Zoran Janković
.
LJUBA TADIĆ
Imao sam priliku da, ovog velikog čovjeka i glumca, upoznam, nažalost, pred sam kraj njegovog života. Dvije hiljade i četvrte godine, išao je teško, kratkim koracima čovjeka koji ima bolove. Govorio je tiho, bez zanosa ali sa mnogo duha. Govor tijela je američki izraz i znači svašta ali kad tijelo ne govori kako treba, dobar govor duha znači da si veliki, a on je to i bio.
Ljuba Tadić je te godine išao često u hotel Metropol. Velika prepreka na tom putu mu je bio pješački prelaz i semafor na Bulevaru. Na tom mjestu sam ja prodavao kolače. Zastao bi pred kioskom, kupio nešto, radi reda, sjeo na stolicu pored kioska, odmorio se i ja bih ga preveo preko užurbane ulice. Sve se to desilo samo nekoliko puta. Kratko smo razgovarali o svačemu pa i o Sarajevu. Jednom sam mu postavio pitanje: ,,Sjećate li se šta ste rekli u Sarajevu 1992. godine na dodjeli nagrade za najboljeg jugoslovenskog glumca?”.
Dubokim baritonom koji traži pažnju i poštovanje je rekao: ,,Naravno da se sećam”.
,,Da li ste to rekli spontano ili namjerno?’’, – pitao sam ga.
Omakao mu se osmjeh na kraju usne i rekao mi je: ,,Namerno, sine, nego šta, namerno. Morao sam da kažem koliko se duboko ne slažem sa politikom ljudi koji su vodili onu zemlju u propast…’’
Jednom sam napisao da se veliki ljudi ne mjere velikim riječima nego velikim djelima a ovo je primjer da velike riječi mogu biti kao i velika djela. Njih je izgovorio Ljuba Tadić.
Sjećam se, pred sam početak rata u Sarajevu na Bijenalu je dodijeljeno mnogo nagrada. Nagradu za najboljeg jugoslovenskog glumca dobio je Ljuba Tadić. Jugoslavija je bila raskomadani leš koji se nije mogao prepoznati. Nju su ubila njena djeca i da su je bar ostavila na miru da strune nesahranjena nego su se naslađavali, na razne načine, nad njenim lešom. Ovo je bio jedan od tih načina. Biti najbolji jugoslovenski glumac u takvoj situaciji je bila ironija. Bilo je to vrijeme kad su se umjetnici polako povlačili iz Sarajeva, izbjegavali ga, a dolazili su na scenu neki novi, nepoznati ljudi, krojači naših geopolitičkih sudbina.
Beogradske Novine su pisale da je Ljuba Tadić odbio da dođe na tu ceremoniju i da je izjavio da nije Jugosloven nego Srbin. Da ne želi doći u Sarajevo, koje nije onaj isti grad za koga ga vežu, inače, divne uspomene. More gluposti su napisali pomagači krojača naših geopolitičkih sudbina, novinari.
Ne kaže se džaba: Kad topovi govore muze ćute. Ali Ljuba Tadić je došao u Sarajevo, koje je bilo na samom pragu rata, kad su lopovluk i bahatluk inih, bili osnova ponašanja. Kad smo puni bili vatrenih govora o ljubavi prema svojim nacija koje su vijekovima bile ugrožene, ali odmah zatim i šupljih fraza o veličini zajedništva koje krasi Bosnu.
Svečanost dodjele nagrade je bila propraćena na televiziji u udarnom terminu u dnevniku. (Televizijski dnevnik su preplašeni ljudi tada gledali kao neko novo svjetlo u tunelu u nadi da će eto baš danas neko rastjerati ratne huškače i da ćemo živjeti kao i ranije.) Većina je tako mislila a govorilo se drugačije. U korist svoje nacije, tako smo bili podjeljeni kao da smo figure u različitim bojama, kao da moramo da se ponašamo po tim pravilima. Nismo ni slutili da se ta igra zove: Rat, smrt i siromaštvo.
Gledam na ekranu Ljubu Tadića kako prima nagradu i razmišljam o obrazu onih novinara koji su pisali da neće doći u Sarajevo. (Poslije se ispostavilo da nemaju obraz).
Stoji Ljuba Tadić za binom, koja izgleda kao da je parlament. (Bilo je mnogo ironije u toj koreografiji). Drži svečani govor. Te riječi nisu ostavile neki dubok trag a trebale su. Nije bilo vremena jer pažnju su odvlačile druge stvari. Osjećao se dah rata, dešavala su se ubistva, sve je brzo teklo; nije bilo vremena da se razmišlja o starom glumcu i njegovim riječima a one se rekle sve o politici, ljubavi prema nacijama i cinizmu života koji i danas proživljavamo.
Ljuba Tadić je rekao: “Ja sam neizmerno ponosan što sam dobio nagradu za najboljeg jugoslovenskog glumca ali ne zato što sam Jugosloven, ja to nisam. Ja sam Srbin po rođenju i vaspitanju ali nisam Srbin po zanimanju.”
To je rekao veliki Ljuba Tadić u praskozorje rata i ušao u moju legendu. Ponosim se što sam ga poznavao tih nekoliko puta po nekoliko minuta.
Nekad se desi da se veliki ljudi mjere i po velikim riječima a da su njihova djela njihovo zanimanje. Dobrota u riječima jednom starog glumca nije pomogla sa se spriječi nesretna sudbina zemlje u kojoj sam rođen ali su velike riječi ostale iza njega kao nauk drugima da se može voljeti svoja nacija a poštovati tuđa.
Nažalost, samo rijetki danas tako vaspitavaju svoju djecu.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj ponovo piše poeziju.