Jasmin Ibranović: Posao je posao

Jasmin Ibranović

POSAO JE POSAO

.

Ako te u mojoj mahali neko hoće baš pravo da prokune, on će ti reći ovako: „Dabogda bio mušterija Akifu.“

Taj Akif sam ja. Kopam grobna mjesta i brijem ljude po kućama. Ljude koji su smrtne haste, koji na svojim nogama više do brice otići ne mogu. Rekao bi čovjek da je to posao kao i svaki drugi, ali nije. Težak je da teži ne može biti. Tuđa je smrt moj hajr. Znam da zvuči surovo, ali tako to drugi ljudi vide. Možda ćeš me i ti koji ovo čitaš kriviti i reći da nisam dobar čovjek, a meni to neće smetati jer to ionako svi govore, pa sam navikao. Od svog sam posla kakav je takav je ipak živio. Šta bih ja kad se primakne septembar a ja dinara u kući nemam za dječije knjige, cipele i odjeću. Zima crne kad se primakne, kako bih kupio drva za ogrev da neko ne umre pa da mu ja vječnu raku ne iskopam i da me onda za moj rad pošteno ne plate. Dobra strana ovog mog posla je ta da mi niko nikada nije dužan ostao. Sakupe ovi što su iza rahmetlije ostali svaki dinar da podmire troškove sahrane, pa ja eto nekakvom srećom prvi budem plaćen. Dobro je što ljudi misle da bi taj dug bio pripisan umrlom a ne njima živima, jer bi mi što se njih tiče vjerovatno ostajali dužni.

Sa brijanjem je isto tako, uvijek pošteno plate. Kad u našoj mahali hoće da ocijene u kakvom je stanju hasta, onda prvo pitaju je li ga Akif počeo brijati. Ako ja nekog počnem brijati, znaj da taj neće dugo. Otimali su se neki, najviše do godinu ili dvije, ali se onda ipak predaju smrti i po dušu im Azrail dođe.

Kako rekoh, moj je hair tuđa smrt ili nečija teška i neizlječiva bolest. Samnom zbijaju šale i djeci se mojoj po mahali rugaju. Govore da smo grobari i da je nama gozba kad je kod drugih u mahali žalost. Neće da shvate da se umrijeti mora i da ja nisam ničim skrivio svoju nesreću da od tuđe smrti i bolesti koristi imam. Ali navikne čovjek na sve.

Ispričat ću ti kako sam jednom pomislio da jedan čovjek neće ni umrijeti. Njega sam upamtio jer se on protiv smrti najduže borio i odolijevao joj. Bilo je haman i pet godina kako sam ga brijao svaki treći dan. Gledao sam da brijanje obavim brzo, da potom svoj posao pošteno naplatim i onda odem kući, svojoj ženi i djeci. Sa njim nije moglo tako. Svaki me put kad ga obrijem usahlom rukom hvatao za rukav košulje i pitao na šta ću potrošit pare koje mi njegovi dadnu za brijanje. Svaki je put računao i koliko sam do sada para kod njega zaradio i nabrajao šta sve mogu kupiti za tolike pare. Gledao me očima punim zavisti, onom kojom vam zavidi većina zdravih ljudi na ovom današnjem vaktu kad kakav imetak stičete. Ali ovaj je jadnik umirao, a zavidio mi je. Ne znam da li je to bilo zbog para koje mi daje ili zbog života kojeg on više ne živi. Nikada nisam progovorio ni riječ, pustio sam ga da govori šta hoće. Sjećam se da je onaj zadnji put kad sam ga obrijao, umjesto da doda današnji iznos novca koji treba platiti za brijanje, rekao tugaljivo: „Eto, moj Akife, zaradi ti kod mene za dobre limuzine sebi.“ Opet sam šutio. Haman insan tačno zna kad mu valja umirati. Bilo je to zaista zadnje brijanje.

Jednom su skupljali za džamiju. Nešto se haman popravljalo na krovu pa su došli i na moja vrata da traže prilog. Allah mi je svjedok da bih pare dao da sam imao, ali bilo je haman i dvije hefte kako niko u selu preselio nije. Jeli smo i pili za ono malo para što sam dobivao od jednog čovjeka kojeg sam brijao.

„Pare moraš dati, ti od džamije i od mezarja imaš najviše koristi.“ – rekao mi je blagajnik.

„Koristi? Kakve bolan ja imam koristi od džamije? Dao bih da imam ali evo čitavu kuću izvrnite nema pare nigdje. Ubijte me ja nemam!“ – vikao sam sa svog kućnog praga.

Blagajnik je onda izvadio drugi tefter na kojem je tačno u broj bilo izračunato koliko sam grobnih mjesta iskopao otkad se ovim poslom bavim, a to je otkad znam za sebe, pa onda i pomnoženo sa cijenom po jednom mjestu i na kraju mi saopštio tačno koliko sam u životu zaradio. Naglasio je više puta da je ta sva zarada od džamije i da trebam da dam pare za njen popravak. Nakon što sam više puta isticao da para nemam, vidio sam da ih se to nimalo ne tiče i da ću batine u svojoj kući dobiti od one dvojice stokilaša što blagajnika prate, da haman prepadnu onaj narod kojem vjera ne znači toliko a ipak treba sve da plati. Rekao sam da ću pare donijeti za dan, dva. Tako je i bilo. Bili smo gladni ta dva dana, ali smo platili.

Sad sigurno vidiš da moj posao nije nimalo lagan. Za ovoliko godina koliko ga radim nikad se nije pojavio niko da bi mi bio konkurancija pa da mi otima mušterije, ljude na čijim se tijelima od ležanja rane otvaraju i čije meso truhne i zaudara, ali u njima duša još titra i valja ih obrijati, pa onda i ukopati kad jednom umru.

Tolike su godine moj posao i moja zarada bili briga cijelog sela. Niko nikada nije spomenuo da je to moj hljeb, da sve što zaradim odmah i potrošim, ma ništa mi ostat nije moglo pored petero djece i žene.

Noćas sam nekako shvatio, nešto mi je haman šapnulo kao i onom jadniku kojeg sam najduže brijao, da ljudi neće više morati brinuti i računati moju zaradu. Ode selu njegova najveća briga. Akif nekako zna da jutra dočekat neće i da će cijelo selo i moju djecu napasti nove brige. Prvo će se isikirati ko će ukopati mene, prokletog Akifa, koji bogatstvo zgrnu kopajući grobna mjesta za druge ljude. Onda će se okahariti i kad prvi put nekoga bude trebalo obrijati, nekoga ko je smrtna hasta i ko na svojim nogama do brice ne može otići.

Jasmin Ibranović, rođen 1987. godine u Brčkom, a živi u selu Brka u neposrednoj blizini Brčkog, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je diplomirani pravnik. Pisanjem se bavi od srednje škole. Do ove godine nije ništa objavljivao. Na Novosarajevskim književnim susretima 2013. godine dobio je priznanje Novosarajevsko pero u kategoriji mladih autora za prvu neobjavljenu knjigu pod nazivom “Miris rodne grude”.

Istaknuta slika: Nišani kod Gornje džamije u Rožajama