Godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića (20. oktobar 1940, Sarajevo – 15. septembar 2011, Sarajevo)

Priredio: Kenan Sarač

15. septembra 2011. godine u Sarajevu, u 71. godini života, umro je (preselio na ahiret) Nedžad Ibrišimović. Ibrišimović je bio istaknuti bosanskohercegovački književnik. Rođen je 20. oktobea 1940. godine u Sarajevu. U trećoj godini je ostao bez oca i s majkom odlazi u Žepče gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi u Sarajevo i pohađa srednju školu za primjenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo i završava je 1961. godine. Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima “Naši dani” i “Oslobođenje”, jedno vrijeme bio je nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizovao KZB “Preporod” koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva. Bio je član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi. Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, od 1993. do 2001. godine, a od 1995. do 1998. glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život”. Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački i italijanski.

Nakon izlaska iz štampe remek djela “Vječnik” (2005.), Društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman “Vječnik” je oborio sve rekorde u izdavačkoj kući Svjetlost iz Sarajeva, uključujući i Selimovićev “Derviš i smrt”. U januaru 2009. godine u izdanju IKD “Šahinpašić” objavljeno je osmo izdanje “Vječnika”, a ukupan tiraž svih izdanja je 12.000 primjeraka.

Nagrade

za roman Ugursuz dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva 1969. godine,
za televizijsku adaptaciju Ugursuza prvu nagradu za dramski tekst na Bledskom festivalu 1970. godine,
za roman Karabeg godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Svjetlost” 1971. godine,
za roman Braća i veziri godišnju nagradu Izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša” 1989.
za knjigu Knjiga Adema Kahrimana, dodijeljena mu je nagrada Društva pisaca BiH 1992.
za Izabrana djela I – X, dobio je nagradu Skender Kulenović, 2004.
za roman “Vječnik” dobio je nagradu Bošnjačke zajednice “Preporod”, 2005.
za roman “Vječnik” Udruženje izdavača i knjižara BiH dodijelilo mu je godišnju nagradu 2005.
za roman “Vječnik” dodijeljena mu je nagrada Hasan Kaimija, 2006.

Ibrišimovićeva djela

Kuća zatvorenih vrata, 1964.
Najbolji časovničar na svijetu (radio-drama), 1967.
Pisac i njegova kreatura (radio-drama), 1968.
Zlatni most (radio-drama), 1968.
Ugursuz, 1968.
Zla krev, Odeon, Praha, 1976;
3. izd. V. Masleša, Sarajevo, 1982;
OGURSEZI. Perkhteu Musa Ramadani. Prishtine, Rilindija, 1988;
Ugursuz, Svjetlost, Sarajevo, 1984/1985;
Ugursuz, Svjetlost, Sarajevo, 1991;
Ugursuz, Preporod, Sarajevo, 1996;
Ugursuz, Svjetlost, Sarajevo, 1997;
Ugursuz, Publishing, Sarajevo, 1999;
Karabeg, 1971.
Priče, 1972.
Glas koji je pukao o Egidiju (radio-drama), 1974.
Izvor (radio-drama), 1977.
Živo i mrtvo, 1978.
Zmaj od Bosne, 1980.
Car si ove hevte, 1980.
Šamili tubakovi, 1984.
Nakaza i vila, 1986.
Drame, 1988.
Kuća bez vrata i druge priče, 1989.
Braća i veziri, 1989.
Dva dana u Al-Akru, 1991.
Knjiga Adema Kahrimana, 1992.
Zambaci moje duše, 1993.
Izabrana djela I – X.
Vječnik, 2005.

Citati i izreke Nedžada Ibrišimovića

Sinoć je u Žepču obijena knjižara iz koje je ukradena jedna moja knjiga. Sumnja je pala na oba čitaoca. Istraga je u toku… (“Slovo (o) čitaocu” – augusta, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija)

Ja sam gotovo neprekidno, cio dan i cijelu noć pisac, čak, nekako, čini mi se, i ispod dana i ispod noći da sam pisac, veoma često zaboravljam da imam tijelo, da sam u njemu, da ga pokrećem, da se njime služim i, kad ovo kažem, naročito su mi s uma smetnuta leđa i potiljak (…) (“Moja muslimanska triologija” – decembra, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija)

Kako li veliki pisci gledaju na male pisce? Da li onako kao što general gleda na vojnike? ili bogataš na siromahe? ili onako kao što ljepotica gleda? (Ibid.)

Ja živim uporedo sa svojim užasima, nekako ravnopravno i mirno. (Ibid.)

O svojoj vlastitoj knjizi mogu misliti jedno, a neko drugi nešto drugo. Čak i kada živi svoju knjigu, pisac se njome ograđuje. Nije li onda slava i poznatost spisateljev paradoks? (Ibid.)

Učio sam da u filozofiji imaju stupnjevi kao etički (čudoredni, moralni), pa religiozni pa, kobajagi, kô najviši, čisto filozofski. Ona pamet koja hoće taj, bajagi, viši filozofski stupanj, eno joj ga, bujrum, meni je sasvim dostatan ovaj moj, vjerski stupanj. Neka filozofska pamet zaošija kakvugod misao do kraja, namah će se u nju kō strijela zabosti toj misli oprečna misao i, uvrh glave, filozofska će pamet razbistriti pitanje bez odgovora i time se još i pohvaliti. A ja ovaki kakav sam, znam da je mačka Božiji stvor, a šta je mačka, filozof ne zna, jer mu filozofska pamet na to ne daje odgovora. (“Bosna je svoja” – decembar, 1990. – Ruhani i šejtani inspiracija)

A meni muslimanu i poraz je pobjeda. To musliman zna.” (Ibid.)

Gledam kako tri zemlje i tri naoružana naroda – opkolivši moju zemlju i moj nenaoružani narod – neminovno nestaju u mojim očima. Gledam kako to Evropa ravnodušno gleda i gledam kako i Evropa nestaje.

Vidim daleki Japan u svoj njegovoj ljepoti!

Ne bih volio da i Japan nestane. (“Pismo Akiru Kurosavi” – oktobra, 1993. – Ruhani i šejtani inspiracija)

Pomenuo sam šejtani inspiraciju i ruhani inspiraciju. Šejtan, zna se šta je! Šejtan nije dobar, on nas stalno iskušava i na zlo navraća. Allah, dželle šanuhu, je dobar. Ruhani, koja dolazi od arapske riječi ruh što znači duša, duh. (“Šejtani i ruhani inspiracija” – septembra, 1994. – Ruhani i šejtani inspiracija)

Spaljujući svoje knjige (a kako se osjeća onaj ko ih spaljuje, zna samo onaj koji ih spaljuje), možda sam bar na trenutak ukazao na evropski sudbonosni krug u kojem Neron spaljuje Rim da bi napisao knjigu i u kojem knjiga Mein kampf spaljuje i knjige i ljude! (“Zašto sam spalio svoje knjige” – oktobra, 1994. – Ruhani i šejtani inspiracija)

U pauzi zasjedanja Drugog bošnjačkog sabora u Holliday Innu u Sarajevu neko je zidove oblijepio slikama Alije Izetbegovića. Kada je on stupio za govornicu prvo što je rekao bilo je to da se one njegove slike skinu. Da to nisam vidio i čuo 1993, ja ga sada ne bih rahat mogao zvati Alija, a još manje dragi Alija, mada mi nikad nije ni palo na pamet da ga lično oslovljavam samo imenom. On je za mene uvijek bio moj Predsjednik!”
(“Knjiga Alije Izetbegovića”, Saff, 19. oktobar 2007.)