Redakcija Sovjeta Grubešić
Sovjeta Grubešić
KAMENOM NA KAMEN
Svibanj je. Putujem mojima na groblje vijugavom cestom u unutrašnjost pokraj, naigled nasumično, razbacanog kamenja. Ponegdje neka gomila, kao da je vlasnik pravio veliko spremanje. To je pejzaž koji mi oduzima dah nakon onog silnog zelenila u rođenoj regiji. Kamene kućice uz put okićene su cvijećem unatoč manjku vode. Pričala mi je baka kako je u vučijama donosila mokri tovar na leđima niz, pa uz, strminu do rijeke što šumom plaši putnike namjernike. Ovdje se riječna voda koristila samo za piće, za ostalo se skupljala kišnica. Baka je bila veoma siromašna. Ostala je udovica sa petoro djece bez ikakvih prihoda i mogućnosti da bar povrće ima u vrtu. Pradjeda je našeg djedu razbaštinio, baš zbog bake, djevojke iz fine familije koja je u dotu donijela prvi porcelan dok su oni još uvijek jeli iz čanka na siniji. Ovdje su, naime, dugo vremena Turci bili gospodari života, pa su se iz toga vremena održali nazivi pojedinih predmeta i pojmova. I običaji, dakako. Žena nije imala nikakvo pravo odlučivanja. Dobila je samo stan na korištenje bez imalo zemlje.
Zamolim taksista da stane kod stare kuće. Popnem se škriputavim uskim stepenicama na kat i otvorim škure. Voljela sam miris stvari iz škrinje pokojnoga djeda. Poklopac je s donje strane obljepljen svetim slikama, a uredno složeno crno težačko odijelo baka je sve do svoje smrti čuvala od moljaca i ostalih beštija listovima lovora i lavande. Pretražim džepove, po tko zna koji put, sve misleći promakla mi je neka sitnica; maramica, sat, ključić ili ceduljica s njegovim rukopisom. Kao i ostalih svibanja, ne nađoh ništa.
Sjela sam na škrinju, posmatrala sobu sa skromnim krevetom, stolom i jednom stolicom. Šivaću mašinu odavno je dobila moja mama, tako da u kući osim uspomena nije bilo ničega vrijednoga. Htjela sam poći na groblje, ali ostadoh još malo zamišljajući baku Milicu kako djeci umjesto večere nudi malo novaca kada ih naplati od trgovca kome je šila robu za derneke. Ili skakanja mojih teta i ujaka po krevetu veseleći se snijegu što propada kroz krov na njih. I kada je obolila i nije bila umom u ovome svijetu, baka nije htjela jesti dok joj se ne obeća obrok za djecu. O, kako je to bilo tužno. Samo da djeda nije umro tako mlad. Srce me bolilo za njim. Još misli nisu napustile svoju putanju kada mi iznenada, poput otkrovenja, bljesnu činjenica da nikada nisam bila na njegovom grobu. Nitko mi nikada nije rekao gdje je sahranjen. Mama, tata i baka su počivali u novoj grobnici. Za djeda ne znam. Brzo sam zatvorila kuću i rekla taksisti da me vozi na groblje.
Utrčala sam između čempresa, kandelabera i klupa, po lijepo popločanoj stazi, pa usporila gušeći se emocijama. Tražila sam natpis na spomenicima. Tišinu, koja je isunjavala počivalište, remetio je zvuk grabljanja. Pošla sam k njemu. Oniži stariji čovjek odnosio je vijence sa skorašnjeg sprovoda i čistio ostatke lišća i cvijeća. Pozdravila sam ga i drhtavim glasom upitala zna li gdje je Dinko P.
Pokazao mi je kuću na udaljenosti od približno petsto metara mahnuvši rukom bez riječi. Zavrtjelo mi se u glavi. Pomislila sam da su sakrivali od mene neku strahotu o djedu, te polako, dok su se tople sjenke grana igrale na mojim golim rukama, krenula u tom pravcu.
„Ima posjetu, doviknuo je čovjek. Kazališni kor je uvijek dobro došao. Voli Nabuka i Trubadura. Ali remete ne vole da ih se remeti.“
Vjerovatno je pričao s nekim drugim, pomislila sam, no uskoro čuh skladne glasove.
Pozvonila sam. Otvorio mi je čovjek u tamnom odijelu, sijede kose i prodornih sivomodrih očiju.
„Dinko P.?” upitah.
„Da, izvolite!” odgovori glasom kome govorništvo nije bilo strano.
Čula sam misli dok sam ga gledala. Jedva se suzdržah da se ne osmjehnem. To je bio moj djeda o kome sam satima snatrila. Malo je nedostajalo da ga ne zagrlim. No, nevjerica, se ponovo vrati.
„Dinko P. ?“ rekoh glasnije dok mi se njegov lik stapao u jednu crnu mrlju.
„Da?. …Trebate nešto?“ jedva sam čula nestrpljivost u bijesu koji je nastupao. Tašna mi je bila teška puna koještarija pa se suprug šalio da mi za nju treba oružani list. Prepuštala sam se želji da zamahnem i udarim ga svom snagom preko lica u zamjenu za sve nevolje koje je pretrpjela moja baka, nakon što je on odlučio posvetiti se životnom pozivu proisteklom iz ljubavi prema crkvenim zvonima. Svake godine novom zvonu na novom zvoniku u novom dijelu kršovita kraja gdje svako zvono drukčije odzvanja od brda i kamena, duba i masline, kanjona i vjetrovitih vrata. No, kao u romanima, zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina. Tako je i on došao dočekati smrt tamo gdje je život davao. Samo što ga taj darovani život nije zanimao. Sebičnosti ovoga čovjeka nije bilo konca.
Umjesto udarca, gledajući te oči koje su me trebale prepoznati, uputih mu samo prezrivi pogled. Umorno sam se okrenula i pošla na bakin grob. Čula sam ga kako pita radnika jel’ zna tko je ta žena.
„Tvoja unuka “, odgovorio je radnik skinuvši kačket i zbunjeno se češući po glavi.
„Stani, dijete, molim te…”, čula sam korake za sobom i tihu zapomažuću molbu. Nisam se osvrtala.
Svake godine bih dolazila ovdje kao po zavjetu. U istom mjesecu, ali različitih dana, napustili su me moje troje najdražih. Baku sam najviše voljela i kao tajni znak, koji bi samo ona mogla protumačiti, ostavljala bih joj jedan kamen, tako da je uz ploču s imenom stajala već oveća piramida . I sada sam usput uspjela naći lijep išarani primjerak.
Osjetila sam ga iza leđa. Okrenula sam se s kamenom u ruci i prijeteći mu rekla:
„Da se nisi TI usudio!“
Sovjeta Grubešić, rođena u Osijeku. Akademski obrazovana. Piše priče, poeziju, haiku i slika. Objavljeni su joj tekstovi na književnim portalima, zbornicima i časopisima.
