Zoran Janković: Idiot – Onaj koga ne zanima politika

Idiot – Onaj koga ne zanima politika[1]

…Nije kriva Mlava,

nije kriva Sava,

nije kriva Drina,

već je kriva

njihova materina.

(Nepoznati autor)

Priču koju ćete pročitati mi nije ispričao niko. Nju ja,  upravo, sad izmišljam. Kad neko izmišlja priču, onda ona mora da ima svoju ideju, tok i završetak. Ova izmišljena priča, sigurno, nikad neće imati kraj:

Živjela su, tamo negdje, nekad davno, dva brata. Neka gadna voda, jedne godine, posle velikih kiša, dubila korito tačno na međi koja je dijelila braću. Nastavile se kiše i idućih godina, a voda je vremenom postajala široki potok. Pojavile su se podzemne vode tako da je vremenom potok tekao, čak i kad nije bilo kiša, a kasnije se pretvorio u pravu rijeku.

Do tog vremena braća su živjela, obično, sa svim problemima koje nosi zajedničko domaćinstvo porodica koje su u srodstvu i stanuju u blizini. Svađale su se, pa onda, mirile jetrve. Zavidna svekrva je snahama smišljala prevare taman toliko da u dosadnim, zimskim večerima razbiju monotoniju seoske sredine.

(Prirodna pojava genetskog porjekla je da svekrve ne vole snahe i obratno. Većina svekrva razmišlja o snahama ovako:

„Šta li ima u toj ženi kad je ona omađija moga sina toliko da on više ne dolazi materi na konak.?“

Snahe opet u mislima vide svekrve ovako:

„Kako li je ona žena izludila mog muža kad on po čitav dan priča o njoj, a svoju zakonitu ženu jedva i pogleda.?“

Znam sigurno, da se s ovim neće složiti većina svekrva i snaha naglas, što, takođe, smatram da je prirodno, ali sam siguran da će same sebi priznati da ima, bar jedan djelić istine u ovim riječima. Priroda je, kad govorimo u sebi, uvijek pobjednik.)

Kad ih je potok pregradio, odnosi među braćom se, odjednom, promjeniše. Počeše braća da govore različitim jezicima, i obojici se činilo da se onaj drugi promjenio. Onaj brat, koji je ostao sa Zapadne strane obale novonastale rijeke, je po-

čeo da podražava govor ljudi koji su živjeli s njegove strane. Smatrao je da je to normalno, jer više ne živi na istoj strani sa rođenim bratom. Sad se on, napokon, mogao se sjetiti svih jada koje su preživjeli njegovi preci od Istočne strane, zaboravljajući da su to isto preci i njegovog brata koji je sada živio na toj strani. Glasno se busao u prsa govoreći da su njegovi porjeklom sa Zapadne strane, i da su samo pukim istorijskim sudbinama imali veze sa Istočnom stranom. Bio je izuzetno ponosan na svoje porjeklo kao da je ono, preko noći, prestalo da bude porjeklo i njegovog brata.

Drugi brat, koji je živio sa Istočne strane, je bio preneražen ponašanjem svoga brata, ali nije primjećivao da i on oponaša govor Istočne sredine kojoj je, odjednom, počeo da pripada. Vičući, iz sveg glasa, da ga čuju sa druge strane rijeke, govorio je da je njegov brat izdao rod i korjene svoje porodice.

Govorio je da bi im se preci okretali u grobu kad bi mogli da čuju kako se njegov brat ponosi svojim Zapadnim porjeklom.

Kao i sva braća, oni su imali istu slavu i proslavljali su je, prije nego što se pojavila rijeka, dostojanstveno, kako i priliči, ljudima koji poštuju svoje porjeklo. Dolaskom rijeke sve se promjenilo. Brat sa Zapadne strane je promjenio način slavljenja slave; uveo je nove običaje i govorio je da se tako nekad slavilo u njegovoj porodici. Drugi brat je nijemo klimao glavom i proklinjao dan kad mu je majka rodila brata, govoreći da je to jeres, i da su oni oduvijek slavili slavu onako kako on radi, ali nije primjećivao da, ustvari, vremenom preuzima običaje Istočne strane kojoj je, nastankom nesrećne rijeke, odjednom, pripadao. Obe slave su, iz godine u godinu, prerastale u gozbe, sve u želji da slava, jednog od njih, bude bolja i veća od slave onog drugog, a nisu se obazirali na to da su im domaćinstva postajala sve siromašnija. Naravno, i djecu su naučili da se ne vole. Djeca kao djeca, otvorena i iskrena, su često preko rijeke jedna drugom dobacivala ono što su njihovi roditelj govorili među sobom, zatvoreni u tamnicu svojih strana, Zapadne i Istočne.

„ Ej, čobani. Dođite ovamo da vidite kako se ovdje kod nas na Zapadnoj strani živi. Bjež’te iz te sirotinje dok vam je vrijeme!“

Djeca sa Istočne strane su se grohotom smijala i odgovarala su na zadirkivanja:

„Šta vam je korist, jadnici, od vašeg bogatstva kad nemate ni obraza, ni ponosa. Šta je korist Zapadnoj strani od vas? Ko izda svoju zemlju izdaće i tuđu!“

Vremenom se dječija svađa pretvarala u bujice psovki.

One bi prestajale, najčešće, kad bi djeca ogladnila od silne vike, i otišla kući da se najedu. Brzo bi se vraćala, a zadirkivanje i vrijeđanje bi trajalo sve do mraka, kao da je to obična dječija igra i čim svane ona bi se ponavljala.

Vremenom su se psovke ponavaljale, pa su postale dosadne, te su djeca počela da bacaju kamenje; prvo u rijeku, a onda i preko rijeke, sve dok ih ne bi, očevi i majke, utjerali u kuću.

Jednog dana je, jedan od tih kamenčića, pogodio jedno dijete, koje je živjelo sa Zapadne strane, i razbio mu je glavu.

Naviknut na običaje i navike Zapadne strane, otac povrijeđenog djeteta, a brat čovjeka čije je dijete bacilo kamen i razbilo glavu rođenom bratiću, prijavi nadležnim Zapadnim vlastima nemio slučaj. Vlast, kao i svaka civilizovana, odluči da se ne zna tačno s koje strane je bačen kamen, jer je „teško utvrditi ugao elevacije inkrimisanog kamena s obzirom na vremenske prilike koje su vladale tog dana“. Naime, puhao je jak vjetar a je to bio dovoljan argument da vlast Zapadne strane proglasi ovaj slučaj kao nerješiv.

“Ma, jeb’o vas vjetar.“

Reče u sebi brat koje je živio sa Zapadne strane, i u njemu proradiše, zaboravljeni, Istočni geni, te on frljacnu oveću kamenicu pravo na kuću brata sa Istočne strane, a taj kamen uleti pravo kroz prozor, usred podnevnog ručka, pod noge njegovom bratu.

Ne zna se tačno ko je od braće bio više uplašen. Nekoliko dana je vladala grobna tišina. Ni djeca nisu izlazila na ljetno, prelijepo sunce. Samo su pušteni kerovi iz predostrožnosti da ona suprotna strana ne bi probala da pređe na drugu stranu. U sebi su oba brata žalila zbog ovoga što se desilo, ali je svako imao opravdanje za svoj gest. U ranu zoru bi odlazili na njive da rade, ali bi se kratko zadržavali u strahu da neko sa suprotne strane ne proba da pređe na ovu stranu. Stoku su sklanjali što dalje od rijeke, u strahu da im protivnička strana ne bi napravila štetu. Ožednjeloj stoci su tek pred mrak nosili vodu. Bližila se jesen, a ljetina je sve više propadala, i bojazan od nadolazeće zime je postajao sve veći na obe strane.

Običnom seljaku je život sam od sebe dovoljan neprijatelj, a kad za neprijatelja zaradi još i brata koji je promjenio običaje i navike njihovih roditelja, onda strah, koji se uvlači u nesrećne ljude, postaje sve veći.

Željno su oba brata očekivala dan kad će se pojaviti On, čovjek koga su obojica poštovala kao zavjet njihovog oca, i koji bi im svake godine dolazio u posjetu početkom jeseni. Proveo bi nekoliko dana kod jednog, pa onda nekoliko dana kod drugog brata, pazeći, na to, da tačno isti broj dana provede kod obojice, da se braća, i ovako zavađena, ne bi još više zamrzila.

Te godine ne bi pravoga ljeta; sumaglice i kiše su smjenjivale škrto sunce, pa je ljeto sve više ličilo na odnose među braćom.

Ove godine se On pojavio nekoliko dana ranije, i kad je čuo jadanja oba brata reče svakom ponaosob:

„Vaš problem je nastao pojavom rijeke koja vas je podijelila. Govorio sam vam da napravite most, ali se nikad niste mogli dogovoriti, ni gdje da bude, ni koliko ko da uloži u njega. U nadi da ćete napraviti most i riješiti vaše probleme prelazeći s jedne strane na drugu, nisam vam nikad rekao pravu istinu o nastanku rijeke koja je podijelila vašu porodicu. Želim da se nas trojica  nađemo na nekom neutralnom mjestu, i da vam ispričam kako je nastala rijeka koja je krivac za sve probleme koje vi imate među sobom. Jedino zajedničko što vi imate je crkva na brdu koju podigli vaši pradjedovi, i oni grobovi vaših roditelja pored nje. Želim da se nađemo na tom mjestu.“

Braća su početku odbijala da sjede jedan pored drugog, jer su vremenom bili naučili da nemaju nikakve odnose, ali bi se često, u dugim, ljetnim noćima, sa sjetom sjećali zajedničkih sijela; prvih ašikovanja sa curama, svadbi i veselja. Sjećali su se i zavjeta na samrtnoj postelji koji su dali svom ocu da će kad god budu imali problem poslušati Njega, mudraca koji je bio prijatelj njihovog oca i čije su riječi sa oduševljenjem uvijek slušali.

Naposletku su pristali na mjesto sastanka koje je odredio On, i našli su se na vrh brda na kom je bila nekad zajednička crkva koju su podigli njihovi pradjedovi. Grobove svojih  roditelja su posjećivali rijetko i krišom jedan od drugoga.

„ Pogledajte šta ste napravili. Imanja vam opustjela. Crkva pradjedova vam je oronula. Roditeljski grobovi vam u korov zarasli, a vi se raspravljate oko dječijeg kamena. Nije kriv ni dječiji kamen, ni rijeka. Krivi ste vi što ste dozvolili da vas drugi zavadi. Nije vas zavadila rijeka, nego oni koji su napravili rijeku. Nisu rijeku napravile kiše i oluje koje su onomad prohujale ovuda, nego Zapadna strana koja je od izvora produbila korito potoka, i Istočna strana koja je, na ušću koje se nalazi na njenoj teritoriji napravila branu. One su to napravile zato da bi vi postali njihovi robovi. Sad kad su vam propala imanja, vi rasprodajete djedovinu u zabranu da bi   kupovali hranu svako od svoje strane za skupe pare, jer         vam je ljetina, zbog vaše zavade, propala, a to je bio cilj vaših, lažnih strana. Nema vam napredka bez sloge. Nju su vam, iz interesa, praveći rijeku, oduzele vaše strane. Do tada su vam djedovi bili jedno.

Gdje vam je amanet roditeljski da je važnije biti čovjek nego mali sluga velikog gazde?

U pamet se, braćo, i napravite most preko rijeke da vam djeca znaju da je trava ista i s jedne i s druge strane rijeke. Neka se momci uvjere da su djevojke lijepe ili ružne i s jedne i s druge strane; da nije važno s koje si strane, nego kakav si čovjek.“

Šta je dalje pričao, On, mudrac kome su se smijali trgovci istorijom s lijeve, i s desne strane rijeke, ne znam; šta su braća odlučila, takođe, ne znam, jer ja ne mogu da izmišljam priču dalje od vremena u kome živim, i od prostora u kome, jedva, danas opstajemo, bili mi braća ili ne. Taj prostor je vječito smetljište civilizacije, i istorijska promaja u njemu puše jer se nalazi u dolini između dva brda koja se zovu Zapadna i Istočna strana. Taj prostor se zove Balkan, ali ga nikome nije nikad ničiji deda ostavio u amanet. On je obična zemlja koju nikad niko ne može u saksijama raznih civilizacija prenijeti na drugo mjesto.

Jovan Cvijić je napisao:

„…Srbija je kuća na putu. Kuću na putu možeš ili braniti puškom od putnika, ili ako si mudar, možeš im samo naplaćivati putarinu…“

Isto važi, za svaki dio Balkana, od pamtivijeka, pa do danas. Sve zavisi, kao u mojoj, izmišljenoj priči, od Zapadne ili Istočne strane balkanske rijeke, i od braće koja žive svako na svojoj strani. Njih, nekad, spajaju mostovi, a nekad ih dijele zablude. Sve zavisi od politike, i od grube riječi: Idiot, čije  jedno od značenja, u prevodu sa grčkog jezika, na bilo koji od balkanskih jezika sa mog govornog područja, znači isto:

ONAJ KOGA NE ZANIMA POLITIKA.

Pored toga što ova riječ ima korjen iz grčkog jezika. U novije vrijeme postoji nepotvrđena pretpostavka da je riječ „idiot“ balkanskog porjekla, i da je usko vezana za odnose na Balkanu. Naime, vrlo se često događa da se, balkanski narodi, roditelji i njihova djeca, oslovljavaju sa „Idiote“, što opravdava izrečenu, ali nepotvrđenu tvrdnju. Ta riječ, izrečena glasno, je krivac za sve balkanske nevolje.

_________________________

[1] Idiot, – grč.(idiotes) – nestručnjak, neznalica, šeprtlja; privatan, samostalan, onaj koga ne zanima politika.

(Idiot je u atinskoj demokratiji podrazumijevao osobu koja se bavila isključivo samo sobom, svojim privatnim problemima. Odbijanje sudjelovanja u javnom životu, kao što je demokratska vlast u polisu, smatrano je nečasnim, a za idiote su smatrani ljudi koji ne razmišljaju o javnim i političkim pitanjima. Vremenom se pojam idiot udaljio od svog izvornog značenja  i danas označava osobu s mentalnim zaostatkom i lošom procjenom, odnosno glupom osobom.)