Redakcija D. H. Lorens
Zoran Janković
PISCI I NJIHOVE SUDBINE
Jeste li ikad razmišljali u šta se može pretvoriti dobra igra slovima koju neki majstor pisanja pretvara u riječi koje vremenom postaju njegov pečat? Kad taj majstor dobije svoj trag po kome ga poznajemo onda ga nazivamo piscem.
Ja ću sad da putujem tim krivudavim putem pretvaranja slova u riječi, ali ne znam gdje će stići moje rečenice na završetku ove priče, i vjerujte mi da mi nije cilj da vi mene proglasite za pisca jer se ja samo zabavljam slažući slova.
Riječi mogu biti čarobno napisane, od pozlaćenih slova, a iste te riječi mogu izazvati zavist, zlobu ili pakost. Jedna ista slova koja slažete onako kako vam vaš karakter nalaže, mogu biti ubojito sredstvo za napajanje čula znakovima koji ostavljaju u svakome trag onako kako ga on vidi. U tome je čar pisanja i slaganja slova. Ta umjetnost je prihvatljiva onima koji u riječima prepoznaju piščeve nade, prefinjena osjećanja budnog koji sanja snove da bude pravednik, sudija ili zlobnik da bude pisac onoga što vidi i osjeća onda iz njega izađe opet ono što sve što ljudima sklono pa se pretvori u sudiju svoga vremena ili sklopi u sebi sliku onoga što je čuo ili pročitao. Ta slika najviše zavisi od naravi i vrste naočara kojima je gleda. To je sudbina svih koji pišu a kao što znamo svako odgovora za svoju sudbinu.
Pisac može biti sve što poželi njegova mašta i u tome je čar pisanja redova koji su nekima bez smisla, a neko u njima nađe sebe, i zacrveni mu se duša kao obrazi zaljubljene djevojčice. Pisac je živo biće sa svim svojim manama i vrlinama. Njega možete na ulici prepoznati u sanjivom pekaru, koji se u rano ujutro vraća s posla i nenaspavan, odlutalog pogleda, dok ponavlja neke nerazumljive riječi kao da recituje pjesmu, i vama se, za trenutak, učini da je pekar zaljubljeni pisac koji je svu noć proveo vodeći ljubav sa svojim slovima, a umorni pekar, ustvari, samo proklinje klimavi autobus koji ga sporo vodi ka njegovoj palanačkoj kući. Pekar, vaš zamišljeni pjesnik, samo mašta o svojoj toploj sobi, i o udobnom krevetu za njegove pospane, bisernoplave oči koje su vam se za trenutak učinile da pripadaju jednom velikom, ruskom pjesniku, recimo Jesenjinu.
Eto, kad vam se ovo učini da je stvarno bilo, znajte da i vi, poštovani čitaoci, možete postati pisac a sve ostalo je stvar slaganja slova.
To je jedan od razloga što pogled nikad ne može otkriti čovjeka kao njegove riječi. One su prvo odraz obrazovanja a poslije vam pokazuju i ostale vrline ili mane koje su važnije od načina kojim neko oblikuje svoja slova. Pisanje se vježba kao i sve ostalo u životu, i njime se može postići savršenstvo u igri slova i riječi iz kojih su sastavljene rečenice ali nijednom vježbom ne možete ostaviti trag ako to neko ne osjeti. Pisac može napraviti bonvivana ili Lolitu od strašne Laure koja je, ustvari, poštena kućna pomoćnica. To je moć onoga koji piše ali ničiji trag nije isti, pa je tako lako poznati onoga koje je zapetljao svoja slova trudeći se da ostvari svoj san i da postane pisac.
Sve je, ustvari, jednostavno. Uzmite neki prazan list papira i pišite šta god želite. Pustite da vam misli nose slova, i kad ih pretvorite u rečenice za koje mislite da su dostojne vašeg pisanja, ne obazirite se na to što će vam reći neki eksperti sa socijalnih mreža, jer mi živimo u vremenu kad svi sve znaju, i kad je najlakše posuti drugog pepelom da bi se ogrijao na svojoj vatri. Sada, početkom 21. vijeka je zvati se pisac najdevalviranija kategorija bez obzira u kojoj zemlji živite, jer mjerilo svakog pisanja je tiraž ili broj osmijeha na socijalnoj mreži. Zato pišite otvorene duše i slobodnog srca da i za vama ostane trag.
Poslije smrti ljudi, koji nisu umjetnici svoga posla, ne ostaje na kraju ništa. Kad nekoga nema neko vrijeme svi žale za njim. Poslije ga pominju po nekim detaljima iz njegovog života i na kraju ostaju samo spomenici koji kad tad zarastu u neki korov prolaznosti ma kakva on bio ličnost. Svaka građevina, pa i spomenik, na kraju bude srušena.
Sa piscima je drugačije. Kad odu na onaj svijet ostaju za njima njihova djela. Nije važan tada strašni sud književnosti, ni neki smrknuti izdavač koji je, za piščevog života, samo gledao da mu uzme pare. Važna su samo piščeva slova, i sad se opet vraćamo na početak priče o piscima, koje neki stručni recenzenti trpaju vremenom na mjesta gdje oni smatraju da treba da ovi stoje, a onda kad piščeva djela uđu u škole, neka vesela učiteljica, kojoj se učini da je mrtvi pisac ostvario njene snove, pokušaće da ubijedi pospane đake, da od njenog pisca nijedan nije bolji. Čitaće rečenice koje joj se sviđaju i objašnjavaće nezainteresovanoj publici šta je jadni pisac htio da kaže, kao da je on smišljao baš te rečenice, da bi neka učiteljica mogla, svoja maštanja iz podstanarske sobe, da prenese u neku učionicu. Vesela učiteljica se, u većini slučajeva, badava trudi, da njeni đaci postanu kao ona, jer mladost mora imati svoje puteve a ako joj ih neko zatvori sam će se odbiti o njihove ograde.
Postoje romani koji su napisani da bi se čitali, kao pornografske slike, krišom sa spremljenim jastukom ispod koga će čitalac sakriti svoju knjigu. To su oni pisci koji ne idu u korak sa svojim vremenom, nego ga guraju ispred sebe i ne odustaju od svog cilja.
Najbolji primjer je engleski pisac D. H. Lorens. On je, kao poznat pisac, u najboljim godinama svog života, kad se ljudi smatraju zrelim, kad je mogao da piše o uticaju macine trave na englesku poljoprivredu i da mu takav roman bilo koji izdavač objavi, odlučio da napiše i objavi o svom trošku roman koji ni jedan izdavač nije smio da mu objavi. Znao je da će mu donijeti samo nevolje na materijalnom i moralnom planu ali nije odustao od svoje namjere. Napisao u 1928. godine roman o ljubavi jedne aristokratkinje sa njenim baštovanom tako da bi mu mogli pozavidjeti svi današnji pisci scenarija za porno filmove, i naravno doživio je da roman godinama bude zabranjen. Pisati ispred svog vremena je uvijek vrlo opasan zanat, pa je tako i Lorensov život poslije ove knjige doživio sličnu sudbinu kao i roman, a kasnije, kad je rado štampan i prodavao se dobro, kad pisca nije bilo da uživa u rezlutatima svog djela, opet je krišom čitan a prepričavan šapatom a naravno u književnosti nije ostavio veliki trag. Bio je i ostao ispred svog vremena.
Jedan od najvećih pisaca Balkana, čovjek sa ovih prostora, koji je, sigurno, za života dobio naviše titula za njegova djela, je, ipak, bio običan smrtnik koji je godina bio zaljubljen u ženu svog najboljeg prijatelja, i nije odustajao nikad od tog „prijateljstva“. Ta njegova „prijateljica“ mu je godinama kucala sve radove i tek pošto joj je umro muž ona je postala njegova „drugarica“. U biografiji mog omiljenog pisca ne piše šta mu je ona bila prije nego što joj je umro muž, a priznaćete da to nije baš bilo moralno. On je poslije smrti svog prijatelja, iskazao svu svoju ljubav prema pomenutoj „drugarici“ a ona je opet za javnost ostala tajna, jer on je imao renome, običnog, skromnog i usamljenog čovjeka. Njegova pisanja o moralu i poštenju su nadasve poznata, što se, naravno, kosi sa njegovom biografijom, ali zato je on bio pisac lijepih riječi kojima je dočaravao, vjerovatno, ono što mu je nedostajalo. Od toga nije imun ni jedan čovjek, a već smo rekli, da je i pisac čovjek, znači običan smrtnik.
Taj pisac ima čudnu biografiju u kojoj piše da se rodio u Travniku, po kome je i nazvao jednu svoju hroniku, pa mnogi misli da je tamo i živio, a ustvari on se tamo rodio slučajno, jer je njegova majka bila u gostima kod rođaka koji su živjeli u tom gradu. On je živio u Sarajevu i išao je u istu srednju školu kao i ja, ako vam nešto znači, škola se zove Prva gimnazija Sarajevo. Njegova bio biografija kaže da je kao mladić pisao ijekavski a kasnije kad je preselio u Beograd ekavski.
Taj pisac je upisao u svoju biografiju, takođe, da je bio ambasador jedne Kraljevine, dakle, rojalista, a samo poslije trinaest godina, on je primljen u komunističku partiju, sa svim počastima i privilegijama, 1954. godine. Ne znam da li se radi o slučajnosti ili namjeri, ali moj omiljeni pisac je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Jedno je sigurno, da se on mijenjao onako kako su se i vremena mijenjala.
Ja sam se, u svakom periodu mog života, divio njegovim detaljnim opisima onoga što nije vidio, onoga što je pročitao, pa stilski oblikovao, bez obzira da li se radi o opisu monstruoznog nabijanja čovjeka na kolac ili samo desetak stranica dalje lirskom opisu osjećanja jedne mlade djevojke, koja sebe gleda u ogledalu i odlučuje da se neće udati za onoga koga ne voli i da će se baciti sa mosta u rijeku Drinu po kojoj je taj roman i dobio ime. Sudbina ovog pisca je ista kao i sudbina mosta ispod koga teče pomenuta rijeka. Obojica ostaju na mjestu koje im pripada a to je nezaborav, i može istorija promijeniti mjesto i piscu kao i mostu ali ih nikad ne može staviti na mjesto koje im ne pripada. Kao što most ne može bez rijeke, tako ni pisac ne postoji bez svojih slova. Ovaj pisac sigurno neće izgubiti svoja velika slova, kao ni njegov most rijeku, a šta bi ćuprija bez rijeke njene ljubavnice vječite. Vi odavno znate o kome se radi ali je red da kažem ime mog omiljenog igrača slovima. On se zove Ivo Andrić.
Postoje i pisci kojima je sudbina odredila da naprave velika djela. Jedan od najvećim pisaca Balkana i najcitiraniji pisac na Fejsbuku sa ovih prostora je u nesretnoj sudbini svog brata, vidio sva svoja pisanja, a ona su takva, da svaku rečenicu možete odvojiti od teksta, i ona će začas postati neka pouka ili misao. On nije htio da bude miljenik vlasti, nego je ćutao i sakupljao svoja slova, onako smjerno, kako je i živio, i pretočio ih u priču koja se događa nekoliko vijekova ranije, a ustvari, to je bila autentična priča o njegovom bratu i njegovoj hudoj sudbini iz prošlog vijeka, u kome je pisac živio. Ja se upitam kad pomislim na njega, koliko je godina bola i patnje, on stavljao u svoja slova i riječi, i čuvao ih u svojoj tananoj duši, kad je svoj prvi roman objavio sa više od pedeset godina a čitav život se bavio pisanjem. To je bio jedan od onih pisaca koji ne osuđuju nikog, nego samo ostavljaju tragove za sobom da istorija kaže o njima neku riječ. Takvima kao on nisu bile potrebne za života velike nagrade, ni titule. Velikima su dovoljne njihove riječi a svoj bol nose sa sobom kao kamen sjećanja na ono što nije trebalo biti a bilo je. Kad je nešto bilo znači da je prošlo i treba ga zapisati bez osude, jer se sjećanja nikad kod poštenih ljudi ne prenose na papir da bi se pamtila zbog osvete, nego zbog pouke sljedećim generacijama da ne učine isto. To mogu samo veliki kojima uvijek treba pomenuti ime. Jedan od najvećih bio je čovjek i pisac po imenu Mehmed Selimović.
Meni, ponekad, kad vidim njegova slova dođe da ga nazovem onako kako ga većina zovu, po njegovom nadimku, a to je najbolji znak da je neko ušao u dušu ljubitelja lijepih slova; dođe mi da mu kažem:
„Zdravo, Meša.“
Ali poslije ovih riječi se odmah ugrizem za moja slova jer bi neko mogao pomisliti da je on neki moj drug ili kolega po slovima što, iskreno rečeno, sigurno nije.
Ovo je bila priča o piscima i njihovim slovima i ja znam da će ona ostaviti različite utiske kod onih koji ovo budu čitali jer su i ukusi, kojima trošite nečija slova, različiti. Vrijeme je najbolji sudija za svačije riječi, jer njegov magnet kupi za sobom sve ali i odbacuje. Putujući od nastanka papira pa do danas, u književnosti je propalo sve što je imalo za cilj da stvarnost prikaže drugačijom od onakve kakva je bila. Za prikazivanje lažne stvarnosti je zadužena neka druga nauka a ona se zove istorija. Pravi pisci su samo skupljači uspomena.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji. 1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara. Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
Istaknuta slika: Mehmed Meša Selimović i Ivo Andrić
