Redakcija Mlada bosanskohercegovačka spisateljica koja živi u Njemačkoj Emina Jusufović prvi roman je napisala 1996. godine kada je na poklon dobila pisaću mašinu, ali, nažalost, rukopis je izgubljen, tako da njen prvi roman zauvijek ostaje neobjavljen. Za portal Avlija.me kaže da inspiraciju nalazi u stvarnom životu, jer svaku sudbina i svaki život drži još nenapisanom pričom. Navodi Dostojevskog kao nekog ko može biti uzor, te posebno izdvaja u cjelokupnoj svjestkoj književnosti ruski realizam. Žali što će mnoge knjige ostati nepročitane, a time neće biti nanijeta šteta knjigama nego onima koji ih neće pročitati
Gospođice Jusufović, recite nam za čitaoce portala Avlija.me, nešto više o sebi, o svom djetinjstvu i odrastanju u Maglaju? Je li baš ima puno magle u tom bosansko-hercegovačkom gradu ili je ime dobio po nečemu drugome?
EMINA:
Postoje mnoge usmene priče o nastanku imena Maglaj koje su se s vremenom prenosile s generacije na generaciju. Uglavnom su sve povezane, naravno, s maglom. Meni je jedna od najupečatljivijih, koju sam iz djetinjstva zapamtila, o nekom vojskovođi, koji je u periodu boravka Turaka na Balkanu prolazeći kroz Bosnu, svratio u Maglaj. Popevši se na maglajsku tvrđavu pogledao je u ambis ispod sebe, te je, zbog gustine magle, pomislio da je pamuk umjesto magle, skočio i, nažalost, izgubio život. Oficijellno naziv Maglaj se prvi put spominje u povelji “Sub castro nostro Maglay” (pod našom tvrđavom Maglaj). Moje djetinjstvo i odrastanje u Maglaju mogu podijeliti na dve perioda, vrijeme do nesretnih devedesetih, kada je to bio prelijep gradić, i iz tog perioda nosim najljepše slike moga djetinjstva, i onog poslijeratnog Maglaja, koji nikada više, nažalost, u mojoj glavi nije isti grad.
Vi ste zapravo rođeni 1981. godine u Doboju ali ste osnovno i srednje obrazovanje stekli u Maglaju. Jeste li se preselili zbog rata ili privatnih razloga roditelja?
EMINA:
Kao odgovor na ovo pitanje ispričati ću anegdota, koja mi se nedavno desila prilikom boravka na Kosovu. Upoznala sam jednog gospodina, koji me je pitao iz kojeg dijela Bosne i Hercegovine dolazim, te na moj odgovor da sam rođena u Doboju, upitao, da li poznajem određenu familiju. Tada sam mu objasnila, da ne poznajem skoro nikoga iz Doboja, jer ja sam tamo rođena samo iz razloga što u Maglaju nije bilo bolnice, kao što je nema ni danas. Ali, bez obzira na to, uvijek volim otići u Doboj, i doživljavam ga, uistinu, kao rodni grad.
Kada je počeo rat imali ste samo 11 godina. Vjerovatno tokom rata nijeste imali pojma zbog čega je počeo rat. Da li danas znate zašto je moralo biti tako da se počine zločini između komšija koji su barem pola stoljeća živjeli u miru?
EMINA:
Danas, sa ove vremenske distance, smatram da je rat u bivšoj Jugoslaviji, a prvenstveno u Bosni i Hercegovini, bio izrežiran i dugo pripreman, a nikako slučajan. Žao mi je zbog toga, jer smo, uistinu, imali divan život, svi zajedno. Ni danas, poslije svega, ne vidim drugačije moju zemlju, nego u zajedništvu. Nadam se da će biti prilike i da će doći vrijeme kada će bar donekle greške moći biti ispravljene.
Kada smo planirali razgovor sa Vama prva asocijacija je bila ona je Bosanka a tamo je bio rat. Je li normalno što počinjemo intervju sa pitanjima o ratu i sada poslije 20 godina?
EMINA:
Da, to je sasvim normalno, jer svi mi iz Bosne i Hercegovine upravo tako određujemo svoje živote, na period prije i poslije rata.
Kada ste počeli da pišete? Čije ste pjesme i priče voljeli da čitate tokom školavanja a šta čitate danas?
EMINA:
Izuzetno rano sam se počela baviti pisanjem, prvi roman sam napisala sa petnaest godina, ali je, nažalost, rukopis izgubljen. Tokom života sam uvijek mnogo čitala, sada slobodno mogu reći sve što mi je dolazilo pod ruku, odnosno ne birajući mnogo, pogotovo u ratnom periodu, kada nije bilo nikakvog drugog izvora zanimacije, tako da sam mnoge knjige pročitala pod svijetlom kandila, a iz tog perioda posebno su mi ostale u sjećanju ogromni tomovi knjiga Marije Jurić Zagorke. Naravno, tokom školovanja čitala sam obaveznu lektiru, nekada i po dva puta, sve više uviđajući bogatstvo koje knjiga nudi. Što se tiče bosanskohercegovačkih pisaca, pored neizostavnih Selimovića i Andrića, uvijek ističem i Musu Ćazima Ćatića, Aleksu Šantića, u čijoj poeziji istinski uživam. Spomenula bih i Edhema Mulabdića, pisca romana “Zeleno Busenje”, koji slovi za prvi bošnjački romana, koji je, također, rodom iz Maglaja. Danas, čitam ono što mi se dopada a ne što je trenutni hit, mada pročitam ponekad i neki trenutni bestseler, da ostanem u toku. Nedavno sam pročitala romane Gordane Kući, i izuzetno su mi se dopali. Posljednjih godina knjiga koja je na mene ostavila veliki dojam je “Kada duša zamire”, Lajoša Zilahija.
2000. godine se selite u Sarajevo. Ako bi Vas neki stranac pitao kakav je to grad Sarajevo, šta biste mu kazali?
EMINA:
Sarajevo je predivan grad, i, koliko god zvučalo patetično, uistinu, je grad koji ima dušu. Uvijek se s istom radošću vraćam Sarajevu.
Zašto ste upisali književnost naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, da Vam to pomogne da bolje pišete ili mislite da svaki pisac treba da ima zapisano u biografiji da je studirao književnost?
EMINA:
Mislim da studiranje književnosti ne može u velikoj mjeri nekome pomoći da bolje piše. Talent za pisanje imate ili nemate, mada mislim da je studiranje književnosti svakako doprinijelo razvoju istog.
2007. godine selite se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen. A opet ne možete bez Bosne i Hercegovine već joj se vraćate. Šta je za Vas Bosna?
EMINA:
Najbolji odgovor na ovakvo pitanje je citat velikog bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića: “Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok…”
2010. godine ste objavili priču Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina. Rekli ste nam da sada pišete roman o bosanskoj kraljevskoj porodici. Hoćete li nam reći nešto više o tome, da li možemo očekivati dobar roman na temu koja nije mnogo eksploatisana do sada?
EMINA:
Da, moja velika želja je objaviti roman upravo na tu temu, za koju smatram da je nedovoljno obrađena, a ima izuzetan historijski značaj. Također, obraditi jednu takvu temu za pisca je jedan veliki i primamljivi izazov, a ja se nadam da ću mu uspješno odgovoriti.
Bavite se i prevođenjem. Zašto još uvijek ima otpora da se prihvati naziv bosanski jezik?
EMINA:
Otpora ima ne samo prema jeziku nego i prema svemu što ima odrednicu “bosansko”. To bi se moglo objasniti velikom mukom nekih struja, koji u nedostatku vlastitih vrijednosti pokušavaju tuđe potirati i prisvajati. Takvi pokušaji ne samo da su tužni nego i izuzetno jadni, jer neosporna je činjenica da nas ima, a sve dok je nas postojat će i naš jezik i naša zemlja, prema tome za sve koji sumnjaju preporučila bih edukaciju.
Rekli ste nam da se bavite prevođenjem tekstova sa njemačkog na bosanski, srpski i hrvatski jezik, te da pišete i novinske članke. Neke priče su Vam prevedene na njemački jezik. Kako njemački čitaoci prihvataju bosansko-hercegovačku prozu i poeziju?
EMINA:
Nijemci su dosta zatvoren narod. Teško bi bilo reći kako oni prihvataju bosanskohercegovačku prozu i poeziju, odnosno koliko je uopće i poznaju, osim određenih krugova, naravno. Oni su, uglavnom, okrenuti sebi i svojoj naciji. Međutim, uvijek prepoznaju trud i to cijene.
Baviti se književošću, kako prije – tako i danas, nije zahvalno ni lahko, da li ste nekada sebi rekli ,,E dosta je više, prestajem da pišem, šta će mi to?”
EMINA: Bezvremenost svake napisane rečenice nadoknađuje sve eventualne teškoće s kojima se jedan pisac susreće.
Redakcija časopisa Avlija je sa zadovoljstvom čitala i objavljivala Vaše priče. Da li pronalazite inspiraciju za priče u stvarnom životu? Čitajući Vaše priče učinilo nam se da smo Vaše likove već negdje susretali ili čak i doživjeli nešto od pročitanog.
EMINA:
Većina mojih napisanih priča su inspirisane stvarnim dešavanjima, a takav pristup pisanju smatram i najučinkovitijim, jer u svakoj ljudskoj sudbinu krije se još nenapisanom pričom.
Objavili ste veći broj zapaženih priča, da li pripremate zbirku pripovijedaka?
EMINA:
Već duži period tražim odgovarajućeg izdavača za zbirku mojih priča, u kojoj bi bile sakupljene i one objavljene kao i one do sada neobjavljene priče.
Svaki pisac treba biti svoj, ali ipak postoje uzori, ko su Vam uzori u književnosti?
EMINA:
Posebno izdvajam u cjelokupnoj svjetskoj književnosti ruski realizam, dok je Dostojevski, za moja shvatnja, jedan od najboljih pisaca uopće.
Rekli ste nam da ste u Sarajevu pored studiranja radili i na radio stanicama. Čini nam se da se danas sve manje sluša radio i sve manje čitaju knjige. Recite nam nešto za a nešto protiv interneta.
EMINA:
Danas u vremenu tehnološkog napretka žalim što će mnoge knjige ostati nepročitane, a time neće biti nanijeta šteta knjigama nego onima koji ih neće pročitati, vjerovatno ne znajući da čitajući knjige mogu naučiti kako lakše živjeti život, jer u svim tim likovima ima i svih nas pomalo. Istina, internet ima mnoge prednosti, mada mislim da bi reduciranje njegove upotrebe doprinijelo zdravijem životu.
Nadamo se Vašem još većem uspjehu na književnoj sceni Bosne i Hercegovine, Balkana i još šire i očekujemo uskoro nove priče i novi roman o bosanskoj kraljevskoj porodici.
EMINA:
Iskreno bih vam se zahvalila što podržavate moj rad i uputila bih iskrene pozdrave za sve čitaoce portala Avlija.
Emina Jusufović, rođena 24. 11. 1981. godine u Doboju, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju, u kojem boravi do 2000. godine kada se seli u Sarajevo. Diplomirala književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2007. godine.
Još u osnovnoj školi piše pjesme i kratke priče, koje su bile objavljivane u časopisima, kao i pozorišne komade koji su, također, izvođeni.
2007. godine seli se u Njemačku, tačnije u glavni grad Bavarske – Minhen.
2012. godine uvrštena je u publikaciju “Ko je ko u bh.dijaspori – pisci”, koju je izdalo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Aktivno se bavi pisanjem i u pripremi je njen roman o bosanskoj kraljevskoj porodici kao i zbirka pripovijedaka. Djela su joj prevođena na njemački jezik. Bavi se, također, prevođenjem tekstova sa njemačkog na bosanski, srpski i hrvatski jezik, te piše i novinske članke.
Objavljena djela:
Stjuardesa, Kapija istoka i zapada, Sarajevo, 2010.
Najkraća priča života, Najkraće priče 2010, Beograd, 2010.
Posljednja bosanska kraljica, Bosanska kraljica Katarina, Zenica, 2010.
Dva fildžana, (odlomak) Duhovna konekcija, Sarajevo, 2011.; Portal Avlija
Varljiva svjetlost, Jedan život u manje od devesto znakova, Beograd, 2011. Traganja, Portal Bošnjaci.net
Neka zvone zvona, časopis “Avlija”, Rožaje, 2012.; Portal Avlija
No Place Like Home, Žena/Majka u vremenu rata, Univerzitet u Sarajevu, 2012.; Portal Avlija
Žena koja se nikada ne smije, Almanah “Večiti ram”, “Bijela 2013.” Umjetničko udruženje “Milutin Alempijević”, Frankfurt na Majni, 2013; (priča prevedena na njemački jezik)
Redakcija časopisa ,,Avlija”
