Zoran Janković: Njena priča

Zoran Janković

NJENA PRIČA

Ovu priču je trebalo da napiše jedna žena. Ovo je priča o ljubavi između kćerke i oca. Ovo je priča o pažnji koja se može osjetiti i kad je neko hiljade kilometara daleko kao što smo pomenuta žena i ja. Ovo je priča o dvije leptir mašne koje smo nosili njen otac i ja.

Moja muzo, ovo je tvoja priča.

Duboka osjećanja i pažnja, koja nam u određenim periodima života nedostaju, su pokretači snažnih emocija koje se, naizgled, ne vide, ali one čuče negdje u zamagljenim uglovima našeg sjećanja i onda u nekim momentima slabosti, kad se osjećamo bespomoćno, sva ta osjećanja izlete iz nas i prosto se proliju pred očima slušalaca. Takav trenutak se desio, jedne večeri, kad mi jedna žena, rekla da će napisati priču o svom ocu. Počela je priču, od kraja, o njihovom poslednjem susretu:

„Poslednji put sam ga videla u bolnici, 2. maja 1983. Bio je ponedeljak. (Moja kćerka je rođena baš tog dana četiri godine kasnije.) Posećivala sam ga ponedeljkom, četvrtkom i vikendom. Tog ponedeljka mi je rekao da ćemo morati da odemo do Golupca kad izađe iz bolnice. Sigurno je znao da umire, imao je 38 kila, bio je skoro potpuno slep i jedva je govorio, ali nije izgubio nadu do poslednjeg daha. Niko nije voleo život kao on. U četvrtak je trebalo da odem u bolnicu posle škole. Izašla sam iz škole i odjednom osetila sam neverovatan umor i rešila sam da idem pravo kući. Stigla sam kući oko jedan sat popodne, srušila se u krevet i spavala satima. Moj otac je pao u komu u jedan sat. Umro u pet sati. Ja sam se tad probudila. Eto, možda. smo proveli zajedno te sate kao u nekom zajedničkom snu“

Ovo je tekst koji je napisala žena daleko od grada u kome je rođena i u kome ja živim. Jednog dana me je zamolila da odem na grob njenog oca. Sve neobično događa se uvijek iznenada. Nekoliko mjeseci kasnije, meni su javili da treba da idem na sahranu čovjeku koji je bio otac mog prijatelja. Sahrana je održana na groblju koje je istorijska čitanka Srbije iz 19-tog, 20-tog i 21-vog vijeka. Ovo je dio priče koji pripada Novom groblju u Beogradu.

Na ovo groblje idem bar četiri puta godišnje jer se u njemu nalaze i grobnice ljudi koji su dio moje porodice. Ostali su u srce i sjećanju na neko vrijeme kad smo živjeli život dostojan poštenog čovjeka, doba kada se poštovala porodica, prijatelji i država.

Stigao sam sat vremena prije sahrane i brzo pronašao grob u kome su sahranjeni otac i baka žene za početka ove priče. Sahranjeni su u rozaijumu broj 12. Spomenik je napravljen od bijelog mermera bez nepotrebnih ornamenata sa slikom njenog oca koja je oslikana na crnom mermeru pa se ističe njegov lik koji ostavlja utisak da je to bio čovjek izuzetne inteligencije i elegancije. Dugo sam gledao u tu sliku. Čini mi se da bih tog čovjeka mogao prepoznati na ulici danas da je živ. Imao je lice pravilnih crta i upečatljiv lik kakav imaju osobe kojima se na liku ističu karakter. Osobeni znak je maramica koja je diskretno viri iz malog džepa na dvorednom sokou koji je uvijek bio znak otmenosti i elegancije. Utisak me nije prevario. Njegova kćerka mi  je kasnije pričala da je bio aranžer izloga a to je bilo zanimanje kojim se bave posebni ljudi.

U društvu u kome sam ja živio kao zreo čovjek, to je bio zanat kao i svaki drugi jer je kreativnost bila u drugom planu. Bilo je to doba kad se tražila samo masovnost i zajedništvo. Ništa što je izlazilo iz okvira prosječnosti se nije priznavalo. Kreativnost se smatrana za umjetnost a umjetnost je bila za neke koji su drugačiji; bila je kao nepotreban alat koji se rijetko koristi a bez njega se ne može. U takvom okruženju je njen otac bio aranžer izloga sa plišanom leptir mašnom teget boje. Gledano sa pozicije radnika i samoupravljača bio je peder koji radi dobro svoj posao. Oni koji nisu nikad gledali kako neko uređuje izlog i ne znaju šta su propustili. Na lijevoj ruci aranžer ima narukvicu od sunđera obloženu tkaninom u koju su zabodene čiode. Vještim pokretima aranžer uzima čiode sa narukvice i kači na platno koje postavlja preko neke lutke. Njen otac je to često radio tako da ako bi uzeo neku čiodu više ne bi je vraćao u sunđer nego u leptir mašnu na sveopšte zadovoljstvo publike koja je pratila njegove vješte pokrete. Otac žene koja je trebala da napiše ovu priču je bio poznat i u inostranstvu pa aranžirao mnoge izlo-

ge u Parizu i drugim evropskim gradovima.

Pored groba, njenog oca, na desnoj strani, u skromnoj vazni, kakva i priliči spomeniku na groblju, je bilo uredno složeno svježe jesenje cvijeće žute boje. Nekoliko dana prije toga su bile zadušnice i bilo je lijepo znati da ima neko ko obilazi grob ljudi koji su davno umrli. Znači da su činili dobra djela dobrim ljudima jer samo takvi se pamte.

Nekoliko puta ranije, žena koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od Beograda, mi je ponovo, na moje instistiranje, pričala o njenom ocu, čovjeku koji je nosio leptir mašnu u pogrešno vrijeme. Bilo je to vrijeme uniformisanog načina oblačenja. Doba kad su način oblačenja određivali obrazovanje i struka a parole su bile da su svi jednaki i da sve je zajedničko.

To se zvalo doba bratstva i jedinstva. Lijepa i nostalgična fraza iz doba kad je većina  stanovnika moje zemlje živjela dobro i kad se poštovala država i ljudi. Ja nikad nisam bio pristalica te fraze jer ja imam jednog brata a zato to nam nije bilo potrebno bratstvo. Rodila nas jedna majka. Nikad mi nije bilo jasno zašto bih morao da sa još nekim budem brat da bih ga poštovao. Mogu se ljudi poštovati i da ne budu braća. Ako ljudi žive u jednoj državi i poštuje sebe, druge i državu ne znam zašto bi im bilo potrebno jedinstvo. Meni je to uvijek ličilo na lošu kopiju jedne francuske izreke: egalite, fraternite, liberte – jednakost, bratstvo i sloboda koja je možda bila u duhu vremena kad je nastala ali to je bilo prije dvjesto godina. I ta poslovica nije originalna jer su vremenom iz nje izbačene posljednje riječi: OU LA MORT-ILI SMRT. I takve parole smo gledali u posljednjoj deceniji prošlog vijeka ali kod nas na Balkanu.

Eto u takvom okruženja, selektivne pravde i nepotrebne ljubavi je živio čovjek na čiji sam grob išao. On je samo volio lijepe stvari. Volio je  da nosi leptir mašnu. Ona bila sušta suprotnost od ideologiji tog vremena pa je izazivala odbojnost i podrugivanje. On nije imao odgovor na to pitanje jer je bio tih, nenametljiv čovjek u sredini koja ga je tolerisala ali nije prihvatala. Takva situacija je prilika da vam najbolje društvo budu oni koji su stalno uz vas a niko osim vas ne obraća pažnju na njih. Oni koji vas vjerno prate, uvijek su pri ruci a nisu nametljivi. Takvih je u životu malo ali običnim i smjernim ljudima je to uvijek na umu i oni se prema ovom društvu odnose sa dužnom pažnjom i ogromnom simpatijom, koja ponekad prelazi granice druženja pa vremenom se pretvaraju u pasiju, u ritual koga primjećuju samo oni, bez obzira na okolinu koja ih smatra nepotrebno komplikovanim ljudima, koji previše pažnje posvećuju onome što zovemo stvar. Ali ta stvar postaje vremenom dio čovjeka, nezamjenjivi dio njegove ličnosti, znak prepoznavanja. Skromna kožna, kvalitetna i praktična tašna, netransparentan ali pouzdan i spretan auto, neupadljiv, robustan upaljač ili diskretna leptir mašna su stvari koje mogu biti dio ličnosti a vremenom i osobeni znak, najbolje društvo koje će vas rijetko razočarati. Ovo je priča o jednoj ženi, o dvoje ljudi i dvije leptir mašne. Znam da se nestrpljivi čitaoci ovih redova pitaju a gdje je tu druga leptir mašna i gdje je tu priča o njihovoj vezi. Polako čitači, evo tog dijela priče:

Kad sam imao pet-šest godina, moja majka me je vodila na svaku premijeru u pozorište. Tako su mi bistra  sjećanja na Dubravku Nešović kao Koštanu kada je gostovalo kod nas Narodno pozorište iz Beograda. To je bio veliki doživljaj za ljubitilje pozorišta a praznik za oči dječaka koji je, poslije toga danima vidio sebe u ulozi Mitketa dok su se njegovi vršnjaci igrali indijanaca i kauboja. Sjećam se gostovanja Splitskog narodnog pozorišta. Predstava se zvala Mirandolina sa Zdravkom Krstulović u glavnoj ulozi. Jaka svjetla, blještavilo na sve strane stolice od bordo korsamta i miris prekrasan. Sve je odisalo čistoćom. Mnogo sam volio da idem u pozorište kad sam bio mlad. Ova priča i ne bi imala veze sa pričom žene koja je trebalo da napiše ovu priču, da jedne godine, kod nas u goste nije došao moj ujak, koji je bio tek diplomirao. Imao je  u tašni leptir mašnu koju je nosio na dodjeli diplome i koju nije volio a ja nisam mogao da se načudim što je ne voli. Bila je neka subota i neka premijera a ja sam imao tamnoplavo odijelo, bijelu košulju od najlona i ujak mi je stavio njegovu leptir mašnu ali pošto mi je bila velika; stavio mi je jedan dio mašne ispod kragne. Ja sam bio apsolutni hit te večeri ili se meni to tako činilo. Osjećao sam se mnogo važan. Kasnije, kad sam bio stariji, nisam nosio kravatu a pogotovo ne leptir mašnu jer i ja sam živio u duhu vremena ali se nikad više nisam ta-

ko ponosio nekim odjevnim predmetom  kao te godine kada je u moje djetinstvo ušla jedna obična leptir mašna.

Kada sam se vratio sa sahrane i posjete grobu oca žene koja mi mnogo znači, javio sam joj da sam bio na grobu njenog oca i njene bake. Rekao sam joj da sam slikao grob ali ona nije htjela da joj pošaljem slike jer bi to izazvalo strašna osjećanja u njoj samo je rekla:

„Čuvaj ih kod sebe. To je isto kao da su kod mene. Pa kad se jednog dana budemo vidjeli. Ko zna?“

Pitala me je kako sam se osjećao kad sam stajao pred grobom njenog oca, da li sam osjetio nešto. Zastao sam na momenat i počeo da lažem bez osjećaja krivice. Odgovorio sam joj da se ja na groblju uvijek osjećam smireno kao kad obavljam posao koji mi je zadat. Ništa nije odgovorila, ništa ali ja sam shvatio da to nije odgovor koji je ona željela da čuje. Znam šta je htjela da joj kažem. Nisam joj rekao istinu jer je bila vidno uzbuđena i smatrao sam da ne treba dalje da dodajem emocije. Istina je da sam na groblju uvijek smiren ali ovoga puta sam stajao pred grobom nepoznatog čovjeka, oca žene koja mi mnogo znači i nesvjesno sam stavio ruku na hladnu ploču i rekao:

„Zdravo. Pozdravila vas je kćerka.“

Prvi put u životu sam razgovarao sa spomenikom a mnogo grobova dragih ljudi sam posjetio ali nikad ni u snu ne bih pomislio da mogu stajati sam pred spomenikom i govoriti. Ja naprasto nisam takav. Zašto se to dogodilo ne znam. Možda postoje veze između ljudi i kad nisu blizu jedni drugima, možda postoje veze između ljudi koji nisu živi a bili su slični, a možda su sve to bile samo emocije. Možda je to samo posljedica igre između dobrote i sudbine koja se odvija tu pred našim očima svaki dan, samo što mi to rijetko primjećujemo.

Sve ono u šta nismo sigurni je MOŽDA.

Sigurno je samo da se ovo meni dogodilo.

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/zivotinje/insekti/leptir/slides/leptir-u-basti.html