok su kod starijih one bile znatno duže i šire. Na gornjem dijelu tijela, preko šorte, nošen je jelek ili miltan. Jelek je izrađivan od dezeniranog platna ili jednobojne tkanine i ukrašavan gajtanima. Miltan je haljetak sa dugim rukavima, dužine do ispod grudi. Izrađivao se od tankog sukna, najčešće crvene boje i bogato ukrašavao vezom i gajtanima od crnog konca. Mogao je biti i od svilenog materijala – hare, u zelenoj, žutoj, roze ili plavoj boji, sa širokim rukavima pri dnu pokupljenim i blago namrskanim.
Na nogama su se nosile vunene čarape uglavnom bijele boje i opanci rađeni od goveđe ili ovčje kože, sa prepletom od pamučnog konca.
Postojala je još jedna varijanta seoske nošnje koju je karakterisala košulja, gaće sa bućmama i zaprega.
Košulja sa dugim rukavima, dužine do koljena, šivena je od konopljanog i lanenog platna domaće izrade. Gaće su šivene od istog materijala, dosta široke, dužine do ispod koljena. Dio koji prelazi koljena je bio uži i dosezao je do gležnjeva, rađen od drugog materijala, hintanog – pamučnog platna i ukrašen bućmama (našivena čipka).
Preko košulje i gaća nosila se zaprega, (učkurnjača, okrugača) u formi suknje sa rasječenim bočnim stranama. Šivena je od debljeg sukna, najčešće bijele boje. Ukrašavana je gajtanima crvene ili crne boje, našivenim dužinom ivica i preko sredine.
Gradska nošnja je terzijske izrade i svojim bogatstvom je upućivale na materijalne mogućnosti, a samim tim, bila i jasan pokazatelj staleške pripadnosti. Za njenu izradu korišćeni su brojni materijali fabričke izrade: čoja, somot i razne vrste pamučnog i svilenog platna, a ukrašavala se srmom (srebrnom ili pozlaćenom žicom), metalnom i svilenom čipkom (bikmom, bućmom), kao i svilenim koncem i gajtanima.
Osnovni djelovi ženske gradske nošnje su košulja, dimije, jelek i anterija. Košulja – svilenica bijele boje, dugih širokih rukava, dužine do kukova, ukrašena je oko otvora na prednjicama i rukavima vezom od zlatnog konca ili heklanom čipkom sa raznobojnim cvjetićima. Dimije su šivene od svilenih jednobojnih tkanina ili tankih, vunenih, različito dezeniranih materijala. Pomoću učkura skupljaju se u struku i u širokim naborima padaju do stopala, gdje su pokupljene u pačaluke – naknadno našivene kratke nogavice, ukrašene reljefnim vezom od pamučnog ili zlatnog konca. Oko struka se nosio pojas – kolan od srebra kujundžijske izrade. Preko košulje se nosio jelek, haljetak bez rukava, dužine do ispod grudi, sa duboko izrezanim prednjicama. Izrađivana je od pliša, čoje, somota, brokata ili svile u različitim bojama i ukrašavana vezom od pamučnog ili zlatnog konca i dugmadima našivenim dužinom obije prednjice. Nošen je i miltan – haljetak dužine do struka, sa dugim zvonasto krojenim rukavima. Šiven je od svilenog materijala, često u istoj boji kao i dimije. Miltani su izrađivani i od čoje, najčešće crvene boje, ukrašavani vezom na prednjicama i rukavima ili ukrasnom trakom dužinom ivica.
Udate žene su preko košulje oblačile anteriju, dugački haljetak, najčešće šiven od tamnocrvene čoje. Anterija je krojena tako da gornji dio prijanja uz tijelo naglašavajući struk, odakle se blago širi, dosežući do ispod koljena. Ukrašavana je širitima dužinom ivica i biljnim ornamentima vezenim po čitavoj površini.
Na nogama su se preko bijelih pamučnih čarapa nosile: papuče natikače, nanule ili crne kožne cipele.
Na glavi je nošena šamija, marama od pamučnog ili svilenog materijala bijele boje, sa ojicama od raznobojnog konca. Preklapala se na pero i vezivala na potiljku.
Žene su češljale kosu tako što su je dijelile po sredini – na razdvojak, a potom uplijetale u dvije pletenice koje su slobodno padale niz leđa. Djevojke su uplitale kosu u jednu pletenicu – kurjuk, koju bi prebacile sprijeda da slobodno padala niz prsa. Na glavi se nosila šamija – krpa od bijelog ili dezeniranog platna, dužinom ivica ukrašena ojicama. Djevojke i mlađe žene su trouglasto presavijale šamiju, njene krajeve ukrštale na potiljku, pa ih vraćale i vezivale na tjemenu. Starije žene su krajeve ukrštale ispod brade i umetale ih sa strane, uz obraz. U upotrebi je bila i velika šamija – namazbes marama kojom bi se pokrivala žena prilikom izlaska iz kuće.
Žene i djevojke su češljale kosu na isti način, tako što su je dijelile po sredini i pravile pletenice. Djevojke su ih najčešće nosile spuštene sprijeda, a kod udatih žena su padale niz leđa, ili su se obavijale oko glave. I žene i djevojke su kosu često bojile kanom.
Na glavi su nosile mali fes, preko kojeg se stavljala šamija – marama izrađena najčešće od bijele svile, ukrašena šljokicama. Imućnije žene su imale tepeluk – fes izvezen biserima i zlatom. Udate žene su oko glave vezivale sujru, krpu od bijele svile ukrašenu ojicama od raznobojnog pamučnog konca.
Uz narodnu nošnju neizostavan je i nakit koji je, osim dekorativne i praktične funkcije, imao i razna simbolička značenja; obilježavao je ekonomsku moć, vjersku pripadnost, bračni status, a veoma često je imao i ulogu zaštite od zlih sila i uroka. Nakit se izrađivao u kujundžijskim radionicama i u kućnoj radinosti. Rađen je od srebra, zlata, mesinga, bronze, ali i raznovrsnih metalnih novčića, bisera i raznobojnih perlica, najčešće tehnikom livenja i filigrana. Njime su se ukrašavali glava, vrat, grudi, struk i ruke.
Glavu su krasila oglavlja načinjena od sitnog metalnog novca i bisera sa tepelucima filigranske izrade, kao i razne vrste naušnica.
Oko vrata su nošeni niske metalnih novčića različite veličine, često u kombinaciji sa raznobojnim perlicama.
Na gornjim djelovima odjeće nošeni su broševi i razne vrste nagrudnika, a struka se opasivao karakteristični srebrni pojas, kolan (ežder), sastavljen od više međusobno spojenih srebrnih pločica različitog oblika, sa kopčom u obliku mašne ili raširenih leptirovih krila. Čest ukras na ženskim pojasevima jesu posebno ukrašene kopče za koje je uobičajen naziv pafte, rađene od srebra u formi badema, lista, ploče ili kruga.
Na rukama je nošeno razno prstenje i belenzuci (narukvice), često ukrašeni staklićima u boji.
Na nakitu je bila zastupljena geometrijska i floralna ornamentika. Od geometrijskih ornamenata javljaju se krug, heksagram, trougao, romb, polumjesec, a od biljnih cvjetići, listovi, lozice i grančice. Svi ovi motivi u osnovi simbolizuju život, sreću, zdravlje i bogatstvo.
