Zijad Pandur: Svjetovi (Treće mjesto na konkursu časopisa Avlija za 2015.)

Sjedila je za stolom na terasi restorana, nepomična kao kip, a oči su joj bile uprte negdje u daljinu. Nije ni slutila da ju je posmatrao. Njen mir ga je neodoljivo privlačio. Bio je ubijeđen da je to žena njegovog života, tačnije, bio je ubijeđen da sanjaju iste snove. Pitao se o čemu razmišlja dok tako čeznutljivo gleda u daljinu. Krajolik u koji je gledala bio je doista predivan. Bila je to poezija milosti i ljepote – neopisivi šumski krajolik. I sâm je uživao posmatrajući krajolik, ali bio je siguran da je njezin pogled išao dalje i dublje od tog krajolika, odnosno, bio je mišljenja da je ona gledala „kroz“ krajolik.
U svakom slučaju, odlučio je da joj mora prići. Zapalio je cigaru, a onda počeo razmišljati o načinu na koji će to uraditi. Htjeo je da to bude nešto originalno i duhovito – ali čega god bi se sjetio, djelovalo bi mu isuviše trivijalno.
Napokon se osmjehnuo. Ugasi cigaru, i sav egzaltiran krenu prema njenom stolu. Prišao je blizu stola, ali ona ga nije ni primjetila nego je i dalje zurila u krajolik.
– Mi živimo u istom svijetu, zar ne?
Ona se naglo trgnu, začuđeno ga pogleda.
– Kakvom svijetu? – upita ga.
Na licu mu se odjednom ukaza razočarenje.
– Oprostite, greška – reče tiho. Ona ga pogleda razrogračenih očiju, a on stidljivo obori glavu, a zatim se okrenu i zaputi prema svom stolu.
Sjedajući za sto pomisli: ,,Bio sam ubijeđen da sanja o nekome kao što sam ja, i bio sam ubijeđen da sam to ja, zato sam i očekivao da će mi se obradovati i reći: Napokon! Izvolite sjesti!“
Još dugo je sjedio i razmišljao, ali iz tog razmišljanja dozva ga ženski glas:
– Mi živimo u istom svijetu, zar ne?
– Kakvom svijetu? – upita mehanički.
– Oprostite, greška – reče žena, a zatim se okrenu i ode.
Gledajući ženu dok odlazi, žalio je samog sebe. „Tražiš od drugih ono što ni sâm ne daješ drugima.“, pomisli on. Okrenuvši glavu, pogled mu zastade na stolu za kojim je sjedila žena kojoj je maloprije prilazio, nekoliko trenutaka gledali su se u oči, a nakon toga ona mu se podrugljivo nasmija, a on opet stidljivo obori glavu i nastavi razmišljati zureći u sto. U jednom trenutku dok je pripaljivao cigaru, opet je čuo ženski glas:
– Oprostite…
Ne dižući glavu, ushićeno uzviknu:
– Napokon!
– Ja bih da naplatim – reče konobarica. – Završavam smjenu.
Ljutito je pogleda, a zatim upita:
– Šta da naplatite?
– Molim?! – uzviknu konobarica.
– Ne živimo u istom svijetu, razumijete?
– Ne razumijem – čudila se konobarica.
– Razumjećete jednog dana – reče, a zatim izvadi novčanik i plati.
„A budale, majko moja.“, pomisli konobarica vraćajući se za šank.
„Budalo jedna, kako ne razumiješ?“, pomisli izlazeći iz restorana.
Prilazeći autu, okrenu se i pogleda na krajolik, a zatim ga prezrivo upita:
– Razumiješ li ti, a?