Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
KONJI I LJUDI
Sekretarijat, Bukefal i Putko
Konji su za mene bili uvijek simbol veličine i slabosti. Konj je najpametnija životinja na kopnu ali nema ličnost, kao ni pas, pa je zato zgodan da vijekovima ljudi manipulišu njime. Za manipulisanje su najzgodnija živa bića koja su pametna a nemaju ličnost. Najbolji primjer su cirkusi u njima će se uvijek naći mjesto za čovjeka, psa i konja. Velika osobina konja je vjernost. Kada konj u genima nema urođene slabosti, (konja kad ujede odjednom deset pčela, on umre jer genetski ima loš imunitet), može da živi dugo i bude nezamjenjliv prijatelj čovjeku. Istorija je puna takvih događaja. Neki događaji pripadaju legendi a neki su istiniti.
Najpoznatiji konj u bližoj istoriji je, svakako, Sekretarijat. Konjske trke su slika života. Konje na kraju ubijaju, zar ne. Ne mora uvijek biti tako.
Na listi od 100 najboljih sportista svijeta na 35 mjestu je Sekretarijat. Njegovo ime nosi mnogo ulica u SAD a mnogo je njegovih spomenika koji krase razne trgove. Snimljeno je i nekoliko filmova o njemu.
Bukefal je svakako najpoznatiji konj u istoriji starog doba. On je bio konj Aleksandra Makedonskog i o njemu se pričaju razne legende koje je teško odvojiti od stine. Bukefala niko nije smio jahati. Aleksandar je primijetio da se konj boji svoje sjenke i namjestio mu je oglav tako da nije vidio svoju sjenku. Poslije toga ga je Bukefal slijedio vjerno godinama. Bukefal je umro u današnjem Pakistanu, u Pendžabu u mjestu koje se i danas zove Bukefal ili Jhelum.
Moja porodica, takođe, ima jednu priču o ljudima i konjima. Moji deda i baka po majci su živjeli u Vojvodini, u selu Bajmok u blizini Subotice. Oni su rođeni i živjeli u Crnoj Gori do prve polovine dvadesetog vijeka. Poslije Prvog svjetskog rata kada je kralj Aleksandar Karađorđević objavio aboliciju Crnogoraca koji su bili protiv ujedinjena Crne Gore i Srbije desila se prva kolonizacija Vojvodine. Mnogi komiti (protivnici Karađorđevića) su dobili pravo da se dosele u Vojvodinu. Među njima je bila i porodica moga dede. Za dvadesetak godina života na salašu po imenu Madaraš kod Bajmoka stekli su zavidno bogatsvo, pa su shodno tome imali i dva konja koji su vozili samo čeze.
U osvit Drugog svjetskog rata, u aprilu 1941, moj deda je mobilisan u vojsku Kraljevine Jugoslavije a baka Mileva je ostala na salašu sama sa petoro djece i jednim slugom, recimo da se zvao Pišta. (Ostali su se razbježali bojeći se dolaska mađarske vojske). Pišta je, inače, imao kod dede povlašćen status, te je izvodio u šetnju svaki dan dva dedina vranca. Konji su se zvali Nuštar i Putko. Nuštar je bio jak, crni i smireni pastuv kao i sva bića koje su svjesna svoje snage i moći. Putko je bio mlad konj sa bijelim biljegom na čelu, pun snage i želje za dokazivanjem. I kao što to obično biva, u jednoj takvoj šetnji Putko se otrgao Pišti, propeo se na prednje noge i zabio stomak u rudu nekih kola koja su u blizini stajala. Pišta je zašio ranu i spasio konja koji nije mogao da ustane. Pišta je očinski bdio nad Putkom jer je znao da konj koji leži a ne može da ustane je mrtav konj.
Poslije nekoliko dana desio se napad na Jugoslaviju. Pošto se salaš Maradaš nalazi na samoj granici prema Mađarskoj, mađarska vojska je istog dana upala na salaš. Odnijeli su svu imovinu, koja se mogla staviti u torbe i kola. A kao što u svakom ratu komšije mogu biti najokrutniji neprijatelji, (domaći okupatori su u istoriji Balkana uvijek bili okrutniji i opasniji od osvajača sa strane.) sljedećeg dana, domaći Mađari, u uniformama mađarske vojske, odveli su sve životinje sa salaša. Ostao je samo nepokretni konj Putko.
Strah, glad i nemoć jedne žene sa petoro djece ublažavao je jedino stari Pišta koji čak i poslije dolaska Mađara nije htio da ide sa salaša. On je bio vjerni sluga ali i prijatelj mog dede. Pamtio dobročinstva moga dede, za koga je on uvijek bio dio porodice. Sve sluge su ručale za posebnim stolom, samo je Pišta jeo s mojim dedom Tomom. Pišta je vršnjak mog dede, nikad se nije ženio, nikog nije imao od porodice a na salaš je došao kao mladić. On je odlučio da ostane čuvar ove porodice. Dobrota se po nekad vraća dobrotom.
Poslije dvadesetak dana Putko je stao na noge i Pišta je nastavio da ga šeta kao da nije počeo rat, kao da se živjelo normalno. To se brzo pročulo u selu. Jednog dana, lokalni Mađari su došli da rekviriraju konja. Pišta mu je stavio najljepši oglav, oprostio se njim kao sa najboljim prijateljem i vojnici su ga odveli. Poslije nekoliko sati se čula buka. Putko je rzao pred kapijom. Neki divljaci nisu znali s njim da postupaju. Putko nije podnosio bič, (pričao mi je mnogo godina kasnije deda) i on se otrgao. Bijesni Horijevci su ubrzo došli na salaš, vezali konja za lafet od topa i odveli ga. Nenaviknut da vuče teško, Putko se ritao, otimao, grizao na sve strane i otrgao se. Vratio se nazad pred kapiju vezan za lafet. Vojnici su došli izvadili šmajsere i ubili konja pred kapijim i pred očima moje bake i starog Pište. Dobri stari sluga mu je skinuo oglav i proveo čitavu noć bdijući očinski pored konja koji je umirao. U zoru ga je sahranio. Ubrzo je Pišta mobilisan u Hortijevu vojsku a moja baka odvedena u logor u Barč, Mađarska.
Mnogo toga je napisano o sudbinama raznih ljudi u raznim ratovima ali je malo priča napisano o konjima koji su izgubili rat.
Dobrota i ljudskost na različitim zaraćenim stranama je spasila moju baku i njenu djecu ali nije uspjela da spasi vjernog konja Putka. O sudbini Pište niko nikad nije znao da kaže ništa. O Mađaru koji je slabo govorio srpski ali je poznavao odlično jezik ljudskosti i dobrote. Pravi ljudi se mjere pravim djelima, a ne političkim opredjeljenjima, nacijama i vjeroispovjestima.
Takvi su uvijek bili rijetki.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
