Zoran Janković: Posljednja ili oproštajna priča

Zoran Janković

POSLJEDNJA ILI OPROŠTAJNA PRIČA

Kako napisati priču a ne znaš ni kako treba da se zove, nemaš temu, ne postoji ideja za nju, nema zaplet a kamoli kraj, a ne zoveš se Radoje Domanović? Dugo sam razmišljao o ovome i iskoristio stari trik. Priča će se zvati Posljednja ili oproštajna priča kao oproštajni koncert davno zaboravljene muzičke grupe. Kao više neće biti ni koncerata pa se sjatila publika da ih posledni put vidi a njima ustvari nestalo para pa hoće da privuku što više naroda. Tako ni ova priča neće biti posljednja, to je marketinški trik i ja ću napisati još ko zna koliko priča, sve dok budem imao vazduha da ga dišem, sve dok budem mogao da vidim moja slova a možda i poslije toga.
Kažu da neki pišu i kad ih nema. Volio bih da takav budem i ja jer oni koji pišu i kad ih nema su oni iza kojih ostaje neki trag. Kad poslije nas ostane neki trag, znači da smo nešto dobro uradili, znači da ipak ima neko ko nas se rado sjeća dok gleda našu sliku i čita naša slova. Eto ja sebi napisah rekvijem a nije mi to bio cilj. Imao sam samo namjeru da napišem posljednju priču ali me ponesoše slova.
Kad već pomenuh rekvijem pa uz to još govorim o sebi eto neke vječne teme za koju niko ne zna kako izgleda a svi bi htjeli da znaju. Ovi što bi htjeli to da znaju ne mogu saznati jer ih ima a kad ih nema onda ne mogu da nam ispričaju jer ih nema i tako u krug bez neke logike i smisla.
Priča počinje od jedne banalne sitnice koja je hiljadu puta svakom pala na pamet ali se većina pravi pred drugima da o tome ne razmišljaju, u najboljem slučaju priča svako da mu je to svejedno a ustvari nije. Ponekad su ljudi toliki licemjeri da neće sami sebi da priznaju da lažu dok misle a znaju jasno da nije istina ono o čemu razmišljaju.
Jedva se i ja usudih da kažem o čemu se radi a vi vidite da li sam u pravu ili ne. Sigurno je jedno. Malo je ljudi koji nisu nikad razmišljali o tome kako bi izgledala njihova sahrana. Svakog to interesuje u nekom trenutku života; nekog u poznim godinama a neke bogami i dok su mladi. Ovi koji su mladi a o tome razmišljaju su oni koji mnogo vole sebe da stavljaju na prvo mjesto a sahrana mu ga dodje kao ključna stvar zato. Bolje mjesto za sebe ne može da smisli egoista nego da je u ulozi pokojnika.
On glavni a svi ga žale, i svi pričaju o njemu najbolje pa ga prate to vječnog boravišta, plaču za njim čak i oni koji ga nisu doživljavali kao najboljeg čovjeka. Ima tu mnogo službenih lica što egoistima daje još veću dimenziju. Svi gledaju u njega a njemu lijepo.
Opet sam ja nešto brže pustio slova nego što treba pa dođoh do zaključka da je najbolje biti mrtav egoista, a ustvari, nije tako to zna svako pa čak i onaj ko najviše voli samog sebe.
Svuda na svijetu ima čuda ali balkanska čuda su sigurno najpoznatija. Jedino na Balkanu može čovjek biti živ a mrtav. Vi sigurno mislite da ja pričam gluposti ali nije tako i evo vam dokaza. U jednoj balkanskoj zemlji postoji narodna poslovica koja glasi ovako: „I živeeše eden čovek i se oženi.“
U prevodu na ovaj drugi balkanski jezik koji ja koristim, to znači da je čovjek živio dok se nije oženio. E to je jedno od balkanskih čuda. Čovjek živ a mrtav i oženjen. Znači odmah poslije svoje svadbe vidio svoju sahranu i njemu lijepo. Ima ih koji su se poslije toga, odnosno poslije svadbe, i žalili ali to nisu oni egoisti iz prošlog pasusa. Tako nešto ne postoji nigdje na zemaljskoj kugli osim na Balkanu a vi mi javite ako ima još negdje da ja javim ovim drugim Balkancima da znaju da nisu jedini. Žao bi mi bilo da budu dovijeka u zabludi, mada biti u zabludi ili na Balkanu je jedno isto.
Ima i onih koji prije nego što umru prave scenario za svoju sahranu. Ne mogu vam pouzdano reći da li oni ikad odgledaju film pravljen po njihovom scenariju a kad budem mogao javiću vam ali ne znam kako, zato što se meni dosad nije niko od ovih režisera i scenarista javio. Ako se to desi da ja saznam saznaćete i vi. Ako ste vi saznali, nemojte mi molim vas javljati, jer ja ne žurim da se o meni snimi ta vrsta filma.

Jedan poznati pjesnik, meni jedan od omiljenijih, neprijatno mi je da vam kažem kako se zove zato što se bojim da će me izvrijeđati ovi koji danas lajkuju onima koji su lijepo pisali a da su te iste nekad vidjeli u kafani ne bi ih ni pogledali. Zato ću staviti samo njegove inicijale pa ako neko pogodi o kome se radi ja ću reći da to nije taj i sebe spasiti od nevolje koja me može zadesiti ako ovo što pišem nekad dođe na neku socijalnu mrežu na kojoj mnogo vole ovog pjesnika. Inicijali pomenutog pjesnika su M. A. Danas poznatiji kao Mika Večanstveni.

On je pričao nekom prilikom u nekoj kafani kako bi volio da mu tamburaši sviraju na sahrani i slično. Ja mislim da se i on sam iznenadio kad su mu želju ispunili.
Elem, pokojnik napisao scenario, knjigu snimanja tada prisutni kafanski gosti a glumci bili svih sedam tamburaša iz voljene mu kafane.
Sve o tom pjesniku znam, samo ne znam ko je bio režiser filma. Sreća je u toj nesreći što je jedan poznati sarajevski režiser (On se sada zove Nemanja a inicijali su mu E. K. što takođe nema nigdje na svijetu da čovjek ima jedno ime a druge inicajale osim ako nije špijun ili umjetnik) tada snimao malo drugačije filmove, i nije bio toliko blizak vlasti kao danas jer znam sigurno da bi se on prihvatio odmah da snimi i taj film da bude, kako je navikao, glavni po svaku cijenu. Sreća u nesreći, što pomenuti režiser nije snimio taj film, je takođe što da ga je snimio on (Narečeni režiser čiji je inače hobi vrlo neobičan. Naime, on se pasionirano bavi ekspertizmom opšte prakse) odmah bi dobio neku nagradu koju bi sigurno odbio, takođe, pomenuti pisac scenarija svoje sahrane. To bi bilo naravno nova balkanska bruka a njih, mislim bruka, nam je i bez toga dosta…
Kako god bilo, nije na Balkanu jednostavno snimiti ni film o svojoj sahrani a da vam neko ne pokvari zadovoljstvo. Zato sam ja od toga davno odustao. Baš me briga šta će sa mnom biti kad me ne bude. Svejedno mi je gdje će me staviti i šta će o meni pričati. Jedino bih molio nadležne koji su zaduženi za ove stvari, a kod nas uvijek ima neko ko je za nešto zadužen, da ako je moguće dozvole da ja tamo iza neke ograde nekog groblja ili slično gledam taj događaj onako iz prikrajka zato što ja mnogo volim da se smijem a na Balkanu je uvijek nešto smješno pa makar to bila i sahrana.
Takođe bih molio nadležne da ako do ovog nemilog događaja ikad dođe, odnosno ako ja ikada umrem, da ako je moguće zabrane onom režiseru iz gornjeg pasusa da tu namjesti svoje kamere a ako kamere budu morale biti prisutne, molio bih takođe da boja tih kamera ne bude ružičasta jer mi se boja tih kamera u zadnjih dvadesetak godina ogadila.
Molio bih, takođe poštovane čitaoce da s pažnjom pročitaju ime pisca ovih slova da ne dođe do zabune, kao prošli put, kad me je jedna čitateljka ubjeđivala da ja nisam živ i da se ja zovem Radoje Domanović. Zahvalio sam joj se pristojno na komplimentu ali ja ipak volim da sam ja živ ja nego mrtav satiričar.
Hvala vam što ste sa pažnjom pročitali ovaj tekst i nadam se da ćemo se sresti na nekom boljem mjestu od ovoga o kome sam pisao.

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: Foto: Vahid Demirović, Ribariće, Tutin, Srbija