Redakcija Zoran Janković
BEGOVSKA ŽENA A FRANCUSKINJA
Bosna je zemlja koja se povija ali se ne mijenja
Ivo Andrić, roman Omer Paša Latas
Sudbina se na različite načine poigrava sa ljudima. Mnogo je primjera u našim životima kad se ukrštaju putevi između ljudi različitih rasa, kultura, običaja i navika zahvaljujući samo jednom ljudskom stanju, koje kada ga osjetimo, mijenja sve rasne, kulturne i čaršijske navike. To stanje se, jednostavno, zove ljubav. Prava ljubav ne utiče na svijest jer ona nije prisila, ona je stanje kojim onaj koji voli i kad mu nije lijepo širi toplotu oko sebe.
Ova priča govori jednom takvom primjeru. U predvečerje Drugog svjetskog rata u Sarajevu je živjela jedna stara begovska porodica. Recimo da se prezivala Salihspahić. Najmlađi sin Ahmeta Salihspahića je 1934. godine završio srednju školu i stasao za fakultet. Bila im je porodična tradicija da studiraju u Francuskoj. I poslaše mlađanog Safeta na Sorbonu da studira medicinu. Stasit i brzog uma, izuzetno vrijedan i ambiciozan Safet je, kao i njegov otac, u roku završio najteži fakultet na najprestižnijem univerzitetu u Evropi.
Sa koferom punim divnih uspomena na grad svjetlosti i đačko doba Safet je doveo i jednu sićušnu djevojku, inteligentnog izgleda, koja će mu kasnije postati vjerna supruga i roditi mu troje divne djece. Ona je zvala, recimo, Beatris i završila je na Sorboni, čini mi se, hemiju.
Bilo je u tom periodu vrlo teško biti žena u Bosni iz raznih razloga. Patrijarhalna sredina je imala vrlo malo poštovanja prema ženama a i sam islam (na koga je, naravno, Beatris prešla jer je to uslov da se sklopi vjerski brak u svim religijama) ima posebne propise o odnosima između muškaraca i žena. Njihov brak, zasnovan na ljubavi, je opstao i na vjekovnoj toleranciji koja je bila u duhu naroda iz koga je Beatris poticala, tako da je ona nosila odjeću koja je predviđena za muslimanke a u neformalnim situacijama i građansko odijelo.
Kako je njihova porodica proživjela Drugi svjetski rat, ja ne znam. Kako su živjeli poslije Drugog svjetskog rata ni to ne znam. Ali pamtim da se, kad sam bio mladić, pričalo o gospođi Beatris kao o vedroj i nasmijanoj dami. (Nju su svi zvali gospođa u doba kad su obavezne titule bile drug i drugarica). Francuskinja koja zna da kaže čisto r. Pričali su mi i o njenom izgledu, o krtom i malom tijelu, koje je imalo veliku energiju i mnogo duha.
Evo jedne priče o njenom duhu i ljubavi prema voljenom čovjeku i narodu kome je on pripadao i kome je ona posvetila svoj život. Ovo je priča o Bosni i duhu bosanskog naroda krajem tridesetih godina prošlog vijeka. Ta priča i danas ima mnogo sličnih primjera.
Tih godina, kad su došli u Bosnu, bilo je vrlo teško živjeti i bogatom čovjeku. Veliko siromaštvo jedne države nije nikad činilo dobrim život ni bogatim ljudima. Nestašica svega i svačega se vidjela na svakom koraku. Dugački redovi za svaku vrstu robe su bili normalna pojava. U jednom od takvih redova se našla i gospođa Beatris koja je željela da kupi somune u nekoj pekari, na čaršiji u doba Ramazana. Nevjerovatno, ali istinito, jedna ista žena je mogla u redu za somune da doživi različit odnos u zavisnosti od toga kako je bila obučena. Kada bi obukla šamiju i dimije od prekrasne svijetlozelene saten svile i stala u red kao smjerna i poštena muslimanka, čim bi došla na red neki bi kabadahija prišao (takvih je uvijek bilo i biće) i lagano je gurnuo i rekao: “Bježi ženo šta se guraš.”
Onda je naravno niko ne bi puštao ispred njega jer je ispala iz reda i tako bi morala da čeka dobru volju nekog pekara da kupi somune. A gospođa Beatris nikada nije voljela da se prestavlja kao begovska snaha. (To je prosto osobina smjernih ljudi). A da ne bi više doživljavala neprijatnosti a i gubila vrijeme ona je pribjegla lukavstvu jer je dobro poznavala mentalitet bosanskog naroda. Obukla bi građansko odijelo i laganim korakom pošla ka pekari dok su je pratili požudni pogledi besposlenih čaršijskih zevzeka, onih istih koji su je izguravali iz reda za somune. Stala bi u red i ne bi prošlo ni minut a neko od zaludnih servilnih bi uzviknuo:
“Izvolite gospođo, nema potrebe da čekate u redu. Tamam posla da vi čekate.”
Eto, ovo je lijepa i duhovita priča o jednoj običnoj ženi u jednoj neobičnoj sredini. Priča o ženi koja se nije promijenila a prihvatila je različitost sredine kakva je Bosna bila.
Gospođa Beatris je bila kao Bosna, nepromjenljiva i nepomirljiva, ponosna, tvrda i opora, godinama gažena kao trava u napuštenom parku Evrope ali nesalomiva kao mlada jasika koja se pod vjetrom savija ali ne puca. Tako se ni gospođa Beatris, ni Bosna nisu mijenjali ali su opstali.
Ovu priču posvećujem Ivi Andriću, piscu koji je živio i pisao duhom Bosne. Šteta što on nije napisao priču o ovoj ženi. On bi znao kako. Ja umijem samo ovako.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
