Kada mi, Božijim određenjem, dođe smrtni čas, molim i želim da se postupi na slijedeći način:
- Da se o mojoj smrti ne daje nikakvo javno obavještenje, bilo u obliku osmrtnice ili oglasa u „Oslobođenju”.
- Da me se poslije smrti prenese u gasulhanu Pokopnog društva „Bakije“ kojeg sam član i da me se tamo opremi.
- Da me ogasuli moj prijatelj Kasim ef. Hadžić ili, ako on iz bilo kojeg razloga bude spriječen, onda neka to obavi Nurif ef. Herić, imam Alipašine džamije u Sarajevu. Službenom gasalu iz „Bakija”, bez obzira na to, treba dati uobičajenu hediju.
- Kada budem opremljen neka mi se u „Bakijama“ klanja dženaza (naći će se, valjda, toliko najbliže rodbine i prijatelja da se dženaza može klanjati). Neka me se nakon toga ne snosi pred Begovu džamiju jer za to nema potrebe budući da je dženaza klanjana, nego neka me se preveze u Tešanj i tamo pokopa na groblju gdje je pokopana najbliža rodbina moje rahmetli majke. O tome sam se već ranije dogovorio sa vjersko-prosvjetnim referentom u Odboru IZ-e u Tešnju Ahmed ef. Mešićem kao i sa direktorom „Bakija“ inž. Omer ef. Sokolovićem. Moj daidžić Ćazim Galijašević iz Tešnja o tome je također detaljno upoznat. Zato ga je potrebno prethodno nazvati na telefon 074-750-179 i s njime se o svemu dogovoriti.
- Dovu na mezaru, premda to nije farz, neka prouči nadležni imam iz Tešnja i, eventualno, neko od prijatelja ukoliko se tu nađe.
- Neka mi se poslije smrti ne uče tevhidi (sedmine, četrestine i drugo) jer to nije farz, a nema ni potrebe ni da mi se mezar obilježava nišanima. Ukoliko porodica bude na tome posebno insistirala, onda neka se to učini na najskromniji način.
- Ako se dogodi pa ne umrem u Sarajevu već negdje u unutrašnjosti gdje postoji muslimansko groblje, neka me se u tom slučaju ne prenosi u Sarajevo ili Tešanj, nego neka me se ukopa na naprijed navedeni način, s tim što će me opremiti mjesni imam.
- Neka se poslije moje smrti umjesto izdataka za sve ono što sam kao neobavezno izostavio iz dženaze, priloži Gazi Husrev-begovoj muškoj ili ženskoj medresi, odnosno Domu staraca, dva miliona st. dinara s tim, da se o tome ne daje uobičajena bilješka u štampi ili pak zahvalnica primaoca priloga.
- Ako bi neko povodom moje smrti želio nešto napisati u islamskoj štampi, a nadam se da neće, molim da to ne čini.
- Smatram da ovim što sam naprijed naveo nisam povrijedio farz propise islamskog ukopa, pa molim i želim da se tako i postupi.
- Sve što iza mene poslije moje smrti ostane pripada mojoj supruzi Habiba h. Kadić, rođenoj Prcić, a ako me ona ne nadživi, onda njezinu sinu a mome pastorku Hasanu Krivošiji, koji me je za moga života istinski poštivao i pazio.
- Ko drukčije postupi nego što je u ovoj mojoj Oporuci navedeno, haram mu bilo, a ja ću s olakšanjem napustiti ovaj deverli dunjaluk. Neka mi Najmilostiviji bude milostiv. Ova moja Oporuka sadrži izvjesne dopune moje ranije napisane Oporuke od 1. oktobra 1979. g. i kao takva jedino je punovažna. Jedan njen primjerak se nalazi uz moj karton u „Bakijama”, a jedan uz člansku knjižicu „Bakija”. Treći primjerak je u mome novčaniku.
Sarajevo, 3. 12. 1985. g.
Istaknuta slika: FOTO: Svetlana Kokanović