Veljko Bosnić: Sedmica

Proza

Veljko bosnić

 

SEDMICA                                     

Svom ocu DUŠANU

 

 

-Moram bako avionom preko neba… mora se kažu… – grunu Dušan onako sa vrata u povratku iz grada.

-Zar nisi rekao da idete autobusom… ko ljudi… – odbrusi nevoljno Djuja njegova supruga koju je uvijek zvao baka. Bila je par godina mlađa od njega ali to ”baka” je ostalo dugo u kući na brdu u selu nadomak gradića D. u Zapadnoj Bosni. Zapadnije nije moglo objašnjavao  je po stoti put Dušan, objašnjavao da je to tako i da su njegovi doselili se negdje iz Dalmacije a ovi opet ko zna od kuda bježeći od zla koje ide pod ruku ovom narodu ovim ljudima kojima je suđeno da to zlo nosi u jednom a ljubav i sreću u drugom džepu, ponekad nose i jedno i drugo u istom džepu i onda se desi problem… Kuršus… gotova stvar… kažu za taj slučaj kuršus.

– Rekli pa slagali… ha teško  im… šta kažeš… ni kašljucnuli nisu… samo ”dreši Dorata” i sedlaj ga pa pravac u Švajcarsku valja se – mora se… Ne bija da nisam u toj tvornici od osnivanja, pa kao kažu red je brate da naš finansijski direktor krene avionom luks klase.

– More bit i da nećeš, a teško je žabu naćerati u vodu… nemoj mi soliti… baš njih briga za Dušanom iz sela i to… e stvarno neće moći jadnici da spavaju ako ti nedođeš… tragedija svjetska… Klinton da se stidi… i sekira…

Naravno da su mu sve karte bile izbijene iz ruku, naravno da je mudrije bilo da zaćuti i tako dočeka dan za kretanje do Zagreba pa dalje avionom do Švice i tih par dana će proći… eh. Bilo je i gorih stvari, pa šta… Bilo kako bilo, sve pripreme su davno obavljene za put, morao je da deset puta ide sa bakom do grada, od prodavnice do prodavnice, da mu kupi zimski kaput, pa podigne neki veš i košulje, četkicu za zube, peškir i tako to… Strašno je bilo dok su ga pipkali dok je probao kaput… i baka i one prodavačice, sve do jedne, kao da su čekele da se samo on pojavi pa da ga okreću satima i pipkaju… Morao je da ćuti iako mu je bilo mnogo, mnogo teško…

Da bi skratio tu gnjavažu prvi koji je probao vikao je – e ovaj ću – ali baka je znala za to, pa ga je demantovala i nailazila mane: – E nećeš, nije kaput maramica čovječe, to se kupuje jednom, a ne svake godine.

Nije imao kud, morao je da stoji mirno i izdrži svu torturu kupovine, i na kraju ga je dopao neki sivi sa prugama i velikim dzepovima i kragnom… Topao nema šta, za njega, za njihovu stranjsku zimu… a i cipele je pazario one šimike što su ga ubijale po nogama koje je volio iako je satima zbog njih kiselio noge i žiletom sjekao žuljeve… Te ”šimi” cipele koje je kupio u Obući, direktno iz Zagreba, pazario je sa velikim zadovoljtsvom.

– Ma gledajte ih, ljepotice, daj da ih ljušnem… cmok. I zbilja ih je ljušnuo a baka se odmah prekstila, – Bože svašta ti vidiš, a trpiš, dokle, dokle…?

– Sad mogu i go… ako trebam, samo da sam obuven ovako… Eh Zagrebčani su to, znaju oni šta je cipela…znaju brate..Kako mi čuče prava milina,stvarno vidite li ovog raja…ej..ljudi  moji -hvalio se onaki nasamo Dušan i time ustvari sebe malo kuražio,bodrio jer znao je šta ga čeka kad krene…

– Dobro… Dušane… čuli smo… mi nećemo ovdje u selu ni disati kad ti odeš,mislim da ćemo i prestati da jedemo…ajde..sram te bilo od djece..š ta će ljudi reći…ostario a pameti nije našo!

Ostalo je da sve popakuje u veliku crni kofer koji je bio zadnju put u upotrebi daleke  neke godine-t i nekad ,kada je morao na nekakvi kurs za knjigovodstvo u Jajcu da savlada…U taj veliki kožni kofer koji se nosio obavezno sa dvije ruke-jednom rukom nikakako…mogla je stati  pola njihove sobe…još kad se upakuje ljepo i složi pola kuće može sa tobom na put.

Posebno plašio se da ne zaboravi svoj mali tranzistor -Marinu-koji je radio i na struju i na baterije,a čije malo,, kolice,, za ton—se proklizalo i morao je da ako hoće da sluša i traži stanice-morao je da čačkalicom podloži to kolice i tako da pronadje tu svoju stanicu.Uz Marinu je zato ibavezno išao čitavi paket čačkalica-onih drvenih i par neraspakovanih baterija…to je bilo pod obavezno…ratna zaliha kako ju je Dušan zvao…bez koje nije išao ni metar dalje od svoje kuće i fabrike u kojoj je radio gotovo čitav život…Još  malko-samo da prebaci koju godinicu i već je sebe vidio u penziji…očekivanoj i zasluženoj…Još sam ta Švica…taj put službeni…koji iskreno  nije mogao da izbjegne…a plašio se visine..a aviona pogotovo.

– Kako ćeš  komšija… onomad reče da se bojiš visine da te je muka, pa si mene zvao da ti ogradu na balkonu postavim – pripitivao ga je Borisa K. prvi komšija i preko kume daleki rođak.

– E, kako ću… ja… ništa se ja ne bojim… ma na jednoj nozi mogu mostiti po ogradi, a na nebu ko od šale, to nije problem… i nebi valjalo da jeste.

Znao je dobro da ga je muka kad i pogleda sa balkona a kamoli da se navija i gleda na zemlju, u to se masu puta uvjerio i bilo mu je jasno da jasnije nemore biti. Spremio je velike sunčane naočari koje će nositi čim sjedne u avion i neće ih skidati dok se dobro ne uvjeri da je čvrsto na zemlji…

– Sve će biti dobro samo da me tranzistor, moja ”Marina” ne iznevjeri, moram biti u toku, informisan, jer Bako ko nije u toku taj mnogo gubi i nije po pravilu siguran, to nikako, bolje biti i gladan nego biti neinformisan… Samo ”Marina” moja da ima glas da je čujem, a ostalo baš me briga…

I tako Dušan, njegov prtljag, njegov direktor Vojo P. i njihov vozač Duka M. velikim službenim ”volvo” vozilom kliznuše jednog jutra iz sela putem Avnoja preko Bihaća i Karlovca do Zagreba i aedroma gdje kako kaže Dušan: ”pasu avioni” – na tu livadu, što jest jest. Baka spakovala Dušana tako da je bio kao dunja upasan i obrijan i nekako gospodski sa onim velikm kaputom kariranim i šeširom koje je nabavio također u Zagrebu.

– E, šta kažeš Bako. – zadovoljno se vrtio Dušan, dok su otpijali i jutarnju kavu pred polazak, ustavši čak dva sata ranije. – Šta kažeš, ranim te ko goluba, a ti gačeš  kao vrana… – smijao se Dušan  na svoj račun, što je često činio i što mu nije bilo teško jer niko se nije tako ljutio ako bi odvaljivao šale na svoj račun… To je odavno ukapirao.

– Što ima ovaj kaput neku boju… Što kaže onaj Mitar trgovac, kad sa njim uđem u šljivik niko me nemože vidjeti, odlična maska. – Ja mu kažem Bako, pa neću ja u šumu jadni Mitre, nego u svjet među ljude i to strane, a on neka, neka, nikad se ne zna, za svaki slučaj ti da možeš strugnuti u kakav gustiš ako zatreba…

Nervoza je činila svoje te je Dušan izišao da pokaže kao Baki šta treba da uradi u šljiviku dok on bude odsutan tih nedelju dana. Dogovarali su se kao da će deset godina biti odsutan, te ovo, te ono, a šta misliš  za ono, pa oko njegovog kera, pa koze Milice, neće nešto sijeno ono otuda što smo ga kasno doćerali… Išao je po običaju i savijao se u kaputu po travi oko šljiva i jabuka, ograde i ostave, sve izvirujući kada će Duka zasvirati sa sirenom da su stigli… I tako je i bilo, Duka je svirao ko lud, čitavo selo ga je ispratilo, svi su znali da ide u Švicu…

– Čem sviraš ko poludio… ćaća te zakarto… ja mislim da niko nezna a ono i malu djecu probudili da pokažu na mene kako ja idem na avion preko neba… jebo ti seljake… bježi od seljaka što dalje… stan je zakon… – gunđao je Dušan i vrtio glavom…

Vidno uzbuđen sjeo je na zadnje sjedište, a od gužve nije se ni sa Bakom pozdravuo samo je mahnuo i vikuno: Vozi Duka jebo sliku svoju, vozi, ajde prva, druga… kidaj brate…

Doku su putovali ćutali su kao zaliveni, samo je Duka izvadio na aedromu kutiju čačkalica i turnuo Dušanu: Uzmi šefe da se nađe ako izgubiš one iz zalihe… neka valja se…

Torbe su prenijeli do terninala i pazarili karte i sve to što je trebalo… veliki kofer je nestao u nekom hodniku idući na traci… Dušan nije mogao da se načudi… e, ljudi moji da ovo vidi moja Baka… ej, ljudi pričaju…

– Gospodine šta imate u toj kesi, što nestavite i nju u torbu sa prtljagom… – tiho i učtivo upitao je Dušana carinski kaponja.

– Ništa… Baka moja… spremila mi rezervne, da prostiš gaće… ako me iznenadi stomak… tamo gore… – pokaza rukom Dušan prema nebu. – Ako me izda stomak… da se nađe…

– Ko da izda… ne smem… oprostite… – ponavljao je carinik. Dušan mu je šaputao i nekako su se sporazumjeli, carinik se malo nasmješio i nervoza je bila nestala…

– I kad je sve prošlo i svi već bili sa one strane terminala, baš kada je Dušan sa kaputom prošao pored one skalamerije, začulo se tanko piijuuuuu… ono bezbjednosno pištanje što je govorilo da putnik ima možda i oružje…

Po uhodanom redu, u slučaju tog pijka sve je bilo pod opsadnim stanjem, i putnici i carinici i policajci koji su dotrčali do Dušana i okružili ga kao da je kriminalac…

– Polako gospodine, idemo opet na terminal… Opet pijuuuuu…

– Šta je ovo… – nećkao se uzbuđen Dušan… – Ko to pišti za mnom… nisam ja narodna milicija… nisam kriv… e… što pišti… jebem…!

Ščepali su ga dok se mislio i psovao onako nekotrolisano i srušili ga na pod i polako  ležeći počeli da vuku i gaze… Drž’te ga… ima možda bombu… dajte kerove… – vikali su i drali se ko nezdravi…

– Sjaši sa mene… budale jedne… nemam ništa… isprlja kaput… Baka će me ubiti… moj novi Zelenac – kako je tepao novom kaputu.

– Viđaj budala… oj Vojo… Vojkane… pomagaj brate… brani me… – vikao je Dušan, ali VojinP. nije smio ni da mrdne od policije koja ih je pod oružjem držala na nišanu…

Prosto su ga odvukli do neke manje sobice a koja je ipak bila pregledna i Dušan se morao skidati do gaća, a svi su gledali dok se teškom mukom skidao i mučio…

– Gdje meni da se ovo desi… jebem ti i avion i Švicu… bolje da sam ostao kući… bolje… – gunđao je Dušan.

Pošto se opet obukao i pošao ponovo prema terminalu opet se začulo ono jezivo: pijuuuuu…!

– Pukni već jednom! – drao se Dušan. – Pukni šta ječiš sunce ti žarko, pa nema u kaputu ništa… – vadio je džepove i izvratio ih da svi vide.

Carinik u nekom oklopu mu je pažljivo prišao i počeo da pipka po kaputu i džepovima… i zadržao se baš u opnom djelu gdje je bio onaj duboki džep na kaputu sa strane i pipkao je nešto…

– Mina… ekslpoziv… – pitao je Dušana.

– Kakva mina, kakav eksploziv… što me brukate… odoh ja kući… – pođe Dušan ali su se ponovo obrusili na njega i počeli da ga gnječe oni silni policajci i carinici.

– Ha zavlačio je pažljivo Dušan rukom u džep i opipao nešto dugačko i čvrsto, na kraju oštro… evo ljudi ima nešto…

– Polako… samo polako… izvucite taj teret… Evo… tereta… pa viđaj Vojkane… ooo Vojo… sedmica… ekser… broj sedam… znaš za moju štalu…

– Kako gospon… sedmica… – vrtio je zbunjeno carinik onaj ekser onako velik i uzak… zašto sedmica… služi… ovaj ekser… filozofski je mucao carinik…

– Eh… zašto… imaš li ti bracki kod kuće prasca… krmčića… nekog… e ako imaš dobro je da mu ponekad u korito spustiš šaku sedmice eksera. Na’raniš ih muški… neka u koritu ima…

– Zašto gospon… zašto željezo prascima… kako to…

– Znaš, bracki. kad se prasac najede tih sedmica i počne da prdecka on odmah pribija okorke ili neke daske… Znači prineseš ogradu i kako on prdi tako pribija eksere u tu dasku… tolika je ta korist, probaj vidjećeš, kako je to dobro… eto zašto sedmica.

Smjeh i urnebs je trajao još dugo na terminalu na aedromu Pleso u Zagrebu tih sedamdesetih godina. Svi prisutni su se smijali kao u nekom nijemom filmu Čarlija Čaplina da je sve odjekivalo a Dušan gore u avionu sa velikim naočarima ljuštio je votku i gunđao: …Sedmica mi spasi glavu, sedmica… on meni ti si čiča terorista, eh jebla ga sedmica i ova Švica u koju letimo popišani… samo da se vratim kući… pravac u penziju i u šljivik… Bako i ovaj put si u pravu… ”ostario si a pameti nisi našao”. Nisam brate, što jest-jeste! Kad se vrnem – direkt u penziju… đavolu malo bilo… đavolu… mali… daj jednu votku da se nađe usput… more bit… treba…

 

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/prevozna-sredstva/avion/slides/avion-putnicki-uzlece.html