Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
USKRS KOD NJENE MAME
Idem najprometnijom ulicom moga grada. Miris mokrog, tek opranog asvalta, donosi mi zadovoljstvo i puna pluća. Na Katedrali otkucava prvi večernji sat. Poznati put. Skrećem lijevo preko mosta Čobanija, uskom ulicom poznatog imena. Cilj željenog puta odavno mi je poznat – Skenderija. Ulični broj je na sigurnom mjestu, u mojim uspomenama. Ne tražite tu kuću po vašim mislima, moji dobri čitači, nje nema više od trideset godina.
Nedeljna večera kod njene mame. Sve po protokolu: Cvijeće i bombonjera marke Kraš.
“Mnogo sam se zabrinula bila kad sam čula da volite nekog Želju. Pomislila sam da je to neki muškarac i da ste vi… Poslije su mi objasnili. To neki fudbalski klub.”
Priča kao navijena stara gospa Dubrovkinja sarajevskog duha.
Odbijam ponuđeno žestoko piće. Pravim se fin a to niko od mene nije tražio i SMJEŠKAM SE.
“Čula sam mnogo lijepog o Vama. Da volite klasiku, poeziju i da ste sa čaršije.”
“Volim i miris Vaše kćerke i njeno tijelo. ” Pomislim ja i hvalim gustu, masnu supu, od nje mi muka a SMJEŠKAM SE.
“Lijepo je od vas što ste kavaljer i što ste ušli u srce moje kćerke ali pazite ono hoće pažnju i sreću.”
Melje kao vodenica stara gospa. Mi ćutimo i ponekad se pogledamo dok jedemo meku i ukusnu bečku i pravilno izrezane pečene kromiriće. Ne odbijam čašu crnog vina poslije ručka i sipam svima po redu: Gospođi majci, mojoj dragoj pa meni. Vidim obe su zadovoljne i SMJEŠKAM SE.
“Neka večeras kao prošle večeri prespava kod Vas. Ne mora me više lagati da spava kod Mire. Imam povjerenja u Vas.”
Kaže bez osmjeha Gospođa Majka. Zastade mi druga ormašica u grlu. Pogledam moju plavokosu. Dodade mi smireno još dvije ormašice i samo se SMJEŠKA. Te večeri sam položio moj najveći mladalački ispit. Zavoljela me je njena majka.
Izlazimo u Poznatu ulicu zagrljeni mladi i veseli. Skrenuli smo lijevo pa preko mosta po imenu Čobanija. Zatim najprometnijom ulicom moga grada do moje kuće gdje smo proveli noć. Ne sjećam se da li je na Katedrali otkucavala ponoć. Imao sam prečeg posla.
Za jedan istorijski period ovo nije bilo tako davno. Desilo se prije trideset i nešto godina. Bilo je to na Uskrs po gregorijanskom kalendaru. I danas kad se ovog sjetim ja se samo SMJEŠKAM.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
Istaknuta slika: http://www.studiodentaire.com/studio/bosnia_en/bosnia_003.php
