Redakcija Zoran Janković
PRIČA MOG KOMŠIJE
Moj prvi komšija je imao neobičan nadimak Cviko. Nije on bio plašljiv čovjek nego mu je nadimak skraćenica od Cvijetin. Bio je onizak, veseo gospodin u pravom smislu riječi. Još kao dijete sam ga zapamtio, u krombi kaputu crne boje koji prilično komično stoji niskim ljudima. Čika Cviko je bio čovjek od ukusa ali taj kaput je bio u tom vremenskom periodu izraz pripadnosti nekom društvenom statusu. Nosio je sako sa kopčanjem u dva reda što je i danas simbol jake muške ličnosti. Neki muškarci nose takve sakoe čak i kad nisu u modi da bi istakli taj dio svog karaktera. Pantalone su imale rub na kraju nogavica jer to je bio odraz otmenosti za razliku od radničkih pantalona koje nisu imale rubove. Sve je to bilo u tamnoplavoj ili crnoj boji uključujući cipele koje su bile naravno šimi. Neizbježni sivi šešir, kad bi ujutro išao na posao u banku, vještim bi pokretom skidao uz lagano klimanje glavom svakoj poznatoj osobi. To je bio duh tog vremena. Vremena pristojnosti, smjernosti i dostojanstva ljudi koji su se uzajamno poštovali. Biti bankarski činovnik u društvu koje je bilo orjentisano prema radnicima je prosto moralo imati neki statusni simbol. Uostalom, tako je to u svim društvenim uređenjima pa i u socijalizmu.
Iako sam imao mnogo igračaka, teško se sjećam neke od njih ali se dobro sjećam kad je moj dragi komšija Cviko donio umjesto čokolade meni i mom bratu u divnoj pletenoj mrežici pakovanje oraha. Moja mama je prokomentarisala da će biti dobrih kolača a ja sam je samo sa zapanjenim pogledom punim dječije mržnje pogledao i rekao: “Šta kažeš?”
Ona se nasmijala i odmahnula glavom. Znao sam da se šali. Bili su to tvrdi i krupni orasi kao stvoreni za moju omiljenu igru koja se zvala kula. Stavili bismo tri oraha u trougao i na njih četvrti. To je kula. Napravili bi tako tri kule i onda bi ih protivnički igrač gađao sa rastojanja koje je zavisilo od dužine hodnika. Moja mama nikad nije bila oduševljena tom igrom jer su orasi pucali i letjeli po čitavoj kući na naše zadovoljstvo. To su bile prekrasne prirodne igre mog djetinstva koje je sam sa zadovoljstvom prenio i na moju djecu.
Kad sam bio mladić od dvadesetak godina moj komšija Cviko je bio u penziji. Rijetko je izlazio u čaršiju ali uvijek obučen isto onako kao kad je radio. Samo mu je hod bio mnogo sporiji zbog starosti i drvenog štapa kojim je ispravljao svoje korake. Poboljevao je često i u takvim trenucima kad nije izlazio iz kuće ja sam često išao da ga obiđem. Ustvari, ja sam volio da slušam njegove priče pune duha i ironije prema svim društvima u kojima je živio. Dočekivao bi me u sivom kućnom mantilu sa crnim paspulom od finog kanapa. (Svaki pristojan čovjek tog vremena je nosio kućni mantil).
U nekoliko rečenica bih se raspitao za njegovo zdravlje a onda bih željno očekivao neku od njegovih priča. Većinu priča sam već bio od njega čuo a i on je znao da mi je skoro sve ispričao. Ali obostrano zadovoljstvo, kod ljudi strpljivih i željnih znanja i razgovora, uvijek dozvoljava da se jedna ista priča ispriča više puta. Počeo bi sa rečenicom: “Sada ću ti ispričati jednu priču a ako sam ti je pričao onda računaj da se desila više puta.”
Taj nezaboravni gaf danas kad sam u godinama, kad prilično zaboravljam često koristim i uvijek upali pa mogu da gnjavim druge jer se samo nasmiješe i nemaju srca da mi kažu da sam im nešto ispričao a ja se pravim da to ne znam. To je jedan od načina da nas današnja omladina sasluša jer je ovo neko drugo vrijeme. Ovo je doba brzine, površnosti, kratkih i formalnih razgovora, većinom radi reda… A ja tako ne volim da razgovaram.
Moj dobri komšija Cviko je umro jednog jutra u svojoj omiljenoj fotelji sa novinama u ruci. Ušao sam u sobu i vidio na njegovom licu dobropoznati osmjeh kojim bi završavao svoje priče. Pogled mi je pao na naslov u novinama: “Da li će BiH izbjeći rat?”
Njegov osmjeh je bio kao da je neki nijemi odgovor. Mnogo dana poslije toga kroz glavu su mi prolazile njegove priče. Evo jedne od njih:
Nedugo po završetku Drugog svjetskog rata na Baščaršiji su ponovo proradile kafanice. To su bile male, većinom skromne radnje sa samo par stolova i šankom, u kojima se pila samo kafa i sok. To su bila mjesta u kojima su prve ljubavi počinjali đaci koji i nisu pili kafu. Mjesta gdje su vatreni studenti držali neke za njih mnogo važne govore uz sok. Zaposleni su počinjali svoj radni dan, a penzioneri su trošili svoje bezgranično vrijeme. Ritualna mjesta koja su specifična za čaršije kakva je i bila Baščaršija. Autentični relikti iz turskog doba samo su akteri bivali neki drugi ljudi i neke nove generacije.
U jednu takvu kafanicu nekako s jeseni 1945. godine ušao je mladi partizanski poručnik. Njegovo naglo ogrubjelo lice koje se nije čestito počelo ni brijati imalo je izraz snage, moći i vlasti.
(Svaka nova vlast trenira strogoću valjda da naplati muku koju je eto ona imala a ne ovi koji su ispijali kafe dok drugi ratuju. Ta je logika poslije svih ratova ista).
Mladi poručnik zalupi vrata. Oslobodilački pređe pogledom po kafanici i oštro uzviknu: “Smrt fašizmu!”
U polupraznoj kafanici nasta muk samo je njegov glas odzvanjao u ušima rijetkih gostiju. Ibrahim zvani Dedo koji je bio vlasnik radnje koja je generacijama pripadala njegovoj porodici, ustao je kao i svaki dobar ugostitelj i tiho rekao: “I tebi, sine. Bujrum, izvoli.”
Partizanski poručnik zabezeknuto je pogledao Ibrahima i obrazi su mu dobili crvenu boju. Tišina je potrajala još nekoliko sekundi. Poručnik je tražio u glavi riječi kojim bi izgovorio sve što misli a bio je trenutak kad se ne smije pogriješiti. Znao je da se vlast najlakše održava vječitim podgrijavanjem straha a za to je sad bio pravi trenutak. Propeo se malo na prste kao da mu njegovih metar i devedeset nisu bili dosta, napravio grimasu kao da ima bol na licu i počeo da viče:
“Kako te nije sramota čika Ibrahime! Da ne znam iz kakve si čestite porodice koja je mnogo dala za našu stvar sad bi ti i ja brzo završili posao. Dobro ja znam da si ti uvijek bio protiv svake vlasti kao i otac ti ali da se ovako odnosiš prema nama to je sramota. Tvoj sin je ranjen na Sremskom frontu i ima orden a vidi šta mu otac radi!”
Ibrahim je lanenom krpom pedantno brisao bakarne džezve i uredno ih slagao jednu pored druge kao da radi najvažniju stvar na svijetu. Pogledao je partizana i nastavio da briše džezve. Ono malo gostiju na brzinu plati neispijenu kafu i u kafanici njih dvojica ostadoše sami.
(Nervozni i bjesni pobjednici su znali da iskale svoj bijes i na slučajnim prolaznicima. Tako je bivalo na Balkanu kroz vjekove a narod se izvještio generacijama pa je izbjegavao takve susrete).
“E moj Ibrahime, pobjegoše gosti od tebe. Prazna ti kafana. Umjesto da odgovoriš kao i svaki drugi čovjek: ‘Sloboda narodu’, ti tu lupaš gluposti. Navikao si na onu vlast pa misliš da možeš kako god hoćeš i s nama. E neće više tako moći, da li ti je jasno?!”
Ibrahim podiže glavu i tiho progovori: “Ma sine moj, ne rugam se ja s vama, ne dao Bog. Nego nisam znao kako treba da kažem. Znaš ti da se ja ne miješam u politiku. Evo sad znam. Naučio si me pa ću ti drugi put odgovoriti ‘sloboda narodu’. Nego sjedi te popij kafu. Napraviće ti Dedo kafu sa puno kajmaka. Takvu si prije rata volio.”
Poručnik odmahnu glavom sjedajući za sto i patetičnim glasom punim ironije reče: “E moj Ibro, šta bi od onakvog čovjeka? Ti se mijenjaš kako koja vlast dođe i učiš kako treba pozdravljati. Pozdravljao si ti i u kraljevini, pa onda ustaše, naravno, pa sad i nas. A u sebi si protiv svih. Hajde što si bio protiv njih ali što protiv nas. Slobodu ti donijeli, krv prolili za nju, a ti tako. Ko se tako mijenja nije to neki karakter, nažalost.”
Stari dedo Ibrahim mu donese kafu. Laganim i smirenim pokretom, bez trunke straha, nasu mu kafu iz džezve u fildžan i provjeri da li je voda svježa. (Uz kafu uvijek ide voda). Sjede pored poručnika, stavi mu ruku na rame pokroviteljski i reče mudrost koja je vjekovima bila osnov čaršijske opozicije: “Sine moj, pogriješio si. Ja se ne mijenjam. Kod mene je uvijek sve isto. Ista kafa, isti šećer, ista voda. Vi se često mijenjate. Taman naučim na jednu vlast kad ono dođe druga. Valja vas sve popamtiti.”
Biće mi drago ako je ova priča mog komšije Cvike na vas ostavila utisak. Ako ste vi dio neke vlasti možete slobodno reći da je niste pročitali.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
