Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
ZEMLJA SINONIMA ILI MOŽDA SMO SVI MI BOSANCI
Gospođi Beatrice Briard
Kad u neko, kasno, avgustovsko predvečerje sjedite u nekoj konobi na kraju svijeta, u blizini mjesta koje se zove Postup i pijete teško, crveno vino istog imena a na stolu vam komadići sira pravilno isječeni kao lego kocke, šta drugo da radite nego da uživate u dobrom društvu ili u lijepoj prirodi. Sve se ovo događa nekoliko kilometara od mora koje se s tog mjesta ne vidi ali se osjeća njegov miris, osjeća se „arija“.
Ova konoba je bila obična kamena, prilično neugledna kuća, sa dugačkim drvenim stolovima bez stolnjaka, neugledna građevina u koju se, uostalom, i ne dolazi zbog arhitekture nego zbog dobrog društva, sira i prekrasnog vina. To društvo su činila trojica muškaraca, čini mi se ovdašnjih radnika, jedna mršava žena koja se ničim nije isticala osim sjajem u očima, i kao što inače biva, ja sam pomislio odmah da joj oči sijaju od dobrog vina, štoje samo djelomično bilo tačno; njene oči su sijale i zbog ljudskosti i dobrote koju je širila oko sebe a o tome ćete više saznati iz ove priče. Društvo su takođe činili još moja pratilja i moja malenkost. Bilo je to davno, nekih, kasnih sedamdesetih godina, a ja se i danas jasno sjećam svakog detalja te večeri u neugledoj kafani, u nekom malom mjestu u blizini Orebića u Hrvatskoj, u Jugoslaviji. Da su povod mom sjećanju samo dobro vino, sir, dobar vazduh i prijatno društvo nikad ne bi nastala ova priča.
Ovo je priča onoj maloj, mršavoj ženi koja je bila u kasnim četrdesetim godina i koja je sjedila sama za stolom a imala je sjaj u očima. Ovo je priča o Beatris, ženi koja je beskrajno voljela Bosnu, Višegrad, Sarajevo i Andrića. Francuskinji koja je voljela baš tim redom i nikako drugačije.
Upoznati takvu ženu, na takvom mjestu, spontano, bez namjere je ravno nekoj bajci, a i neka je, jer Beatris je bila bajka sama od sebe. Neizmjerni davalac sebe i riznica znanja a pojam pristojnosti i poštovanja. Takve osobe, nažalost, danas sve rijeđe srećemo.
Vi ste sigurno nestrpljivi da saznate kako smo se upoznali a ja se raspričao o prekrasnoj ariji, dobrom vinu i ljudskosti ali neka sam. Sve što je lijepo i dobro treba prenijeti na druge da se ljepota i dobrota šire.
Ona trojica muškaraca sa početka priče vodili su nepristojnu, glasnu konverzaciju kakvu vode ljudi koji su popili malo više vina. Tema bi im bila komična da nije bila nepristojna. Oni su pokušavali u šali da nabroje što više riječi koje znače jedno isto na našem jeziku a drugačije se izgovaraju. Takve riječi se zovu sinonimi. Oni to nisu znali ali su uspjeli da nađu takvih sedam riječi za izraz GUZICA i veselo su se smješkali svom uspjehu. Njihovoj sreći ne bilo bilo kraja dok su nazdravljali jedni drugima, da nije u jednom trenutku, mala, mršava gospođa koja je sjedila sama u jednom uglu kafane, progovorila:
„Postoje još dvije riječi koje isto znače!“
Veselo društvo je bilo zapanjeno njenim riječima jer je ona do prije pola sata razgovarala s nekim ljudima na francuskom jeziku dok se s njima pozdravljala. Gledali su je blijedo i bilo je očito da im je neprijatno jer su se prilično vulgarno izdražavali dok su pokušavali da se sjete svih sedam izraza koje su znali. Čudo se desilo kad je neka Francuskinja znala još dva sinonima u njihovom jeziku a oni nisu mogli da ih se sjete. Odmah su je častili sa još pola litra vina i nastavili su da spontano nazdravljaju jedni drugima a i nama koji smo sjedili u kafani kao da smo na nekoj svadbi, kao da smo poznanici ili rodbina. Poslije nekog vremena radnici su se uredno pozdravili s nama i malenom gospođom i otišli su zajedno sa njihovim veselim razgovorom ne sluteći koliki su dali doprinos jednom prijateljstvu koje će trajati.
Ne sjećam se kako smo, moja žena i ja počeli razgovor sa gospođom Beatris (tako smo je kasnije oslovljavali.) Sigurno je jedino da je to bilo spontano a na prvu riječ da smo mi iz Sarajeva, iz tog malenog tijela je izašla bujica riječi, kojom je ona htjela da nam da na znanje kolika je njena ljubav prema gradu u kome živimo. Ni slutili nismo da će u neuglednoj i trošnoj konobi na kraju svijeta početi priča o ljubavi prema Bosni i Ivi Andriću, i da će se roditi jedno obično, ljudsko prijateljstvo. Prosto su tekle riječi a kad bih ponekad upotrebio neki turcizam pa bih, kao svaki pažljiv govornik, odmah tu riječ izgovorio na našem jeziku a ona bi samo klimnula glavom:
„Znam, naravno.“
Sad sam se ja čudio kao i oni radnici njenom znanju neobičnih riječi koje se upotrebljavaju samo na određenim teritorijama naše zemlje a gopođa je u jednom momentu da bi skratila moje muke skromno rekla:
„Znam iz djela Ive Andrića.“
Čuđenju te večeri nije bilo kraja. U istoj toj neuglednoj kafani sjedimo sa neobičnom Francuskinjom koja zna mnogo sinonima na našem jeziku, zna turcizme i čita Andrića. Bar sam ja tako mislio. Nije ona samo čitala Andrića nego je više puta prošetala mostom u Višegradu nego neki stanovnik tog grada. Eto o tome govori ova čudna priča koja se polako pretvara u istinitu bajku. Bajku koja se zvala Gospođa Beatris. Ona je uistinu i bila kao bajka: poučna, blaga i prijatna žena kao priča za laku noć.
Naše druženje se nastavilo i sledećih dana a iduće godine je ona došla kod nas u Sarajevo. Javila je da dolazi i da će biti u hotelu Evropa, na naše zaprepaštenje, jer mi Balkanci smatramo za uvredu kad neko u gradu u kome mi živimo neće da bude gost u našoj kući. Nije pomoglo naše ubjeđivanje. Ona je samo smjerno rekla da zna sve balkanske običaje i da ih voli i poštuje ali ne želi da zarad naših neobičnih običaja remeti obostrani komoditet. Danas kad se sjetim tih riječi shvatam koliko su emocije kojima smo mi tada htjeli da pokažemo svima dobrotu naše bosanske duše bile usmjerene u pogrešnom pravcu i stvarima koje su u životu jednog naroda marginalne. Bilo je to vrijeme kad smo mislili da slobodnije i bolje države i boljeg i gostoprimljivijeg naroda od nas nema. Bilo je to vrijeme kad smo živjeli bajku o državi koje danas više nema i mislili smo da će ona vječno trajati. Nažalost, neko zlo doba nas je vratilo tamo gdje nam je izgleda i bilo mjesto. Mi spadamo u narode kojima istorija nije učiteljica života nego izgleda neka zla maćeha iz neke nesavršene bajke.
Sjedimo mi tako u našoj bašti, na Kovačima u Sarajevu, neke julske tople večeri a smrad dima sa roštilja na kome se peče mrtvo, životinjsko mljeveno meso po imenu ćevapi, se pretvara u prekrasne mirise mameći još neku čašu dobrog vina dok nas troje veselo razgovoramo. Okrećem poslednje ćevape gledajući kako razgovaraju dvije žene koje pripadaju različitim kulturama, koje imaju potpuno drugačiji mentalitet a veselo se smješkaju nekom miljeu koji veze jedna od njih, moja žena i majka moje djece a druga žena je moja prijateljica koja doktor slavistike, Francuskinja koja neizmjerno voli Bosnu. Odjednom sa Jekovca, obližnje uzvišice iznad naše kuće, začula se muzika iz kafane u kojoj je pjevao Toma Zdravković. Gospođa je, naglo, zaćutala, klimnula glavom u znak zadovoljstva i rekla:
„Ko je ovaj pjevač? Ima prekrasan glas. On bi u Francuskoj potukao sve žive šansonjere”.
Ja sam rekao da je on moj omiljeni pjevač i da je mnogo popularan u našoj zemlji a ona se samo nasmijala i rekla:
„Divan glas, neobična melodija a tekst tupav.”
Neobična melodija je bila blaga riječ da se ja ne uvrijedim jer sam rekao da volim tog pjevača a ona je mislila da i melodija tupava. Mnogo je voljela da upotrebljava tu riječ koju mi, kojima je ona iz maternjeg jezika, ne koristimo često a vrlo je adekvatna kad bi je i danas upotrebljavali za mnogo stvari koje nam se događaju. Eto takva je bila gospođa Beatris.
Ova neobična žena je umjela da razgovara u alegorijama. Recimo, kad govori nešto o sebi ona kaže:
„Sve što sam starija sve više ličim na ‘Gospođicu’ Ive Andrića.”
Kad bih ja nešto malo žustrije komentarisao rekla bi sa osmjehom na usnama:
„Da, vidiš sad iz tebe govori ‘Omer Paša Latas’. Sve sami Andrići!“
Ja bih se pobunio i tražio da budem ‘Alija Đerzelez’ ali ona to nije odobravala jer je tvrdila da on ni izbliza nije sličan mom karakteru. Moju ženu bih ja poredio sa Fatom iz Na drini ćuprija i rekao joj da je pogriješila što nije uradila isto i što Fata koja nije „dala da Velji Lug u Nezvuke siđe“ a Beatris bi se smijala i rekla:
„Pogriješila je, za Bosance se udaju samo žene dobrog srca. Bosanci su muškarci koji smatraju da je njihova privatna svojina i dobrota njihovih žena a i sama žena.“
Ja bih odmah pitao da je to napisao Ivo lično ili neko drugi i tako smo se mi zabavljali uz muziku Tome Zdravkovića praveći šale sa pisanjima Ive Andrića. Ko bi pomislio da neko može spojiti ovu dvojicu na jednom mjestu. Kod pravih i iskrenih prijateljstava je sve moguće.
U sam sumrak Titove Jugoslavije, onih nesretnih dana kada je rat mirisao na sve strane u Bosni, a srce nam naivno i dalje kucalo kao ranije, kad smo beznađe sakrivali od drugih kao na brzinu pokupljeno smeće kad nam dolaze iznenadni gosti, često su mi padale na pamet riječi velike gospođe Beatris:
„Vi ste Bosanci lud narod. Vi ćete vijekovima ratovati i miriti se
kao svatovi koji se vesele i raduju a onda u pijanstvu se pobiju
pa se sutra izvinjavaju jedni drugima. To je zato što je takva vaša narav:
plemenita a plaha, nježna a okrutna kao Andrićeva Na Dri ni ćuprija.
Vi, Bosanci, ste jedini narod na svijetu koji kafu peče a hljeb kuha.
Eto, zato ćete vi vijekovima ratovati i miriti se, zato što je kod vas sve naopako
ali zato je vaš duh neprevaziđen, duša meka kao pamuk a sudbina okrutna kao giljotina.“
Možda, ustvari, i nije Beatris sve ovako rekla ali ja znam da je to mislila jer smo slično razmišljali. Tada sam imao trideset i nekoliko godina i bezbroj puta sam čuo da se Bosni kaže: „Potkuhaj hljeb“[1] ali nikad nisam pridavao pažnju tome. Ta riječ mi bila normalan arhaizam i na njenu dubinu su me mnogo godina kasnije podsjetile riječi jedne Francuskinje. Naravno da i danas je sasvim normalno reći za kafu da se peče a mi stavimo vodu da prokuva i saspemo u nju kafeni prah. Kad to isto uradimo sa supom iz kesice mi kažemo da se ona kuva. Eto kakvi smo, jednu istu stvar radimo a drugačije ne nazivamo.
Možda smo mi na Balkanu i zemlja i narod onog sinonima sa početka ove priče. Možda smo mi svi Bosanci.
[1] U mnogim krajevima Bosne se kaže „potkuhaj hljeb“ kad neko hoće da napravi i ispeče hljeb, što pored svih simpatija za moj narod ne mogu priznati da ima smisla.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji.
1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
Istaknuta slika: detalj razglednice iz kolekcije Zorana Jankovića
