Slobodan Zoran Obradović
PRIČA O BLAGU MILONJIĆA
– Moje dijete, ovo moram da ti ispričam prije nego što odem Bogu na ispovijest. Moje je prošlo i možda sam mogao drugačije da prođem, a možda je i moralo ovako – podigao se da lakše iskašlje, pomjerio jastuk na svojoj samrtnoj postelji i vlažnim očima zurio je negdje kroz prozor.
Sagovornik je pokušavao da shvati obraća li se sad njemu, ili je ponovo u onom svijetu koji je između – neko predvorje smrti ili čekaonica gdje vam dolaze mrtvi prijatelji, rođaci, oni koje ste najviše voljeli i daju vam ruku da lakše zakoračite u ništavilo, prestajanje postojanja, kako to živi i zdravi ljudi doživljavaju umiranje. Ali prisutvovao je već nekoliko puta kad ljudi umiru u postelji, ne iznenadno, naprasno, nego se gase i uvijek prije nego što im se umiri tijelo poslednjim ropcem u borbi da se udahne vazduh još jednom. Uvijek tome prethodi neko lutanje, neki razgovor sa osobama koje su tu u sobi samo za umirućeg. I sad je mislio da su došli po njegovog ostarjelog strica, ili da ga pohode i da sa njima tako zanemoćao vodi svoj poslednji razgovor. Ali stric se obraćao njemu, jer je vidio u pogledu, u očima ono prisustvo duha. Približio se, primakao je stari tronožac na kom je sjedio kako bi čuo gotovo tihi šapat staroga čovjeka.
– Hoću da znaš ovo, možda je to tvoja šansa za novi početak, možda je to šansa da svi Milonjići odu iz ove jebikurine, iz ove vukojebine. Ti imaš petlju, nijesi ko ja. Ti znaš da prelomiš, znaš da odlučiš i da žrtvuješ ako treba, a ne ko ja – mek kao pamuk, bome i pizdurina, dijete, a možda i nijesam. Kud ćeš ti sad? Pusti me da ovo ispričam sinovcu. Još malo me sačekajte. Majko, pa vazda si me čekala, nu, popričekaj još tren.
Vidio je da stric vodi borbu da ostane još da mu dovrši priču, ali da ga nevidljiva sila vuče iz sobe .
– Čuješ li me, dijete? – ponovo šapuće stric.
– Odmori, striko! Pokušaj da zaspiš, pričaćeš mi ujutru.
– Nemam vremena, nema jutra, – nastavlja otegnuto starac – no slušaj. Ono mjesto gdje je onaj brijest i mala ograda oko njega, ono gdje Milonjići ne idu danju, a kamoli noću, onaj grob bez biljege te se ne zna iz kojeg je vremena ni čiji je, znaš?
– Znam striko… pusti sad groblje i grobove…
– Slušaj me dobro, jesmo li sami? A što, majko, za boga miloga da djetetu ne pričam? Pa tebe sam jednom poslušao kada sam bio mlad i trebalo je da prođe osamdeset godina da shvatim da sam pogriješio. Pa otkud sad to kajanje u meni ako nijesam pogriješio, jadna! Ne bi se mučili ovoliko da sam radio bez pitanja i ne bi tebi sušica život uzela da smo imali para i da smo odavde pobjegli neđe u grad ko svi normalni što odoše, a mi ostasmo da nam ovdje kosti istrunu. Mrče, vidiš li da se zatrijesmo? – zakoluta očima, zaškrguta zubima, ispravi se pa podviknu: – Bježi, stara, od mene! Čuješ!
– Dijete moje, slušaj, tu ćeš da odeš kad je pun mjesec u petak kako mi reče onda onaj stari gledar i da po tom grobu pospeš kukuruzno brašno tri puta sijano kroz sito, ali da ga sije djevojka koju voliš. Pa kad prospeš to brašno da dobro paziš kad prvi pijetli zapjevaju, da dobro paziš kakvi će se tragovi po njemu pojaviti, je li trag životinje i koji…Meni se pojavila dječja stopa, majka mi reče: – Ne, kukala ti jatka! To je stopa tvojeg nerođenog sina. Slušaj majku. Ne ogubalo te njeno mlijeko! A što će ti sve ako je to – to?
– Poslušah majku jer gledar mi reče da čiji se trag pojavi, taj ili će umrijet ako ga ima, ili ga neće ni biti bilo da je čojek bilo da je marva. Ne otkopah tu noć to zlato, to blago, ne odvedoh odavde iz ovog nevidboga Milonjiće, no ostasmo sirotinja. Pomriješe svi, sem tvoga oca i mene. Đevojka koja mi je sijala žito, ne šće u sirotinjsku kuću. Ona je htjela, ali joj ne dadoše njeni i ja osta sam i bez sina kojeg ne ubih tu noć kako me majka zamoli, a da dobijem blago. Ni zlata ni sina. Bjež, stara! Čuješ li?! Sačekaj me pred kuću, samo što nijesam.Eto me, jatko!
Umrije mu stric, ostadoše on i brat sami. Brat mnogo mlađi, bez prstiju na desnoj ruci, raznijela mu bomba kad je nađoše u trapu stare kuće. Invalid brat, zemlja nije zemlja, dobro reče stric – bijeda, a ne život. Jedino što su naslijedili a da mu daje nadu su stari brijest, grob o kome mu priča stric i priča ostala strahom pričana još dok su bili djeca da tu negdje na imanju Milonjića ima blaga, ali da neko proklestvo vreba iz toga. Sad je znao iz stričeve priče i gdje ga ima i kako prepoznati proklestvo. Pa ako je marva – čudna baš posla, on marve i nema, a ako i nađe zlato, brata za ruku, pravac grad, otvori mehanu pa bog da ih vidi.
„Napokon se Milonjićima pružila šansa.“ mislio je dok je išao ka kući crnooke, koja ga je uvijek sačekivala otkuda god on onako stasit naišao da ga pita za ovo ili ono. Veselo bi ga zadirkivala, a onda još brže bježala natrag ka staroj kući uz seoski put, malo manje siromašnoj nego što je to njegova kuća bila. Bila je bar ofarbana u bijelo. Molio ju je da mu tri puta prosije kukuruzno brašno ona lično.
Mjesec zlatan, ogroman, gotovo da se naslonio na brdo na kome je brijest kome se uputio. Trošna ograda skoro da popusti kada se primio rukom za nju. Srce dobuje. Čini mu se da ga čuje niz dolinu kako otkiva, ali u glavi mu samo jedna misao – otići odavde. Vadi malu džaklju, ne zna šta treba da uradi: da se pomoli Bogu, da se prekrsti ili samo da prospe. Ruke mu se tresu, dobija groznicu, izdaju ga i noge. Čuju se pijetlovi, vreća sama, čini mu se, prosipa prosijano brašno po obrisu maloga groba koji se jedva i nazire. Gleda odsjaj mjeseca sa brašna. Brašno mijenja boju. Ništa mu stric o tome nije pričao. Kapu mu podiže kosa – kao da hoće da je zbaci sa glave. Brašno postaje na tren krvavo, pa ponovo žuto i veliki trag – otisak na njemu. Ne može da vjeruje, gleda. Ruka, dječija, ruka na kojoj fale prsti. Jeknuo je bolno, odbacio ašov, kramp. Dao se u trk, prolomio bedrima ogradu.
– Jaooooooooooooooooooooj, nećuuuuuuuuuuuuuuuuu… kažu da i sada noću čuju lovci koje u potrazi za divljačima nanese put preko imanja koje je nekad bilo Milonjića.
________________________
Objašnjenje nekih riječi izraza :
gledar – vidovit čovjek
džaklja – mali džak– tkana torba koji se nosi o ramenu
mehana – turc. kafana, gostiona
marva – stoka
( Iz knjige: Neprilagođen)
Slobodan- Zoran Obradović, rođen u Beranama 18. 03. 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine.
Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“ i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. Pokrenuo ideju za nastanak, i bio urednik zajedničke knjige 36 autoraStihom govorim u kojoj je objavio i svoje pjesme. Nedavno je objavio i knjiga poezije Tražim te i knjiga Jednom tako u vijeku biva (sonetni vijenac) .
Zastupljen je u zbornicima sa književnih konkursa (Ćirilica zlatno slovo srpskog lica, 2012. godina – Centar za kulturu Petrovac na Mlavi; Mi smo skupa i kad smo daleko, 2012. godina – Književni klub Duško Trifunović, Kikinda; Zaveštanja 2012. godina – Udruženja srpskih pisaca u Švajcarskoj, a na konkursu Olovko ne ćuti 2012. g. – Kulturnog centra Barajevo i Književnog kluba Jovan Dučić nagrađen u kategoriji ljubavna poezija, kratka priča i u kategoriji poezija za djecu. Nominacija za ulazak u Antlogiju kratke proze s područja nekdanje Jugoslavije Založba Scriptio iz Ljubljane (2012. g).Pohvala za knjigu Neprilagođen na konkursu Združenieto na prosvetni rabotnici -literaturni tvorci Makedonije za 2012. godinu u Skopju.
Član je više književnih klubova u zemlji i inostranstvu.
Živi i stvara u Bijelom Polju, Crna Gora.