Mr. Avdo Nurković: Ćamilovi Bihorci

O književnom stvaralaštvu Ćamila Sijarića kod nas nije mnogo pisano, iako njegovo bogato i raznovrsno djelo to svakako  zaslužuje.  Književni kritičari  su, zavisno od svog obrazovanja i analitičkog interesovanja,  hvalili  i kudili književno djelo Ćamila Sijarića.

Jedan od najpoznatijih naših književnih kritičara Borislav Mihajlović, govoreći o romanu Bihorci „Negdje na pola puta između metaforičnosti narodne poezije i stroge zakonite, surove svedenosti Andrićevog stila, on je uspeo da neoštećen u sebi uvuče elemente narodne sintakse, one vukovske, da bude plastičan i poetičan, ali ne na štetu svog proznog karaktera“.[1]

Prof. Velibor Gligorić piše da ljudi kod Sijarića „govore u granicama svog životnog iskustva i svijesti, jezika koji ima svoju osobenost, niklu na zavičajnom tlu, a u bojama jedne prirode koja je resko elementarna“.[2] Valorizujući književno djelo Ćamila Sijarića, Vuk Krnjević kaže: „Sijarić uopšte ne komunicira sa modernim proznim izrazima. Tematski neinteresantan, služeći se zastarjelim proznim kazivanjem, bez ozbiljnih filozovskih saznanja, Sijarić bi se teško održao u literaturi koja ima malo veće pretenzije.“[3]

Sijarić je osobitu pažnju poklanjao leksici u pripovijedanju, pored ostalog, održavajući socijalnu, konfesionalnu i obrazovnu svijest naratora u djelima.

Ćamil Sijarić se počeo baviti književnim radom kao đak Velike medrese u Skoplju, gde su mu, između ostalih, bili nastavnici dr Anica Savić-Rebac, dr Pero Slijepčević i dr Vido Latković.[4]

 Bihorci

   U vrijeme kada se pojavio (1956), prvi Sijarićev roman Bihorci bio je u izvjesnom smislu senzacionalna književna pojava. Oduševljenje koje je on izazvao moguće je danas različito tumačiti i otkrivati mu različite uzroke, ali je, nema sumnje, ono bilo izazvano prvenstveno novinom teme (ambijenta), koju je roman obrađivao i svježinom piščevog jezika, piščevim prisnim poznavanjem kraja i ljudi koje u njemu opisuje.

Radnja romana zbiva se između dva rata, u jednom zabačenom bihorskom selu. Ona se zapravo poklapa sa dolaskom u to selo sveštenog lica Hadžije i njegovim odlaskom, nakon godinu dana, iz tog sela na hadž. I tu nema nekih neočekivanih, krupnih događaja, dramatičnih zapleta i sukoba. Sijarić bira nekoliko izrazitih junaka iz sandžačkog sela, gradi jednu, ne naročito atraktivnu fabulu, insistirajući više na slici jednog stanja, slici određenog mentaliteta, stila života, običaja, itd. Tu sliku on razvija, uglavnom, u okviru odnosa između: Halimače, najimućnijeg i najjačeg čovjeka u selu i Hadžije, tihog, povučenog hodže, kojeg Halimača dovodi u selo, podređujući ga i koristeći u svoje svrhe; i Hatke, seoske sirotice, koja je, ostavši bez roditelja, pala u punu zavisnost od Halimače, njegovih nezajažljivih kalkulantskih kombinacija i agresivnih čulnih nagona.

Halimaču, glavnog junaka romana, nagonski jakog, elementarnog seljaka-gazdu koji vlada stvarima i ljudima oko sebe, Sijarić ne prikazuje kao tradicionalnog patrijarhalnog prvaka, već kao čovjeka načetog voljom za zaradom i širenjem materijalne moći, jednim potmulim psihičkim dejstvom koje postepeno, ali sigurno skida s njega tradicionalni oreol patrijarhalnog poglavice, koji je nekad prvenstveno bio primjeran čovjek, oličavao ideju pravde, morala i besprijekornog ličnog života. U svoju viziju svijeta koji slika, u njegov na izgled idiličan, prirodan okvir života, Sijarić uvodi diskretne, ali jasno prepoznatljive znake vremena u kome se dešava radnja romana: i u ovoj dalekoj, zabačenoj sredini, u ovom jedva vidljivom zalivu, u nizu detalja romana, osjeća se dah daleke građansko-socijalne pučine, njeni zakoni ponašanja i moralne rezonance, njena mjerkanja i kalkulacije: Halimača se stalno nosi s mislima kako da Hadžiju iskoristi, nalazi niz načina da od ljudi naplaćuje usluge koje oni traže od Hadžije („jer taj Hadžija je moja stvar, ne može se on tek tako trošiti”)[5], svjestan je svoje moći u selu, zna da je „skup čovjek”, a Hadžija samo „siromah i stranac, jevtin čovjek u tuđu selu”[6], kojeg, kao i sve što se može, treba iskoristiti. Ali, istovremeno, Halimača je prikazan i kao čovjek u kojem je još živo osjećanje za  grijeh i svijest o nepravdi, o ružnim djelima koja čini, kao čovjek koji živi u iluziji o mogućnosti očišćenja, o iskupljenju, i jednim milosrdnim, dobrotvornim činom koji svake godine čini priređujući ručak za sirotinju i prosjake, čime se „pere od grijeha”.[7]

Nasuprot tom elementarnom seljaku-gazdi, sraslom sa zemljom i prirodom, ali već „programiranom” vantradicijskim uticajima, u romanu je dat jedan drugi tip čovjeka, otuđenog, povučenog, kao stranog u svijetu u kojem živi, a ipak karakterističnog za Sijarićev svijet: tip hodže, duhovnog čovjeka – Hadžija je doista, već i po svome društvenom statusu, takav čovjek, zamišljen, introvertan, socijalno nesiguran, kao i Halimača – iznutra načet, ali drugom boljkom:  seksualno nemoćan, a na silu oženjen, on se neprestano osjeća izložen ženskoj agresiji, bježi od svoje nemoći u kući pred ženom, kao što bježi i od svoje duhovne nesigurnosti u mejtefu pred djecom koju uči arapskom, a i sam se u njemu slabo snalazi i zapetljava „kao u konoplji”, kao što pokušava pobjeći i od svog nesigurnog socijalnog statusa, sanjajući, kao „siromah i stranac, jevtin čovjek u tuđu selu”, o spasu i izbavljenju odlaskom na hadž. Izgubljen i beznadežan, zakopčan i introvertan čovjek („kao pokvaren sat: tri riječi i tak-stane”)[8], tužna sudbina, Hadžija je istovremeno predstavljen i s izvjesnim blago ironičnim piščevim smiješkom i humorističko—satiričkom žaokom prema njegovom pisanju ,,zapisa”, koje mu seljaci traže za bolesnu stoku i djecu, prema njegovoj stalnoj brizi za novac, od kojeg mu zavisi spas, bjekstvo iz Halimačinih kandži – odlazak na hadž.

U liku Hatke, najzad, trećeg glavnog lika svoga romana, Sijarić daje jedan od onih primjera tužne sudbine žene u patrijarhalnom svijetu koje će, majstorski, i s ljubavlju, opisivati i kasnije, u brojnim svojim djelima. U liku ove žene, koja se u strahu rve sa biološkim nagonom u sebi i s muklom sviješću o vlastitom statusu bespomoćne sirotice koju raspoređuju kao stvar, u blago elegičnom pripovjedačkom tonu, Sijarić daje pogled na patrijarhalnu sandžačku sredinu sa samog društvenog dna, iz perspektive žene koju u životu očekuje samo jedan trenutak radosti – udaja, koji brzo mine, i život se odmah utopi u bezglasnu pokornost, zakopčanost, u strogu omeđenost nekih obaveza i monotonu kolotečinu njihovih svakodnevnih izvršavanja:

„(…) biti nevjesta nije baš sreća, i nije radost koja vječno traje, no mjesec – dva – koliko te već drže nevjestom, pa onda – ništa, do zuluf niz obraz, šamija nad oči, oči u skut, u opanke, u zemlju, ne gledaj nikoga niti iko tebe, suši mužu obojke dok ne umreš. (…) takav im je život (ženama): nasmiju se, zaplaču, zapjevaju, ušute. A za čim plaču – za sobom, jer je tako suđeno že­nama: kratke radosti, kratke tuge, kratak korak do vode, do tora, do njive.”[9]

Trouglom odnosa Halimača – Hadžija – Hatka, pored još nekoliko sporednih ali izrazitih likova (Kaplar, Zemko, Đuza), Sijarić slika prvenstveno mentalitet, običaje patrijarhalnog svijeta i njegovu arhetipsku primitivnost.

Roman prikazuje vrijeme između dva rata, ali su sumornost i bezna­dežnost života, odnosi međuljudski i svijest, koja ih određuje tako u njemu prikazani da se neposredno predratna stvarnost ukazuje  kao živa savremenost. I ta činjenica, to u literaturi cijelu deceniju nakon rata zapostavljano naličje života, kao da je označilo otrežnjenje: bilo je, ima oko nas cijelih oblasti (ne samo izvjesnih pojedinaca), čiju opasanost zidovima izolacije i zaostalosti ideje progresa i promjene, koje kruže svijetom, ne probijaju, čak ne dodiruju. Sijarić je, poput književnog misionara, koji putuje u nepoznat kraj da bi ga otkrio svijetu, svojim prvim značajnim djelom, ostvario jednu književno egzotičnu, ali izvornu i upečatljivu viziju svoga zavičaja, koja je donosila žestok miris nepoznatog svijeta.

Prvi Sijarićev roman otkrio je, istina, još nerazrađena, ali jasno ocrtana, bitna svojstva Sijarića pripovjedača: njegovo pripovijedanje prožeto je narodnim izrekama, aforizmima, poslovicama, folklornom građom, i to preuzimanje iz duhovne tradicije njegovog zavičajnog kraja bitno je stvaralačke prirode – on to ne čini mehanički, da bi možda postigao neki egzotični efekat ili folklorističku dekoraciju; iz njegovog korišćenja te građe izbija trenutni životni realitet, konkretno iskustvo, kao njena dopuna, korekcija ili nadgradnja. Sijarić pri tom stilizuje, i mada u ponekim scenama takozvanu objektivnu, realističnu sliku, čvrstih linija, i svoje pripovijedanje drži na visini određene lirske intonacije i slikovne stilizacije, u kojoj nagovještaj ima istaknutu funkciju.

Rašlje, jedno od bihorskih sela, negdje prvih decenija ovog vijeka, u danima kada su posljednje komitske puške još sijevale. Jedan hadžija, bez imena i prošlosti, koga ni prorokov grob ne može da uspokoji, dolazi jednog dana u ovo veliko bihorsko selo. A u selu, u kome stoljeća pjevaju uvijek istu pjesmu, jedan domaćin, i lukav i bezobziran a na mahove i čovječan, pokušava da nemir i nedostatak snage kod hadžije upregne u kola svojih interesa. Hatkin je san da  djevojaštvo pokloni svom mužu, a njena stvarnost je da kao djevojka zatrudni. Tu je i Zemko, jedini Bihorac koji, prevaren, uništen, napušta svoj Bihor. „Odoh nekud… a ne znam kud?“ – tako se on oprašta od svoje zemlje kada polazi u susret svojoj neizvjesnosti.

To su likovi oko kojih su ispredene niti radnje u ovom romanu bez svakidašnjeg kraja. Hadžija, tajanstven, osvijetljen, u čijim se samo sjenkama nazire sudbina njegovog života, pojavljuje se na scjenu odjednom, bez ikakvog nagovještaja na scjenu. Takav on i dalje ostaje, utonuo u mrak, koji govori više o dramama duše nego dramatici tijela. Nenamjetljiv svojim izgledom, nošen događajima kojima se jedva može suprotstaviti, neumorno gonjen nekim neznanim udesom (kat­kad nam se čini da u tom udesu leže patološki razlozi) hadžija će, isto tako, tajanstven, nenametljiv, kao kakva vizija s bijelom čalmom oko glave, nestati. Hatka, biće bez ikakve tajne, oživljena poetično, sigurnim potezom i instinktom, ostaje u Rašlju. Njen san, jedini u životu, dopola ostvaren i dopola uništen, pretvara se u bihorsku javu. Ona ostaje u selu kao hadžijina žena i kao buduća majka djeteta čiji otac nije taj  mistik. I Halimača je prevaren u svojim računima, ali on nije slomljen ni poljuljan u svojoj gladi za zemljom.

Roman života i atmosfere ili roman ideje? ,,Bihorci”su više ono prvo, ali se ne bi moglo reći da je relacija život – ideja u njima potpuno odsutna. Nije to jedan od onih savremenih romana u kome sav život, svjesni i podsvjesni, organski i neorganski, postaje samo glina jedne ideje, tog samozaljubljenog demijurga, koji u svijetu i životu otkriva isključivo svoj lik. Niti je toliko zastario da samo epizoda, događaj, ili činjenica, znače za njega sve. Dugo ćemo se, neodlučni, pitati, mogu li se Bihorci svrstati u ostvarenja moderne književnosti, moderne u onom smislu u kome se korak s vremenom mjeri manje stilom, formom, koliko sadržinom misli, psihologije, tek izlučenih iz beskrajnih retorti životnog dostignuća i iskustva. Ali, moderna umjetnost ne pretpostavlja da radnja modernog romana mora nužno biti uronjena u savremeni život.

Posmatran samo sa stanovišta dekora, miljea, roman Bihorci bio bi ultraprovincijalan. Nijedan komadić neba, osim bihorskog, nijedan glas koji bi se spolja probio kroz obruč planina Sandžaka i ustalasao nepokretnu atmosferu ove zaboravljene oblasti. Život je tu zahvaćen, podjednako u svojoj plemenskoj cjelini i individualnoj izolovanosti, nekom čudnom sudbinom. Drame u tom smirenom životu postoje, ali one kao krugovi na glatkom jezeru nestaju, prelaze u savršenu nepomičnost. Mir, nekretanje, jači su od pokreta. Samo, katkad, odjekne komitska puška i to je skoro jedini glas iz svijeta kome je borba s vremenom uslov  opstanka. To je provincijalizam, izdašno zasićen folklorom, ali ipak Sijarićev roman prevazilazi, i to krajnjim naporom, vrijeme i okvire iz kojih je ponikao.

Dobro su nam poznati razlozi zbog čega se Andrićeva književnost smatra danas i evropskom i savremenom. Psihološka dostignuća dvadesetog vijeka, filosofija modernog čovjeka, dijalozi sa svojim vremenom. Andrićevi junaci – fratri i veziri, trgovci i seljaci, ostaju i dalje na svom spontanom, prirodnom, intelektualnom nivou istorijski uslovljenom, ali njihova sudbina, filozofski gledana, savremena je. Apstrahujemo vrijeme i prostor u kojima se odigrava usporena drama francuskog i austrijskog konzula u Travniku, ali zato zadržimo svoju pažnju na unutrašnjem životu tih ljudi, koji na predstražama dveju heterogenih civilizacija (Travnik je kraj turske i početak evropske, kao što bi mogao da bude kraj evropske i početak turske), osjećaju u svojoj usamljenosti svu tragiku sudara ova dva svijeta.

I šta ćemo otkriti? U Davilu, francuskom konzulu, dušu savremenog zapadnjaka, sudbinu čo­vjeka, koji se u životu i među ljudima počinje da osjeća tuđinom, a oslobodimo li Ali-Dedu okvira njegove tekije, Aniku njene bosanske kasabe, a fra Petra mračnog dekora Proklete avlije, i prebacimo li ih za trenutak u gradove današnje Italije ili Francuske, pred nama će se pojaviti likovi čiju je istoriju moglo da ispisuje samo iskustvo i saznanje dvadesetog vijeka.

Posebnu vrijednost ovog  Sijarićevog romana čine likovi, ali ne svi.

Kaplar, najneubjedljiviji i najneuspjelije ostvareni lik Bihoraca, nema snage da svojim značenjem prevaziđe – i pored toga što se u njemu nazire i čovjek načet gradskom civilizacijom – granice Bihora. Jednostrano, shematski dat, on brzo  odlazi u čitaočev zaborav. U Halimači ne skrivaju se nikakve tajne. U njemu postoje samo glad za zemljom i zlatom i povremene prigušivane eksplozije krvi. Prikovan više za prostor nego za  određeno vrijeme, bliži jednom karakteru o kome se nema više šta reći, nego liku o kome tek treba razmišljati, Halimača, i kao jedna umjetnički realizovana figura ima mnogo svojih srodnika u našoj literaturi, ranijoj i poznijoj.

Hadžija, Hatka i Zemko predstavljaju posebno poglavlje ovog romana o ženi koja sebe traži u muškarcu,o muškarcu koji bježi od žene i čovjeku koji napušta sebe. Hadžija: „On je stranac. I cijelog je vijeka bio takav. Nigdje roda. Ni žile svoje, no jalovak, drže ga samo ti ćitabi, a mogu li oni za njim zaplakati?” [10] Takav je Hadžija, više od misli nego od tijela, pun nekog čudnog, bolesnog nemira, usamljen, skoro imbecilno plašljiv. Čudna neka sudbina progoni ga da večito žudi za prorokovim grobom i da se večito vraća odatle ranom nezaliječenom, otvorenom.

On se plaši i žena i ljudi i samog života. Najsrećniji je kada je zatvoren sam u sobi, ali najmračniji je tada, jer je sam sa sobom. Kakva se uspomena ili kakva misao usadila u njegovu dušu, puna fatalne moći da mu razara mir i uvijek sveža u svojoj oštroj i novoj opomeni. Hadžija ostaje u ovom romanu tajna, koja se tek počela da otkriva i koja je opet ostala ono što je bila. Za njom ostaju samo tragovi, hadžijina bijela čalma i njegov skoro svetački lik, te potresne opomene na jedan ljudski život, koji još nije osvojen i koji će se uzaludno osvajati. Kroz hadžijin nemir otkriva se, ipak, nešto određenije: truli mir bihorskog života.

Da li je Hadžija, kao lik i karakter, mogao da biti detaljnije, opširnije dat? Po neki put izgleda nam da je suviše prekriven sjenkama, da sumanuto prelazi u samu maglu u kojoj nestaje i oblik tijela i odsjaj duše, ali po neki put u tom odsustvu jarke svjetlosti učini nam se da smo ugledali blještavi trag jedne velike ideje koja kao munja sine tamnim nebom. Literatura zna za jednu čudnu granicu; ako joj se kakav lik ili karakter približe, ali ostanu i dalje samo u njenoj spoljnoj zoni, prigovori – da su mogli da budu i drugačiji, ne gube svakako svoje opravdanje, svoju logiku. Međutim, dovoljno je da sesamo pređe ta granica, pa da ti likovi i karakteri budu smjesta, čak i onda kada se u njima otkrivaju i pukotine i praznine, zaštićeni nekom vrstom upozorenja. Takav je lik Hadžije, katkad nedorađen, katkad maglovit, katkad nedovoljno motivisan, ali ni u jednom trenutku ugrožen poraznim prigovorom: ,,Mogao je biti drugačiji”.

Hatka, jedina žena u ovoj bihorskoj drami, projicirana u prvom planu, poglavlje je za sebe. Kao Lena iz Foknerovog ,,Svijetla u avgustu”, uporna da nađe svoje mjesto u životu, nenaklonjenom i nemilosrdnom, ova djevojka iz Sandžaka je jedna od tih budućih majki koje svoj opstanak moraju izboriti manje svojim osmijehom Eve, koliko istrajnošću jedne neumorne volje. Foknerova Lena ima povjerenja u sebe, u instinkt jedne prevarene ženke, koja, oplođena i napuštena, traga za svojim odbjeglim mužjakom. Hatka, izdanak jedne tradicije koja je izgubila smisao za borbu i kretanje, statična je i kao biljka može ona samo u svojoj nepomičnosti da pusti korijene svom životu, svojoj sudbini.

Velika je ta njena borba u malim okvirima Bihora. Postaje ona još veća, impresivnija, kada je posmatrana u odnosu na Rašlje, duhovno i skoro fizički paralisano jednom apsurdnom formulom života. Kakvi su napori Hatke, pritiješnjene između zahtjeva svog tijela i predrasuda svog sela, da se održi u jednoj kući gdje njena riječ ostaje bez ikakvog odjeka! Pa ipak Hatka je na kraju pobijedila i put do ove čudne, grube pobjede protkan je ritmom jedne neobične poezije, diskretne, tople, uzdržane, ali prisutne svuda. Ona se osjeća i u onim scenama koje bi kod Zole planule nužno grubim, nemilosrdnim naturalizmom. Hatka nije ideja. Ona je život, topao, istinit.

Zemkov odlazak u Tursku nužno je epilog ove drame, nužan ishod jednog besmislenog, ali zato najtragičnijeg otpora bihorskom životu. Nužno je bilo da bude on prevaren, nužnost je bila i njegovo patetično dvoumljenje, ali je najveću nužnost predstavljalo njegovo praštanje sa svojom zemljom. I ovom liku mjesto je u poeziji, ali – poeziji ljubavi prema svojoj zemlji, Bihoru, i rastajanja od njih, u poeziji neizvjesnosti, ljudske, životne.

To su likovi i događaji romana u kome se o tužnim i sumornim stvarima govorilo riječima i raspoloženjima poezije, a da se plač tuge nije ipak čuo. To je draž Bihoraca. I još jedan dokaz da dostignuća i iskustva moderne literature Sijariću nisu bili nepoznati. Svijet koji je on oživio pojavljivao se još, ne tako rijetko, u djelima naših prvih realista. Pa ipak dva su to svijeta, iako je njihovo ime isto. Za mnoge njegove prethodnike Bosna ili Sandžak značili su, prije svega, džamije i crkve, age i seljake, zelenaše i rodoljube.

Bila je to Bosna čovjeka koji je živio samo među stvarima i bio okružen samo događajima. Nedostajalo je nešto – njegov sopstveni život, intiman, isvijetljen u svojim ponorima i svojim periferijama. Sijarić ne zaboravlja svoj zaboravljeni Sandžak, i njegova sela i njegove ljude. Ali, on ne zaboravlja ni to da se literatura našeg vijeka ne može više da zadovolji samo spoljnim, trodimenzionalnim opisima ljudi i događaja. On unosi još jednu dimenziju, onu koja se manifestuje u trenutku kada događaji, drama, počinju da izviru neposredno, iz samih ljudi.

Pokušaj da se kroz obilje i raskoš jednog određenog živopisnog dekora pronikne u apstraktnu ljudsku sudbinu – Sandžak kao scena gdje jedna ljudska drama prevazilazi svoje specifične okvire; napor da se ostane po strani događaja, a da se ipak ne napusti osmatračnica u duši pojedinca; stil, uzdržljiv, ekonomičan, ali ne i lišen  poezije – s takvim, andrićevskim pretenzijama Sijarić je krenuo u svoju bihorsku avanturu. Andrićevo djelo, monumentalno, kao od stijene odvaljeno, ukazalo se Sijariću, verovatno, još u prvoj viziji njegovih srećnih i nesrećnih ,,Bihoraca”. Međutim, njemu, ipak, nije nedostajala snaga da, imajući pred sobom tu impozantnu umjetnost, pronađe i jedan djelić sebe. Onda kada svoj stil čini malo toplijim, ukrašenijim, a između sebe i svojih junaka ruši još jednu pregradu izolacije i postaje humorističnijim – Sijarić se odvaja od Andrića. Njegov roman dobio je time, neosporno, jedan poseban vid: ali, šta je zbog toga izgubio?

Pričanje Andrićevo, suzdržano, hroničarsko, i njegovo očevidno zalaganje da između sebe i života u svojim djelima održi što jasnije odstojanje, odrazilo se u  jasnom suočavanju njegovih junaka sa sudbinom: pošteđeni od sažaljenja ili simpatija piščevih. Andrićevi protagonisti nosiće na kraju sami teret svog života. Biće to čista igra slučaja i nužnosti, čovjeka i života, u kojoj umjetnost, samo svjedok, ostaje po strani. Zato Andrićevi junaci djeluju kao čisti, određeni, psihološki motivisani likovi, ali koji i dalje skrivaju u sebi neuništivu misteriju svog unutrašnjeg života. I kao ljudi i kao životne ideje veliki su oni.

U „Bihorcima” Sijarić je nešto manje odsutan i ta činjenica osjeća se, ogleda se, odmah, na projekcionom planu sudbine; veći dio ove knjige učiniće nam se prije kao zbir epizoda nego kao cjelina jednog povezanog zbivanja. Uzbuđen zbog sudbine svojih junaka, mada se uporno brani od emocija,  Sijarić će biti katkad opčinjen detaljima zbog kojih se ne vidi velika igra života i potresen zbog malih uzbuđenja i zbog kojih se i ne otkrivaju duboki ponori u ljudima. Tek pri kraju,u uzbudljivom finalu, Sijarić je dokazao da su Bihorci jedan od originalnijih romana o čovjekovoj sudbini.

Kada se posmatra pređeni već, ohlađeni trag jednog stvaralaštva, čini se skoro uvijek da je topla umjetnička misao mogla izabrati i drugačiji, savršeniji put do ostvarenja. Tako ćemo i sada pomisliti – da li je Sijarić svoju umjetničku ideju mogao smjestiti u evoluiranje i savremenije okvire života? Ali, postavljajući takvo pitanje, mi zaboravljamo da je jedno djelo, sa svim svojim osnovnim činiocima –vremenom, prostorom i idejom – jedinstveno, nedjeljivo. Hatka, Hadžija i Zemko, a preko njih i sam život, dobili su u Bihorcima, svoj plemeniti lik i pitanje je da li bi u kakvom drugom prostoru i vremenu  oni mogli to isto biti. A opet sam autor potiskuje pejzaž u drugi plan proze, škrt je, kad je o ovome riječ, zaokupljen prvenstveno ljudima. Dubok je Sijarićev doživljaj prirode. Nema u njemu ishitrenosti, dekora, sirov je u jezgru, a u razradi lirski obojen:

   Poslije kiša sinuše vedrine– duboke, bistre, roni danju po njima sunce, noću zvijezde.

   Gora nad Rašjem namezgrala, u list se obukla, doša kao čador– ustio čador sjenke niz ledine, niz ovce.

   Selom su se zelenjela žita – čini se sunce ih za pera vuče, za stabljike, za koljena: rasti. U posljednje brazde u njivama pala su zrna kukuruza, a ptica je došla pa pjevala: kli, kli, kli – da kukuruz proklije.[11]

Sjene planinskih obronaka, teški pokreti goveda, lomnost starih trulih plotova, miris ovčjeg runa, one Hadžijine čizme utonule u blato, prozračnost prolistala granja, svilorune trave – sve tka doživljaj sredine, koju neprimjetno upijaju grudi čitaočeve, i najednom su mu Rašlje blisko, rođeno selo, koje sluti u dahu proljeća, u mokrim deblima stabala nakon kiše. Kao da je selo Rašlje s nekom čudesnom atmosferom trulih brvnara, lisnatih krošnji, blatnjavim prilazima ušlo u književnost nekako ispred samih Rašljana, da su stada i planine, nad strnjištem ostavili za sobom same Rašljane, kad je riječ o umjetničkoj realizaciji.

Prvi plan u razradi Hadžijinog lika postavljen je sigurno i uvjerljivo. Njegove prve korake u krajolikom Rašlju opisane su iskusnim živim crtežom:

   Hadžija zagazi u prvu mahalu. Sokak pun pijeska, izlokan vodom, strm, ograđen plotom s obje strane, plot star, izlomljen – dolje pod putem obisle strehe, teške, crne, samo na zemlju što nijesu legle. Iz streha se otkida bjeličast dim, miriše suhom klekovinom. On udahnu taj miris, jer to mu se jedino svidjelo, pa nastavi da gazi sokakom, pridižući skutove dolame da ih ne ukalja. Za njim je gazilo pomaleno kljuse – strašno kašljalo od gunturaća, a na njemu se klatila dva sanduka, obojena crvenom bojom, u kojima su bile Hadžijine knjige. Za kljusetom išao je čovjek, hramao dobro na lijevu nogu, kao da putem kupus sadi. On se osvrćao desno i lijevo i dovikivao svakom koga vidi.[12]

Iz ovih prvih dodira s licem pisac razvija veoma zanimljivu tezu o unutrašnjem svijetu Hadžijinom. Neka memljiva utučenost klija u tami ovog junaka. One njegove nespretne, zakržljale primisli, leptirasta, začarana vrtnja u krugu oko jačeg lika ili dramatičnog događaja, oni čudesni vakuumi, koji se najednom otvore u svijesti, u duši ove tragikomične figure pokazuju na izvanredno zanimljive elemente, iz kojih je autor htio saliti lik svoga junaka. Sve je u Hadžiji isjeckano, usitnjeno, prašnjavo, zatureno. Kao neka kretanja, izgubljena i zaboravljena u starim i trošnim prostorima, javljaju se plamičci, odbljesci nerođenog života ovog lika i začas se izgube bez traga i glasa.

Upravo čudnovata situacija: sve je tu-od sitnih pojedinosti fizičkog opisa do sjenastih vlakanaca podsvjesnih refleksa, a Hadžija,  skamenjen, zatvoren u začarani krug svojih misli i osjećanja nikako da krene u život. Hadžija Sijarićev je i dokaz da je psihologija ideja živ proces, naročito ujedinjenje, i da goli zapažaji, čak filatelistički pomno složeni, nijesu drugo već građa, od koje tek pisac može stvoriti književni lik.

Hadžija nosi svoj koordinatni sistem i sve se vrti oko centralne ose: klimavosti njegove volje, loših misli i osjećaja, svaki njegov korak na uzici je ove čvrsto pobodene ose, i mjesto da ga obogaćuje kapljom života,on  sivilom tona, koji se ljuljuškavo ponavlja, umrtvljuje i one rijetke nagovještaje istinskog ljudskog daha. Njegov novi pokret samo je  varijacija starog. Osjeća se da pisac ima racionalno izrađen plan lika i sad sakuplja zrnca, kamičke koji su u skladu sa povučenim osnovnim crtežom.

Neku neobičnu ulogu kao da je pisac namijenio upravo onim fermentima života koji se u prirodnom toku dobre proze javljaju nepozvani, putuju prvim slutnjama oživjelog  ljudskog lica u literaturi.

 Zaključak

   Naše istraživanje razmatra, prije svega, status i ulogu junaka u bogatom i raznovrsnom romansijerskom opusu Ćamila Sijarića, budući da se malo ko do sada bavio ovim kompleksnim pitanjem. Pozabavili smo se određenim analitičkim ispitivanjima forme pripovijedanja i estetskim aspektima njegovih romana, kao što su: Bihorci, Mojkovačka bitka, Kuću kućom čine lastavice, Konak, Raška zemlja Rascija i Carska vojska. I ako se radi o žanrovski i tipološki različitim romanima, u njima, ipak, ima dosta toga zajedničkog i srodnog kada je riječ o glavnim junacima, bez obzira na njihov pol, vjersku pripadnost, godine i društveni položaj.

U radu se prati forma  pripovijedanja i estetski aspekti junaka kroz književno djelo Ćamila Sijarića. Tu su prije svih likovi: Halimače, Hadžije, Zemka, Hatke, Derdemeza, Kaplara i Kolašinaca. Bogato i raznovrsno djelo Ćamila Sijarića privlačilo je pažnju značajnog dijela naših kritičara, kako onih koji su se bavili problemima junaka i stila tako i onih koji su sagledavali književno-estetske dimenzije proze ovog pisca.

Književno stvaralaštvo Ćamila Sijarića razvijalo se u dva toka: romansijerski i pripovjedački. Njegova proza je u novijoj našoj književnosti prilično usamljen fenomen. Posmatrano u cijelosti, iz književnog djela ovoga pisca izdvojili bismo pripovijetke : Bunar, Snaha, Sablja, Južni vetrovi i Tahir Talak. Utisak je da Sijarić kao pripovjedač nadmašuje Sijarića romansijera. Njegova proza prožeta je poetičnim pasažima, neobičnim slikama, vrlo često i lirskim tonovima, ali u njoj dominira i jezik prepoznat po bogatstvu i slikovitosti.

Mala galerija likova koji dominiraju i Sijarićevoj prozi predstavlja posebnu osobenost njegovog djela u kontekstu šire književnosti.

Ustanovili smo da Sijarić posebnu pažnju poklanja psihološkom, etičkom i emocionalnom portretisanju likova, čime pokazuje da je glavni junak donekle tipiziran, odnosno da predstavlja kolektiv (nacion) u pravom smislu te reči. To najbolje potvrđuje roman Bihorci, na čijoj analizi smo se najviše zadržali. Naime, ovaj roman pokazuje da njegovi junaci, zapravo, prezentiraju pravo stanje duha, mentaliteta i prostora kojem pripadaju, a to je planinsko selo i zabit na obroncima sandžačkog Bihora. Kao dobar poznavalac ovog podneblja, njegove istorijske prošlosti, tradicije, običaja i mentaliteta, Sijariću nije bilo mnogo teško da svoje likove i junake prikaže onakvima kakvi jesu, bez ikakve glorifikacije i uljepšavanja.

Ponekad su ti junaci pravi gorštaci, brđani i osobenjaci, a katkad su nježni, pažljivi i razumni. S druge strane, u takvoj konstelaciji patrijarhalnih odnosa vidno se izdvaja položaj žene, koja je u drugom planu i u skladu sa zahtjevima islamske religije. Pored romana, to ilustruju i mnoge pripovijetke Ćamila Sijarića, koje smo ovdje naznačili u izvjesnoj mjeri. I pored prirodne različitosti u svemu, Sijarićevi junaci ponekad imaju niz srodnih tačaka u svojim postupcima, djelovanjima i razmišljanjima.

Ako bismo pravili neku uslovnu društveno-klasnu podjelu  Sijarićevih junaka, onda bi ta tabela, otprilike, izgledala ovako:

1. age i begovi, 2. kaplari i žandari, 3. hodže, popovi i fratri, 4. muškarci i žene, 5. junaci i dezerteri, 6. starosjedioci i došljaci, 7. muslimani, katolici i pravoslavci, 8. stari i mladi, 9. zelenaši i rodoljubi, 10. trgovci i seljaci…

Svim ovim grupacijama likova pisac je posvetio dužnu pažnju i prostor, ostajući krajnje nepristrasan i umjetnički ubjedljiv.

Pored navedenih tema i problema, ovaj rad razmatra oplemenjeni humor i sociokulturni milje Sijarićevih romana, jer upravo u tim segmentima čitaoci su u prilici da što potpunije upoznaju glavne junake, njihovu etičku i socijalnu meta­morfozu.

Humor, koji je razasut, kroz Ćamila Sijarića pokazuje čovjekovu prolaznost i vječnost neba. Da su ljudske ambicije i razmetljivosti slične „dimu niz planinu pri jakom vjetru“. Sijarićev humor je satkan od neke zadivljujuće ljudske simpatije. On u sebi nosi praštanja za sva čovjekova posrnuća, ali istovremeno pokazuje da uvijek čovijek može pronaći izlaz

Takođe, dobar dio prostora zauzima svijet čovjekove intime, u kome junaci na različite načine ispoljavaju svoje osobine, nedostatke i vrline. Sijarić je u tom nijansiranju i psihologizaciji junaka vrlo vješt i odmjeren, što je kritika znala da uoči (R. Tautović, N. Kovač, R. P. Nogo, S. Koljević, R. Mikić). U sklopu ukupnih analitičkih proučavanja obuhvaćena su značenja hronotopskih struktura, kao i pitanje jezika i stila, što je od velike važnosti u  istraživačkom radu i metodološkom pristupu.

Socijalni ambijent sela odslikan je sa puno narodne fantastike, ironije, tugovanja. Sijarić je na vješt način koristio narodna predanja i majstorski ih ugradjivao u svoj prozni tekst. Svijet sandžačkog vilajeta kroz Sijarićeve rečenice prikazan je na jedinstven način. To je svijet osobene filosofije života.