Odlukom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine 1907. godine ukinut je naziv bosanski jezik i zamijenjen nazivom srpsko-hrvatski jezik. Bosanski jezik nije Kallajevo otkriće, već ukorijenjen naziv za maternji jezik Bošnjaka.[1]
Nakon smrti B. Kallaya (1903) novi protektor za Bosnu i Hercegovinu bio je Burian koji je donio naredbu, 4. 10. 1907. godine u kojoj, između ostaloga, piše: „Zemaljska vlada naređuje ovim, da se dojakošnje nazivanje jezika ovih zemalja kao bosanski jezik u ukupnom zvaničnom saobraćaju i u svim ispravama zemaljskih vlasti, ureda i zavoda, onda u bilo kakvom poslovanju zemaljskog erara, ima posve napustiti, te da u buduće za zemaljski jezik bez izuzetka ima vrijediti zvanični naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’.[2] Nakon ove odluke bosanski jezik je, kao nominacija jezika u Bosni i Hercegovini, uglavnom sveden na upotrebu kod bošnjačkog dijela stanovništva.
U doba austrougarske okupacije nad Bosnom i Hercegovinom (1878-1918) naziv “Bosanski jezik” postaje službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini. Ustalio se od 1882. za vladavine austrougarskog upravitelja Bosne i Hercegovine Benjamina Kallaja. U početku se zvao “Bosanski zemaljski jezik”, a javljao se i naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Godine 1890. je izašla Gramatika bosanskog jezika za srednje škole autora Franje Vuletića, koja je doživjela više izdanja, a bila je u upotrebi do 1911. godine.
Prvi argumentovani dokaz o izvornom postojanju bosanskog jezika je “Povelja Kulina bana” (vladara Bosanskog kraljevstva 1180-1204), ispisana 29. avgusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku, bosančicom. Povelja je ujedno originalan izvorni dokaz bosanske državnosti, a sve do danas se čuva u Dubrovačkom muzeju.
Ime “Bosanski jezik” se prvi put spominje 1300. godine u djelu vizantijskog putopisca Konstantina Filozofa “Skazanie iziavlieno o pismenah “ (Historija pisanih jezika). Prvi bosanski alfabet je glagoljica (pronađena na bogumilskim stećcima), a najstarije bosansko (klinasto) pismo korišteno na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je “bosančica”, varijanta ćiriličnog alfabeta.
Od momenta kada je Bosna u 15. stoljeću (1463.) pala pod Osmanlijsku vlast, bosanski jezik je bio priznat kao drugi službeni jezik na dvoru sultana El-Fatiha. U četiri vijeka osmanlijske okupacije Bosne prepoznatljiva su tri razvojna jezička perioda: prvi su pisani tekstovi na narodnom jeziku i bosančici, drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, a treći je alhamijado literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. U tom vremenu dio bosanskih pisaca i pjesnika (koji su svome imenu dali odrednicu Bosnavik/Bosnali/Bošnjak) je stvorio na stotine dijela na bosanskom jeziku (pod imenom “Alhamijado književnost”), a dio na arapskom, perzijskom, turskom, njemačkom ili latinskom.
Poznati bošnjački pisac Hevaji (poznatiji pod nadimkom Uskufi-Bosnevia, rodom iz Tuzle, napisao je i 1631/32. objavio (187 godina prije Vukovog riječnika) Bosnasko -Turski i Tursko-Bosanski riječnik pod nazivom “Potur Šahidija” ili “Makbuli arif”. Riječnik je napisan arebicom, a riječi u riječniku nijesu poredane po abecednom, redu, već prema značenju.
Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi u univerzitetskoj biblioteci u Uppsali (Švedska). Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje, zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog Britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu, koji kaže: “Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo sto je i dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku”. Bosanski pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Šefki Bešeskija, koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku, ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol “ići”. Čak je 1601. godine Marvo Orbini zapisao da “Od svih naroda koji govore slavenski, bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika”. Prvi poznati, sačuvani, i do sada, otkriveni spomen bosanskog jezika nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora, a datira iz 1436. godine.
Bosansko-turski rječnik je važan ne samo kao dokument nekog vremena i prostora, koji svjedoči o kontinuitetu postojanja bosanskog jezika, već i za slavističku struku širom Evrope. Uskufijev rječnik sadrži između ostalog 800 autohtonih i autentičnih riječi i predstavlja jedno od najvažnijih djela bosanskog jezika. Rječnik je pisan u stihovima, zato što kultura pisanja u tom razdoblju nije razdvajala umjetnički i didaktički način stvaranja. Prvobitna upotrebna vrijednost djela danas nije aktualna, već se tretira kao filološka činjenica i artefakt.
Ime bosanskog jezika u književnim djelima i historijskim izvorima
Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. vijeka stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo “bosanskim” kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i “begovo pismo” ili “begovica”, a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/[[1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).
Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci – morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.
Ninski biskup u Peri pisao je 1581. fra J. Arsenigu “bosanskim jezikom”.
U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. vijeka) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.
Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. vijeka naovamo: Matija Divković: “Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.
Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, u poglavlju “jezik bosanskog i hrvatskog naroda” svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: “kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi”. Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.
Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.
Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.
Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704-1760) autor “Razgovora ugodnog”, snažno afirmiše štokavštinu; svoju je “Korabljicu” “prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića” u “jezik bosanski”.
Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732-1798).
Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova “Grammatica della lingua illirica” u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojem je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850.
Alberto Fortis (1741-1803); 1774. u Veneciji u djelu “Viaggio in Dalmazia” objavio i u originalu i prevodu na italijanski – znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu – jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.
Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.
Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).
Prema svjedočenju Matije Mažuranića (“Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840”, Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako “dobro znade turski, arapski i arnautski”, ne voli da neko pred njim govori turski i ističe “da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu”. U Putopisu se kaže da se u Bosni “eglendiše Bošnjački”.
Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog (“Kasidei burdei bosnevi”, Stolac, 1849).
Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. ovaj jezik zvao bosanskim.
I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: “Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim!”.
Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868. objavio je u Istanbulu djelo “Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab”). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.
Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala (“Sehletul vusula”, Sarajevo, 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: “Ah, da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab”, a u pjesmi “Stihovi zahvale na bosanskom jeziku”: “Brez šubhe (sumnje) je babin jezik najlašnji, svatko njime vama vikom besidi, slatka braćo, Bošnjaci, hak (istinu) vam Omer govori”. Autor je i pjesme “Dova na bosanskom”.
“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv “Gramatika srpsko-hrvatskog jezika”.
Salih Gašević, rodom Nikšićanin, autor je Mevluda (“Časni mevlud na bosanski jezik”, Sarajevo, 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: “Moliše me kolasinski prviši, Mevlud nami daj bosanski napiši”.
Ibrahim Edhem Berbić štampao je “Bosansko-turski učitelj” (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900) “Novu bosansku elifnicu”, a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).
Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu “Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik)”.
Iste godine u Sarajevu izlazi “Tedžvidi edaijjei bosnevi” Ibrahima Saliha Puške.
- u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića “Bergivija”, koje je uredništvo “Tarika” prevelo na bosanski jezik, “radi općenite koristi”.
Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, (“Terdžuman mevludski na jezik bosanski”, Carigrad, 1909).
Franjevci su 1894. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.
Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo”.
U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. 01. 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. 01. 1879. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva “bosanskizemaljski jezik”. Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16. 02. 1879. već je upotrebljena oznaka “srpsko-hrvatski jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10. 1907. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati ‘srpsko-hrvatski jezik’.
_________________________
[1] Bs.wikipedia.org: Bosanski jezik i Ime bosanskog jezika u književnim djelima i historijskim izvorima
[2] ABH ZMF, br. 168 539, 4. X 1907.